Imami kao šoferi

Piše: Sabahudin Sijamhodžić

Svaki odrasli vjernik u svome imamu, kojem po godinama može biti otac, mora gledati u njemu svoje dijete kojem želi da postigne najbolje rezultate, te mu, kao otac, bude spreman pomoći u tome.

Svaki mlađi džematlija u starijem imamu mora prepoznati svoga oca koji, uprkos želji i spremnosti da bude u trendu, nekada to nije u stanju, te mu on tada mora biti pomoć i oslonac. Također, džemati moraju shvatiti kako je odbor tu da služi misiji i Gospodaru dragome, a da je imam taj koji tu misiju artikulira i vodi. Bez te hijerarhije vrijednosti, džemat ostaje samo zgrada bez duha, a imamski poziv zanimanje koje će polahko izumrijeti.

Radi ilustracije, možemo zamisliti primjer u kojem imam napušta džemat i odlazi raditi kao šofer ili radnik u fabrici jer će tu naći veću sigurnost, dok će džemat, tražeći novog imama, biti primoran dati dvostruko veću plaću za osobu manje sposobnu, manje motiviranu od one koju su izgubili. Ovakvi primjeri su već sada vidljivi.

Kapitulacija našeg identiteta

Kada se Ammar okrene u mihrabu, on ne bi smio vidjeti samo ljude bogatije od njega, nego zajednicu koja ga poštuje, jer on čuva ono što se novcem ne može kupiti. Islamska zajednica mora pružiti garanciju novim kadrovima da njihov odabir nije samo jedno od zanimanja nego elitni poziv namijenjen najboljima. Mirsadov strah je opravdan, jer sistem trenutno ne nudi te garancije.

On vidi sina koji bi mogao biti inženjer ili ljekar, a umjesto toga bira poziv u kojem će ga kritikovati ljudi koji mu nisu dorasli ni znanjem ni moralom. Budućnost imamskog poziva u dijaspori je test naše kolektivne zrelosti. Ako dozvolimo da naši imami ostanu ovisni o dobroj volji džematskih moćnika koji nerijetko ne znaju ni osnove vjere, svjesno potpisujemo kapitulaciju našeg identiteta.

Ammarova želja je poziv na buđenje. Ona nam govori da još uvijek ima djece koja žele služiti višem cilju, ali nas Mirsadova briga opominje kako smo zakazali u stvaranju uvjeta za dostojanstvenu službu.

Potrebno je razviti potpuno novi tip imama za dijasporu – lidera, koji je prisutan kako u stvarno tako i u online prostoru i koji nudi konkretne odgovore na pitanja modernog doba. Ali takav imam ne nastaje u vakumu; on je plod sistema koji ga cijeni. Ako Ammar ode u medresu i vrati se kao stranac u vlastitom džematu, izgubili smo bitku. Roditelji moraju početi imamski poziv posmatrati kao čast koju prati društvena realnost. Tek kada Mirsad vidi da njegov sin uživa poštovanje kakvo uživaju njegovi vršnjaci u drugim profesijama, njegov strah će prerasti u ponos.

Cijeli treći dio teksta Budućnost imamskog poziva u dijaspori 3. u printanom i digitalnom izdanju novina Preporod.

(Preporod.info)