Hajrudin Mešić: Iskustvo je žrtve genocida naučio da budu osjetljivi na svaku nepravdu

S čitaocima portala Preporod.info dijelimo obraćanje svjedoka genocida Hajrudina Mešića, koji je podijelio svoje iskustvo iz jula 1995. godine. 

Obraćanje je održano u okviru panela i izložbe pod nazivom "Genocid u Srebrenici: Jedanaest lekcija za budućnost", koji su održani u Ankari. 

----------------------------------------------------------------------------------

Ja sam Hajrudin Mešić iz bosanskog srednjeg Podrinja, opština Vlasenica, Bosna i Hercegovina. U toku oružane agresije (1992–1995) na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijena su mi četiri  brata: Idriz, Hasan, Safet i Senahid. Dakle, samo sam ja preživio i zato sam  danas tu s vama  da ukratko ispričam porodičnu  priču, u ime svih onih kojima je to pravo uskraćeno.

Želim da vam se zahvalim što ste došli na ovo mjesto da zajedno obilježimo trideset godina od počinjenog genocida u Srebrenici i da se sjetimo svih bošnjačkih  žrtava. Historija živi od datuma i sjećanja, a datumi su lijepa prilika za pravljene bilansa, tj. da pokažu šta nas to povezuje s događajem koji obilježavamo.

Svako društvo i zajednica obilježavaju važne datume da bi sačuvali sjećanje na značajne ljude i događaje. Tako je svakom pojedincu i grupi svojstveno sljedeće pitanje: Šta u životu ne smiju zaboraviti i čega se trebaju sjećati?

Za nas, Bošnjake, 11. juli je jedan od tih datuma kojeg se trebamo sjećati i nikada se ne smijemo umoriti obilježavajući ga.

Titovom smrću, 4. maja 1980. godine, završila se jedna mirna epoha jugoslovenskog razdoblja. Tito je inicirao i kroz ustavna rješenja postavio jugoslovenske republike u njihove historijske okvire i dao im potpunu autonomiju, a Bošnjaci su,pod odrednicom Muslimani, dobili ono što im je i pripadalo – status nacionalnosti.

Titova smrt dodatno je ubrzala proces disolucije SFRJ. Te 1980. godine imao sam šest godina i sjećam se priča starijih ljudi odmah nakon Titove smrti, da bi u međusobnim razgovorima znali kazati da će opet biti rata. Nažalost, te slutnje su se i obistinile desetak godina kasnije.

Bošnjački narod je imao snažna sjećanja na stradanja Bošnjaka u dva svjetska, kao i u balkanskim ratovima, i intuitivno je osjećao da će procesi krenuti u pravcu rata. Svi znamo dobro poznate okolnosti,kada je, padom Berlinskog zida i rušenjem komunizma, taj proces disolucije zahvatio i SFR Jugoslaviju.

U ljeto 1991. godine, pokušavajući mirnim putem riješiti jugoslovensku krizu, Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice formiralo je arbitražnu komisiju.

Na prijedlog ove komisije donesena je Briselska deklaracija o Jugoslaviji, koja je potvrdila raspad SFRJ i kojom su njene republike pozvane da se izjasne o nezavisnosti, uz obećanja da će do januara 1992. godine biti i međunarodno priznate. Kao rezultat refernduma, šestog aprila 1992. godine, Evropska ekonomska zajednica priznala je državni subjektivitet Republike Bosne i Heregovine. Isti dan je počela i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Agresija je, dakle,  uslijedila  odmah nakon međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine, a gradovi u bosanskom srednjem Podrinju padali su, jedan za drugim, u ruke agresora. Agresiju na domovinu dočekao sam u svom rodnom mjestu, gdje je i živjela moja porodica.

Na samom početku agresije postajemo dio organizovanog otpora bošnjačkog stanovništva koji će se kasnije razviti u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, otac i svih pet sinova.

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i počinjeni genocid preoblikovali su našu domovinu, ostavivši na njoj bolne tragove i još otvorene, nikad zaliječene, rane. Sanjajući dugo nezavisnost Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su dočekali i taj trenutak, 1. marta 1992. godine,  ali jutro slobode, koje smo dugo čekali, ubrzo je postalo ubitačni mrak. 

