Bošnjačka brzopletost

Na taj način izvršavaju volju i agendu separatista, te praktično potvrđuju, na izvjestan način, „hegemoniju“ Antonija Gramšija kako određene strukture uspijevaju navesti ljude da prihvate ili ponavljaju narative čak i protiv vlastitih interesa. To je najveći podvig neke politike.

Ponavljajući obrasci ponašanja olakšavaju razumijevanje nekih povijesnih poteza, npr. kako su i pojedini Bošnjaci, instrumentalizirani u pokretu Mlada Bosna, uništavanje Austro-Ugarske vidjeli kao početak svoje sjajne budućnosti.

Ispaljivanje metka srpskog teroriste u Franca Ferdinanda, u junu 1914. godine, nije donijelo nikakvu slobodu, a otvorilo je neprekinuti proces etničkog čišćenja Bošnjaka s Balkana koje do danas sprovode komšijske hegemonističke politike. Vojvode više nije bilo, a mnogo veće nevolje su se tek nazirale.

Znači li to da Bošnjaci trebaju bezrezervno vezivati svoju političku sudbinu za međunarodne aktere? Ne, ali trebaju biti svjesni vremena i prostora u kojem se nalaze. Pozicija Bošnjaka, uveliko uvjetovana malobrojnošću, održavana je opreznom diplomatijom s različitim svjetskim akterima.

To što različite diplomate i vojske defiluju Bosnom nije naš izbor, već trajna borba za opstanak. Historijski isprepleten je mozaik naroda koji su protutnjali Bosnom, kada se uzme u obzir samo da su i pod vodstvom Omer-paše Latasa Bošnjacima skidali glave poljski i mađarski oficiri.

Naravno, Šmit će vjerovatno ostati upamćen kao jedan od gorih visokih predstavnika u povijesti ove institucije. I njegovi posljednji istupi o izbjegavanju jasne identifikacije problema u BiH mnogo govore o njegovom indiferentnom balansiranju tokom svih ovih godina.

Zadržavao je princip škole strane diplomatije u BiH od agresije na našu domovinu do danas: mir, mir, svako je kriv. Međutim, ostrašćeni kritičari Kristijana Šmita zaboravljaju da snagu instituciji visokog predstavnika daje međunarodna zajednica, a ne obratno.

Kada se hvalimo nekim ranijim visokim predstavnicima i njihovim korištenjem bonskih ovlasti, zaboravljamo ko je stajao iza njih i u kakvim međunarodnim okolnostima, odnosno, ako išta znamo o pravu, onda jeste to da iza svake pravne odluke mora postojati mehanizam njenog izvršenja i sankcioniranja ako neko ugrozi tu odluku.

Koliko god imao loših poteza, napadi na Šmita su teško odvojivi od napada na instituciju visokog predstavnika koju separatisti žele ugasiti. Ta institucija je donijela na stotine državotvornih odluka bez kojih ne bismo imali brojne zakone ni državne simbole.

Ispaljivanje salvi uvreda na račun Šmita ne donosi nikakvu korist bošnjačkim i probosanskim snagama, već samo emotivnu reakciju koju prati neizvjesnost dolaskom novog visokog predstavnika i potencijalnu potvrdu stare izreke: uvijek može gore.

Bošnjački brzopleti analitičari, novinari i(li) različiti politički zeloti danas ističu važnost odgovornosti, vraćanja sebi, čuvanja vlastitog dostojanstva i okretanja vlastitim resursima, jer to je sada svojevrsna politička moda među liderima koji politički kapital grade na emocijama suverenizma i nepovjerenju prema međunarodnim institucijama, a to stalno naglašavaju i određeni akteri u međunarodnoj zajednici, čime je poentirana zadnja sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, s temom o Bosni i Hercegovini.

To su retorički privlačne rečenice u različitim formatima, ali često odraz populizma i neodgovornosti. Ne postoji nijedan Bošnjak koji to ne želi, ali koji resursi i vlastite snage iza tih poziva stoje: zapuštenost i zastarjelost industrije, kupljene diplome i potkupljivi kadar, nesavjesno uništavanje rudnika zarad prikazivanja prividne profitabilnosti Elektroprivede BiH, hvaljenje proizvodnjom namjeske industrije bez barutane, dok dronovi i nove vojne tehnologije mijenjaju sliku svijeta itd?

Podržavamo upozorenja nekih političara da smo spremni braniti svaki pedalj Bosne, kao jasan i glasan odgovor na prijetnje o otcjepljenju entiteta, ali trebamo od takvih retoričara tražiti i pokriće za tu spremnost i upozorenja.

Također, okretanje sebi i preuzimanje odgovornosti mora imati trajnu i stvarnu pravnu, političku i fizičku zaštitu i to trenutno nije u potpunosti moguće bez međunarodne zajednice, koliko god bio neodređen taj pojam, koliko god ga trivijalizirali i koliko god nam se činilo da je međunarodna zajednica digla ruke od Bosne i Hercegovine. O našim vlastitim mogućnostima i snagama, mnogo toga bi, naprimjer, mogli kazati Bošnjaci u manjem entitetu.

Stoga, umjesto nasjedanja na ove floskule, koje su čas parole nekih međunarodnih zvaničnika, čas Dodikova borba protiv intervencionizma - iako mu je sva politika skovana van BiH, čas naše retoričko oružje protiv političkih oponenata, potrebno je biti svjestan svoje pozicije, vremena i prostora, to jest politike koju jedan narod ne može voditi sam sa sobom, već s drugima, tražeći saveznike i partnere.

U suprotnom, to je put u izolaciju i getoizaciju o čemu ćemo pisati u narednom broju.

Na kraju, pitanje je da li su naši komentari o tome kako su ove promjene zapravo uspjesi Dodika pokazatelj našeg naučenog latentnog mazohizma ili kolektivne dezorijentacije?

Dodik je samo iskoristio trenutnu političku situaciju u svijetu. Antibosanskim i antibošnjačkim snagama su naruku došle trenutne promjene u svijetu. Ne postoji nikakav uspjeh Dodika, već multikauzalnost. Ali, i o tome, drugi put.

(IIN Preporod)