Ne dam na Islamsku zajednicu i imame

Piše: Suad Mahmutović

Ne znam zašto ljudi u stare dane kad bi trebalo da ih mudrost vodi, da više ćute, a manje pričaju, jezik razvežu i kritikuju sve i svakoga, baš kao da dolaze iz neke druge dimenzije.

Oni su, naravno, dobri, a svi drugi ne valjaju. Zaboravili su na vlastito učešće u stanju našega naroda.

Slušam kolegu koji kaže da je pred penzijom i da sada može govoriti šta hoće. Kritikuje Islamsku zajednicu, imame, medrese i njihove nastavnike.

E ne može tako.

Što nisi ranije govorio ako si imao šta kazati

Uostalom, ne možemo da se ne zapitamo, šta bi taj vajni kritičar bio da ga Islamska zajednica u svoje okrilje nije davno prigrlila!?

Zar je zaboravio da je i on nekada davno bio učenik medrese i da su ga njegovi profesori, uz Allahovu pomoć, na pravi put izveli!?

Svima nama, koji smo davno završili medrese, data je jednaka šansa od strane Zajednice. Svi do jednog smo već u početku imali ugled obavljajući časni imamski posao. Na nama je bilo da taj ugled kroz život sačuvamo.

Ne dam na Islamsku zjednicu zbog njene uloge u povijesti od osnivanja do danas. Sačuvala je identitet našega naroda.

U burnoj prošlosti ispratila je četiri politička sistema i dočekala demokratske promjene u našoj zemlji. Sačuvala je ugled u dva velika rata, tokom agresije i nakon nje u našoj domovini.

Uostalom, gdje bismo bili mi Bošnjaci da nismo imali Islamsku zajednicu? Bilo je grešaka od strane pojedinaca. Ima ih i danas. U konačnici, svako ima pravo na grešku, ali na vlastiti račun, nikako na račun Zajednice.

Ne dam na imame.

Nedavno sam sjedio s prijateljima nakon džuma-namaza. S njima je bio Bošnjak iz dijaspore. Pitam ga imaju li imama? Reče nam da su oni svog imama nedavno nogirali. Tačno tako se izrazio. Istog trenutka sam ustao. Molio me da ostanem, da mi objasni. Nisam htio više ni trenutka slušati. Jednostavno ne mogu. Ne mogu zbog časnog imamskog poziva. Ne mogu zbog silne uleme koja je obilježila našu povijest, zbog imama koji su godinama truhnuli u komunističkim zatvorima.

Ne mogu i neću zbog Kasim-ef. Dobrače, koji je 1947. godine osuđen na 15 godina zatvora, a bio je pokretač i potpisnik muslimankih rezolucija u kojima se traži zaštita života i imovine srpskog naroda. Odležao je deset godina.

Ne mogu ni zbog Derviš-ef. Korkuta koji je bio travnički muftija prije Drugog svjetskog rata. Sačuvao je čuvenu Hagadu, djelo neprocjenjive vrijednosti za jevrejski narod. Sačuvao je život i djevojčici Miri Papo, Židovki, koju su obukli u muslimansku odjeću i dali joj ime Amira. Ipak je nakon rata osuđen na osam, a odležao šest godina zatvora.

Smetali su komunističkoj vlasti jer su bili najozbiljniji kandidati za reisul-ulemu nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga su uklonjeni s javne scene.

Ne dam na imame ni zbog plemenitog hafiza Mahmud-ef. Traljića, koji je osuđen na 10 godina zatvora, na pravdi Boga, i Husein-ef. Đoze, osuđenog na pet godina zatvora i još pet na gubljenje građanskih prava. U zatvoru je s njim bio čovjek koji je puno učio Kur’an. Kad završi, molio je rahmetli Husein-ef. da prouči dovu na hatmu. On je to rezolutno odbio kazavši: "Bolje bi bilo da manje učiš Kur’an, a da ne daješ ceduljice svaku noć stražarima šta ja pričam".

I danas bi bilo bolje za neke da manje uče Kur’an, a da ne siju smutnju među muslimanima, posebno Bošnjacima.

Ne dam na imame ni zbog dr. Ahmed-ef. Smajlovića, jednog od najvećih bošnjačkih alima u prošlom stoljeću.  

Poslali su mu preko trideset anonimnih pisama dovodeći njegov moralni lik u pitanje. Nisu uspjeli diskreditirati ovog časnog čovjeka. Umro je pod vrlo čudnim okolnostima u pedesetoj godini života. Jasno je danas svakom šta to znači. Uostalom, tako je preselio i Mehmed-ef. Handžić u 38. godini života. Umro je u koševskoj bolnici od operacije slijepog crijeva.

Ne dam na imame ni zbog krajiške uleme: Muhamed-ef.  Redžepagića, osuđenog na 16 godina, Ibrahim-ef. Okića, pet i Muharem-ef. Memagića, četiri godine strogog zatvora.

Ne dam na imame zbog silne uleme koji su u siromaštvu radili nakon Drugog svjetskog rata, ali sačuvali dostojanstvo.

Nudili su im državne poslove i doplatak za djecu, ali ogromna većina je odbila. Sačuvali su vlastiti, ali i obraz Islamske zajednice.  

Ne dam ni zbog svog rahmetli babe Salih-efendije, koji je pedeset godina bio imam. Ne dam ni na mlade imame koji su se opredjelili da rade ovaj časni posao u domovini i dijaspori. Jer, misijsko djelovanje je Allahov izbor, kako je nedavno rekao mr. Muharem-ef. Omerdić tokom posjete našoj medresi u Cazinu.

Ne dam vala na imame i Zajednicu ni zbog sebe jer ovih mjeseci ću napuniti, ako Bog da, punih četrdeset godina staža u Islamskoj zajednici.

Neko će kazati da mi nešto treba čim ovako pišem. Ne treba ništa. Nikada nije ni trebalo. Molio sam Allaha dragog da budem neovisan od ljudi. Gospodar mi je primio dovu. Hvala Mu.

(Preporod.info)