Koliko god bošnjačko stradanje kroz historiju bilo strašno, ono ni izbliza nije dobilo srazmjeran kulturološki odgovor proporcionalan nesreći koja nas je zadesila.

No, ako i oko čega postoji saglasnost svake vrste, onda je to svijest o tome da je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992–1995. godina bila najžešća od svih i s planom koji je bio najradikalniji.

Nestanak jednog naroda i ukidanje međunarodno priznate države.

Nositelji tako mračnih ideja svoje planove nisu uspjeli sprovesti, a Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj su opstali.

Dana 21. aprila 1992. godine, srpske formacije, predvođene pripadnicima Novosadskog korpusa, okupiraju gradsko naselje Vlasenica. Jedinice Jugoslavenske narodne armije imale su glavnu ulogu u okupaciji Vlasenice.

Osim toga, u okupaciji Vlasenice učestvovale su i različite oružane formacije iz Srbije. Okupacijom grada Vlasenice, počinje otpuštanje Bošnjaka s posla, hapšenja, zlostavljanje i ubijanje.

Na slobodnoj teritoriji opštine Vlasenica od dobrovoljaca je organizovan otpor u herojskoj Cerskoj. Malo je primjera u cjelokupnoj ljudskoj historiji gdje je nesrazmjer u odnosu snaga bio tako velik.

Naravno, u korist onih koji su počinili genocid. U jednoj neravnopravnoj borbi, za koju je malo reći da je bila herojska, Bošnjaci su u herojskoj Cerskoj pružali otpor agresoru skoro godinu dana. Poznato je iz historije kako je skoro nemoguće ratovati bez koridora, a pomoći niotkuda nije bilo.

Moje rodno mjesto Maćesi nalazi se u opštini Vlasenica, u istočnoj Bosni. Prije agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, brojalo je nekih stotinjak domaćinstava s približno 700 stanovnika, skoro 100% Bošnjaci. Naši roditelji, djedovi i nene preživjeli su mnoga zla u prethodnim ratovima. Stradanje Bošnjaka nije bilo tema o kojoj se mnogo pričalo.

Nismo znali ratni plan „Drina“ koji je podrazumijevao zauzimanje prostora istočne Bosne. Nismo znali ni da smo po tom planu označeni kao meta koju treba uništiti. Otrježnjenje je nastupilo ubrzo jer smo to sve počeli osjećati na vlastitoj koži. Moje rodno mjesto je konstantno granatirano i bombardovano od strane srpske artiljerije i avijacije, što je za posljedicu imalo ubistva, ranjavanja i nanošenja materijalne štete stambenim objektima.

I zato se danas u mom rodnom mjestu, na Šehidskom spomen-obilježju, nalazi spomenik na kojem su uklesane 74 žrtve genocida, od čega su i dvije žene.

Na prostoru od približno 100 km 2 na slobodnoj teritoriji našlo se 15-tak hiljada Bošnjaka (žena, djece i staraca), u okruženju, po snazi, četvrte armije u Evropi. Na tom slobodnom teritoriju nije bilo: bolnice, fabrike, ljekara. Sav teret odbrane, brige o ranjenicima, prihvata i brige o muhadžirima pao je na teret Bošnjaka te male oaze slobode. Znači, to je skup sela rasutih po kotlinama i brdima tog prostora.

U tim borbama za očuvanje slobodne teritorije Cerske, 8. marta 1993. godine poginuo je i moj najstariji brat Idriz. Saborac koji je pokušao da izvuče Idriza, u tom pokušaju i sam je teško ranjen. Idrizovo tijelo je ostalo na prvoj liniji fronta u mom rodnom mjestu i tek će kasnije biti ukopano i naći vječni smiraj.

Nedugo potom, u srpske ruke pada i Cerska. Srpski napadi na Cersku izazvali su i humanitarnu krizu koja  je privukla i medijsku pažnju što je za rezultat imalo i dolazak francuskog genarala Filipa Moriona u Cersku. Njegov dolazak nije spasio Cersku i bio je obična farsa, pruživši lažnu nadu napaćenom i životno ugroženom stanovništvu.

