Između neba i zemlje

Piše: Mustafa Bećirović

Pišem iz vrta. Iz bašte. Sa njive. Ispod trešnje. Iz šumarka čije granje šušti mudrije od svake knjige.

Ovdje riječi djeluju kao nepristojan šum. Svaka rečenica, svaki pokušaj izraza, kao da remeti savršenu simfoniju stvorenoga.

Šta bih mogao reći više od cvrčka koji neumorno svira svoju pjesmu? Ili od mačke, što neprimjetno vreba iz krošnje aslama, postajući dio stabla, sjene, trenutka?

Kako da opišem ljubavni ples jastreba i njegove družice na bistrom, neokaljanom nebu iznad sela? Njihova tišina ima glas. Njihova igra ima smisao koji izmiče jeziku.

Ovdje sam. Prisutniji nego ikada.
Živ, među svjetovima koji su imali sreću da nikada ne upoznaju Grad.

Grad, sa svim svojim bukama, tjeskobama, ekranima i odbjeglim pogledima, zaboravio je govor zemlje. Ovdje, među trešnjama, još pamtimo. Ili barem pokušavamo.

Nedavno me jedan komšija upita:
Sjećaš li se, prije pedeset godina, kad smo preskakali ograde?

Ta jednostavna rečenica otvorila je kapije zaboravljenog svijeta. Počeh s oprezom i čuđenjem izvlačiti fragmente sjećanja iz tog djetinjeg svemira. Prisjećati se onoga što bi filozofi nazvali praiskonskim postojanjem , stanja koje još nije bilo uronjeno u ljudsku narav, u historijsko vrijeme, u lomove biografije.

Sjećanja su dolazila poput svitanja: polako, tiho, ali neumitno.

I tek sada, pri kraju mog historijskog životnog hoda, kada misliš da si vidio sve, jedan čovjek me nenadano podsjeti na ono što sam u potpunosti bio zaboravio. U tišini njegove riječi prepoznao sam istinu koju duša nikada nije prestala znati: da je između čovjeka i Boga sklopljen Ugovor. Onaj isti Ugovor zapečaćen u trenutku kad je potomstvo Ademovo izvedeno iz njegove kičme i svjedočilo o Gospodaru.

Samo… potomstvo je zaboravilo.

I tada mi posta jasno: zato su ljudima dolazile Objave. Zato su Spisi silazili. Zato su Poslanici hodili zemljom, da nas podsjete. Ne na nešto novo, već na ono izvorno. Na ono što smo znali. Na ono što se ne smije zaboraviti.

Danas, u hladu stabla, bez signala, bez žurbe, bez ambicije da budem bilo šta osim biće koje sluša , postajem svjestan da je tišina prirode glasnije svjedočanstvo od svakog govora. I možda je upravo to srž tog Ugovora: da budemo prisutni. Da budemo budni. Da pamtimo.

(Preporod.info)