Padom Cerske, Kamenice i Konjević Polja, bili smo prinuđeni krenuti ka slobodnoj teritoriji Srebrenice gdje smo se, po dolasku, stavili na raspolaganje Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Rijeka izbjeglica je potražila spas na slobodnim teritorijama Srebrenice i okoline, izbjegavši u grad Srebrenicu. I evo slike jedne borbe za golu egzistenciju. Goloruki narod koji je pobjegao ispred zlikovaca  – muško i žensko, jako i nejako, slegao se tu u usku srebreničku kotlinu, da potraži spas. Ispostavit će se – ne zadugo.

U vrlo teškim i dramatičnim danima, kada se situacija razvijala iz loše u goru, u gradu Srebrenic,i koji je prije agresije imao oko 6.000 stanovnika, skoro preko noći se našlo oko 60.000 stanovnika. Zamislite na trenutak da se stanovništvo bilo kojeg grada preko noći uveća desetorostruko, i pri tome se grad nasilno blokira.

Imajući u vidu da je agresor na početku agresije, u aprilu 1992. godine, popalio jedan dio grada, da su u toku agresije bombardovanjem iz aviona, i granatiranjem uništio najveći dio infrastrukture, onda ove brojke postaju još dramatičnije. Usljed teških životnih okolnosti, gradu je prijetila opasnost od izbijanja smrtonosne epidemije. 

Humanitarnu pomoć, koja je bila upućena ugroženom bošnjačkom stanovništvu, u najvećoj mjeri su uzimali Srbi za sebe. Kamioni koji su dovozili humanitarnu pomoć u Srebrenicu, u povratku su iz Srebrenice za Tuzlu prevozili žene, djecu i starije osobe.

U tim konvojima otišle su i tri snahe s djecom, tako da smo od brojne porodice, u Srebrenici ostali babo Selim, majka Zaha, braća Hasan, Safet i Senahid i ja.

Naime, grad Srebrenica je bio pod opsadom a prijetila mu je i svojevrsna implozija jer, naprosto, gradska infrastruktura nije mogla podnijeti toliki demografski pritisak. Da stvar bude još gora, doprinijelo je anticivilizacijsko i neljudsko granatiranje svih gradskih područja, pa čak i škole. Granate koje su ispalili Srbi 12. aprila 1993. godine pobile su i djecu dok su se igrala na školskom dovorištu.

Od minobacačke kanonade, kojom su Srbi zasuli školu u Srebrenic,i ubijen je moj drugi brat Senahid. Iako je bio blizu kuće u kojoj smo se smjestili. Senahid (23 godine) je primjetio jednu staricu s paketom iz humanitarne pomoći koji nije mogla nositi. On je odnio njen paket i, vraćajući se u privremeni smještaj, poginuo je od četničke granate koja je pala odmah ispred njega i teško ga ranila.

Ja sam dobio informaciju da je Senahid ranjen i odmah sam otrčao s prijateljem na to mjestu, a Srbi su i dalje neprestano granatirali gradsko područje u kojem je bilo kao u košnici, i svaka ispaljena granate je nanosila ogromne ljudske gubitke. Nisam ga našao na mjestu ranjavanja jer su ga njegovi školski drugovi prevezli do bolnice. Tu sam ga pronašao na nosilima ispred bolnice i bio je teško ranjen – toliko da nije mogao da kaže bilo šta, jednostavno me je dozivao rukama.

Bolnički krug je bio sav ispunjen tjelima ubijenih i ranjenih, i bolnica je bila zakrčena tijelima stradalih. Ja sam s prijateljem preuzeo nosila i gdje god bi krenuli, svuda je bilo puno stradalih. Nismo odustajali i nastavili  smo  ga nositi, od vrata do vrata, po spratovima bolnice i, napokon,  na najvišem spratu bolnice predali smo ga "Ljekarima bez granica", odmah su ga pripremili za operaciju, ali, nažalost, Senahid je umro na operacionom stolu.

Od te granate koja je pala na igralište ispred Srednjoškolskog centra u Srebrenici, pored kojeg je prolazio moj brat, poginula su 74 Bošnjaka. To je jedan tragičan događaj, a za ovaj zločin još niko nije odgovorao.

Samo četiri dana poslije tog zločina, Srebrenica je proglašena sigurnom zonom. Nakon toga, u grad je stigao kanadski bataljon, da bi u proljeće 1994. godine holandski bataljon zamjenio Kanađane.

Moja porodica je, kao i mnoge druge bošnjačke porodice, živjela islam u svoj njegovoj punini, gdje se znalo za red i poštovanje. U dugoj liniji bili su ulemanska porodica. Porodične veze bile su izrazito jake, s puno ljubavi i poštovanja.

Tako da je smrt braće strašno potresla porodicu, prijatelje i poznanike. Kao što ste mogli čuti, Srbi su ubili moja dva brata u periodu od mjesec dana. Zbog toga sam danima bio neutješan, ne mireći se s tim gubicima. Pa čak i nakon 32 godine, bol ništa nije manja nego tada. To iskustvo ne bih nikome poželio.

U Srebrenici smo bili smješteni u jednoj kući gdje je u svakoj prostoriji bila po jedna porodica. Svi smo dijelili iste probleme i nikome nije bilo lahko.

Bez struje, vode, bez prodavnica i drugih objekata/institucija potrebnih za normalno funkcionisanje života. Nismo više razlikovali velike od malih problema jer je i jednih i drugih bilo napretek.

U Srebrenici se nije živjelo, nego se samo preživljavalo. Nismo znali šta nas čeka narednog dana, a kamoli za mjesec ili godinu dana. Nedostajalo je obuće, odjeće i higijenskih sredstava.

Škola je bila izbjeglički centar. A kad je osnovna škola počela s radom, nastava se održavala i na tribinama školskog igrališta i sportske sale. Prema nekim podacima, bilo je oko 4,000 djece osnovnoškolskog uzrasta.

Ne kaže se bez razloga da je noć najmračnija pred svitanje, tako je i bosanskom „svitanju“ prethodila najmračnija epizoda u poslijeratnoj Evropi. Početkom 1995. godine provokacije pripadnika tzv. Vojske RS postaju sve intenzivnije. Kao rezultat toga, vojnici holandskog bataljona se povlače što dovodi do povlačenja i bošnjačkog stanovništva.

U ranim jutarnjim satima 6. jula 1995. godine, stanovnike Srebrenice je probudila žestoka srpska paljba kojom je počela operacija „Krivaja 95“, šifrovani naziv vojne operacije za okupaciju Srebrenice.

Odbrana je bila nemoguća jer su naši vojnici razoružani 1993. godine, u zamjenu da nas brane pripadnici UNPROFOR-a. Dva mjeseca prije napada snage UN-a su, na zahtjev presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, zakopale tranšee i rovove. Ipak, uprkos lošoj opremljenosti, branioci grada pokušali su se suprostaviti nekoliko stotina puta jačoj vojsci, koja je imala podršku iz Srbije.

Zapravo, Srbi su nastavili tamo gdje su stali 1993. godine.

Ofanziva je postajala sve jača. Sve oči su bile uprte u Holanđane. I pored toga, holandski vojnici su pobjegli sa svojih položaja, iako im je bila dužnost da brane enklavu.

Posljednja nada za Bošnjake bilo je obećanje da će avioni NATO pakta izvršiti napade na Vojsku Republike Srpske i do toga, naravno, nije došlo, tako da je 11. jula Ratko Mladić ušao u Srebrenicu, izjavivši sljedeće:  "Evo nas, 11. jula . 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru", kazao je u kameru Mladić i ležerno odšetao.

Da je Ratko Mladić imao jasnu namjeru počiniti genocid u Srebrenici, najbolje ilustruje ova izjava. I, zaista, samo par dana nakon toga, uslijedio je nezapamćen masakr pri čemu je mučki ubijeno 8.372 Bošnjaka s područja enklave Srebrenice.

Masovno stradanje je počelo 11. jula 1995. godine – uvidjevši da snage UN-a, koje su preuzele odgovornost za odbranu zaštićene UN-e zone, nisu u stanju ili ne žele braniti Srebrenicu, ja sam zajedno sa svojom starijom braćom Safetom i Hasanom postao dio nepregledne kolone koja se uputila prema Tuzli.

Dakle, jedan dio punoljetnih muškaraca je krenuo kroz šume ka Tuzli. Djeca, žene i starije osobe su otišle u UN-ovu bazu u Potočare. Također, jedan dio muškaraca, vjerujući da će ih UN zaštiti, također se uputio ka bazi UN-a u Potočarima.

Kolonu, koja je krenula kroz šume, činili su punoljetni muškarci i maloljetni dječaci, a brojala je između 12 i 15 hiljada ljudi. U selu Šušnjari okupili su se svi oni koji su imali namjeru da krenu ka Tuzli. Kada je kolona krenula, svako je gledao da bude uz svoje bližnje. Zbog srpskih napada i teškog terena, kolona se prekinula, i ja sam već na početku izgubio kontakt sa starijom braćom.

A Srbi su neprestano nastavili granatirati kolonu. Bio je to uvod u strašne ratne zločine. Dolazi do masovnih ubistava, ali i velikog broja ranjenih. Mnogi su ginuli i u minskim poljima koja su Srbi posijali posvuda.

U Potočarima je vladao opšti metež zbog velikog broja ranjenih i opšte nesigurnosti. Velike julske vrućine, mali prostor, veliki broj izbjeglica, prijetili su da sve pretvore u jednu veliku higijensku i humanitarnu katastrofu. Ljudi su drhtali ne zbog vrućine već zbog straha, djeca su bila apatična i nisu se igrala. Ljudi su bili užasnuti i nisu znali šta će se dalje dešavati. Ulaskom vojnika Republike Srpske u bazu, počela je prisilna deportacija Bošnjaka u cilju etničkog čiščenja.

Srpski vojnici su odvajali dječake i neke punoljetne muškarce koje su kasnije pobili, a od žena i djece tražili su novac i nakit. Uplašenom stanovništvu nije preostalo ništa drugo nego da šuti i trpi uvrede dok kamioni i autobusi konačno ne krenu ka Tuzli. Holandski vojnici su sve samo posmatrali, a Srbi su odlučivali ko će ući u autobus i kamion, a ko će biti odvojen i kasnije ubijen. Mnogi su ubijeni u Potočarima.

Postupanje prema zarobljenicima je kršilo sve međunarodne konvencije i druge međunarodne akte. Otac i majka su iz Potočara prislino deportovani u Kladanj, dospjevši na taj način na slobodnu teritoriju.

Moja braća to već nisu uspjela, nisu se domogli slobodne teritorije. Hasan je pronađen negdje na lokalitetu Križevačke njive – opština Zvornik, prethodno je bio teško ranjen, a stradao je od nagazne mine, dok tijelo Safeta nikada nismo pronašli. Safet je još jedan u nizu od hiljadu Srebreničana koji nisu pronađeni i identifikovani.

Padom Srebrenice, moje putovanje je trajalo 17 dana, bio sam čak u jednom trenutku i zarobljen, ali sam se uspio izvući i nastaviti dalje putem do slobode.

Pripadnici srpske vojske su nas okružili i morali smo odložiti sve stvari koje smo imali sa sobom. Tom prilikom jedan srpski vojnik nam je u, duhu Mladićevih naredbi, rekao: „Nismo mi došli da s vama pregovaramo, mi smo došli da s vama završimo jednom za sva vremena.“

Bila je noć, svud naokolo su se čuli bolni krici, jecaji ranjenih Bošnjaka. Istovremeno su se čuli i bojni pokliči srpskih vojnika i lavež vojnih pasa. Sve je to stvaralo jedan pakleni prizor. Odlučio sam se na bijeg jer je šuma bila blizu, rezonujući da tako imam neke šanse da preživim i da ne želim biti ničiji zarobljenik. Ja sam slobodan čovjek i ne želim biti predmetom nečijeg iživljavanja i maltrtetiranja.

U obližnjoj šumi sam pronašao još neke grupice, onda smo nastavili dalje. Ljeto je i već je počelo da sviće. Moja grupa je brojala desatak ljudi, i odlučili smo negdje potražiti sklonište da se ne krećemo danju. Naišli smo na srpsku zasjedu i samo smo nas dvojica preživjeli. Zasjede, pogibije i ranjavanja, minska polja, potjere koje su uključivale i vojne pse, stalni pozivi da se predamo – obilježili su nastavak proboja.

Tek devetog dana proboja, negdje na pola puta, od jednog poznanika koga sam susreo saznao da je Hasan ranjen te da se raspituje i traži mene i Safeta. Drugih vijesti nismo imali. Jedino smo putem jednog malog tranzistora čuli šta se desilo u Potočarima sa ženama, djecom i starijim osobama te da bi sličnu sudbinu Srebrenice mogli doživjeti Žepa i Goražde.

Inače, sav taj put bio je samo borba za goli život. Često u razgovorima o ovoj temi kažem da moja priča, u određenoj mjeri, podsjeća na onu filmsku priču o vojniku Rajanu (Saving private Rajan), uz jednu malu razliku da – njega traži i spasava jedna kompletna vojna jedinica, a mene i moje saputnike niko nije došao da spašava.

Za tih 17 dana, koliko je trajala moja odiseja, imao sam priliku da vidim ono najbolje i ono najgore u ljudima.

Svjedočio sam tome kako se čovjek može uzdići tako visoko svojom hrabrošću, požrtvovanošću i nesebičnošću, kao i tome kako čovjek može nisko pasti.

Dakle, vidio sam i svjedočio sam da je bilo ljudi koji su, žrtvujući se za druge, i sami stradali, dok su drugi preuzeli ulogu zvijeri i ubijali bez milosti. Scene koje sam gledao tokom tih 17 dana, nikada i nikome ne bih poželio da ih vidi čak ni na filmskom platnu.

Grupe su se često spajale, razdvajale, osipale, ali svi smo imali iste neprijetelje, probleme i ciljeve. Mi smo bili pothranjeni i na ivici gladi još u Srebrenici, sad možete misliti kako smo izgledali petnestak dana poslije pada Srebrenice i svega kroz šta smo prolazili. Glad, strah, umor, bili su toliki da smo odlučili da provučemo kroz srpske linije i po cijenu da svi izginemo. Jednostavno je postalo neizdrživo.

Negdje iza ponoći krenuli smo i odmah su nas osjetili njihovi vojni psi. Ljeto je, mjesec juli, i krećući se kroz šumu odavali smo svoje prisustvo lomeći granje i suho lišće, a Srbi su onda pucali po nama, prateći zvukove koje smo proizvodili. U nastavku drame upadamo u njihove zemunice, rovove i tranšee. Tom prilikom četnici su ubili trojicu mojih prijatelja. Od nas 12, niko nije ima pušku. Moja obuća se raspala na pola puta, tako da sam ja došao na slobodnu teritoriju u čarapama.

Moj dolazak u izbjeglički centar bila je vijest dana. Majke, očevi, supruge, djeca izalizili su i postavljali pitanja, da li sam vidio njihove najbliže, tj. da li znam nešto o njima? Bila su to najteža pitanja u mom životu.

Roditelji su od silne tuge bili u teškom zdravstvenom stanju. Moj dolazak ih je malo oporavio i dao im ipak neku nadu.

Dolaskom na slobodnu teritoriju, kao jedini preživjeli sin svojih roditelja, pored svega, ponovo se prijavljujem u svoju vojnu jedinicu u Kladnju i odlazim na prvu borbenu liniju. A  u isto vrijeme u  Tuzli upisujem Filozofski fakultet. Smatrao sam svojom obavezom nastaviti borbu i ostati u Bosni i Hercegovini.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i okončanja oružane agresije završio sam studij historije i geografije u Tuzli, a prvi posao dobio sam u Lukavcu gdje sam tri godine radio u školi u Puračiću, da bih 2003. godine dobio angažman u Gazi Husrev-begovoj medresi gdje i danas radim na poslovima profesora historije i geografije. Oženio sam se 2004. godine i sa suprugom Amirom, koja radi kao ljekar u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, dobio sam tri sina: Mirzu, Haruna i Ishaka.

Iako sam imao mogućnost i razne ponude da napustim Bosnu i Hercegovinu i odem u zemlje zapadne Evrope, to nisam uradio jer bi to bilo nepošteno s moje strane i jedna vrsta izdaje svih onih koji su ostali ubijeni po šumama, potocima i masovnim grobnicama bosanskog srednjeg Podrinja. Svmai nama koji smo preživjeli genocid u Srebrenici teže je bilo ostati nego otići. To treba imati u vidu i znati da su se neke zapadne zemlje skoro pa „utrkivale“ koja će preuzeti više preživjelih.

Te ponude odlaska su se mogle smatrati i projektima. Jer, ko god je otišao, dobio je uredne papire za boravak u tim državama. Naravno, tu su bili i roditelji koji su bili narušenog zdravlja, kao i porodice moje rahmetli braće. Nakon svega, ja sam im ostao kao jedna vrsta oslonca koji nisu smjeli izgubiti.

Čim su se stekli uslovi za povratak, morali smo  izgraditi porušenu porodičnu kuću u mom rodnom mjestu Maćesi kod Nove Kasabe. Roditelji su se tamo vratili te je majka i preselila u Maćesima 2004. godine, a otac 2014. godine. Poslije smrti majke Zahe, babo Selim je posljednje godine živio s mojom porodicom u Sarajevu.

Što se tiče tijela braće, Idriz je ukopan u porodičnom mezarju u Maćesima, Senahid u Kazanima – gradsko groblje u Srebrenici zajedno s ostale 74 žrtve aprilskog granatiranja, a Hasan je, kao žrtva genocida, ukopan u Memorijalnom centru u Potočarima. Safet još nije pronađen. Trojica su bili oženjena i imali su porodice.

Iako su Srbi imali plan da unište cijeli jedan narod, i u toj borbi moja porodica je jedna od onih bošnjačkih porodica koja je pripadnost, islamu, domovini i težnju za slobodom  platila visoku cijenu. U toku agresije ubijena su 24 člana porodice, mog djeda i nene, po majčinoj liniji, što znači da su mojoj majci Srbi ubili četiri sina i tri brata. Pored svega, poslije okončane agresije, moji roditelji su dobili još 15 potomaka, deset dječaka i pet djevojčica.

Genocid u Srebrenici i posljedice agresije obilježile su živote mnogih Bošnjaka, pa i moj život. Zbog svog životnog iskustva često sam u prilici da govorim o tome u domovini i izvan domovine , kroz obraćanja, intervjue, dokumentarne filmove, u školama i na drugim mjestima.

Čovjek je ono čega se sjeća. Preživjele žrtve genocida u Srebrenici uvijek će se sjećati i ostalih žrtava, bosanske zemlje natopljenje krvlju.

Nažalost, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Srebrenica je pripala onima koji su počinili genocid..

Znači, mirovni sporazum je nagradio agresore i politiku aparthejda, žrtvujući Bosnu i Hercegovinu, a posljedice takvog pristupa osjećaju još i danas. Dakle, žrtva je ponovo kažnjena, a počinioci genocida su nagrađeni. 

Žrtve genocida iskustvo je naučilo da budu osjetljivi na svaku nepravdu i da su glasni kada se treba solidarizirati sa žrtvama kojima danas svjedočimo. Nakon Srebrenice, svijet je rekao "nikad više".

Nažalost, kao i toliko puta, to "nikad više" se zaboravilo, danas živimo u svijetu koji srlja ka moralnoj propasti zatvarajući oba oka na genocid u Gazi, stradanja u Sudanu i mnogim drugim mjestima. Iskustvo genocida nas je naučilo da budemo snažni, ustrajni, da ulažemo u sebe, da se školujemo.

Danas su mnogi od njih uspješni sportisti, ljekari, profesori, rasuti po meridijanima i paralelama, uvijek nastojeći svijet oko sebe učiniti boljim. I nikad ne zaboravljajući da je za njih Srebrenica više od geografskog pojma.

Uz iskrenu nadu da prestanu svi ratovi i da više nikada i nigdje rata ne bude! Koristim priliku da još jednom ponovim – Molim Boga da se Srebrenica više nikada i nikome ne ponovi0. Hvala vam na ukazanoj pažnji.

(Preporod.info)