Neko se trudi da zaboraviš

Skrolaš. Naiđeš na tekst. Ili video. Ili komentar. Govori o Armiji RBiH, o prvom predsjedniku rahmetli Aliji Izetbegoviću. Ili o nekom generalu. Junaku. Događaju. Tekst govori: nije bilo kako su nam govorili, kako misliš. Prevaren si. Šta ako tvoji heroji nisu heroji.

Osjećaš nelagodu. Ne znaš odmah zašto. Ignorišeš i nastaviš skrolati. Onda se isto ponovo na drugi način, u drugom formatu, na drugom statusu. Kasnije na trećem. Neprimjetno pomisliš: možda ipak ima nešto u tome čim se ovoliko govori o tom..

I to je tačno ono što je trebalo da se desi.

Piše: Esad Bajić

Postoji stara istina u ratu za ljude: ne moraš pobijediti neprijatelja. Dovoljno je da ga umoriš. Da mu iscrpiš povjerenje u vlastite stavove. Da ga natjeraš da počne sumnjati u ono što je vidio, doživio, izgubio. Da postane čovjek koji sumnja u vlastitu historiju. Čovjeka koji se ne odupire. Šuti. Povlači se.

Bošnjaci su narod koji je u jednom vijeku prošao kroz komunizam koji je htio da zaborave ko su, kroz genocid koji je htio da nestanu i kroz slobodu u kojoj se još uvijek bore da ostanu. Takav narod je logična meta. Ne uzima se onom kome se nema šta uzeti i nema koristi u uzimanju. Ta nam istina zna proći ispod radara...

A najvrijednije što imamo nije ni zemlja ni institucije. Najvrijednije je sjećanje. Priča o sebi. Osjećaj da znamo zašto smo preživijeli što smo preživjeli i šta s tim preživljavanjem treba uraditi.

Ono što se danas dešava u digitalnom prostoru, a sve više i izvan njega, nije slučajno ni spontano. Ima obrazac koji se ponavlja dovoljno puta da se ne može nazvati slučajnošću.

Bira se ličnost s nesumnjivim historijskim značajem. Pronalaze se ili konstruišu njene slabosti. Te slabosti se pojačavaju, ponavljaju, šire kroz kanale koji naizgled nemaju veze jedni s drugima, ali koji u kratkom roku plasiraju istu poruku. I uvijek, uvijek, taj sadržaj dolazi kroz glas koji zvuči kao "naš". Bivši borac. Rođak. Neko ko "samo govori istinu koju drugi kriju".

Povjerenje se ne kupuje lažima. Gradi se tačnim informacijama pa se onda koristi za ubacivanje otrova.

Krajnji cilj nije da povjeruješ u određenu laž. Cilj je da te zatrpaju suprotstavljenim verzijama dok ne odustaneš od traženja istine. Umoran čovjek ne pita. Umoran narod pristaje.

Postoji jedno pitanje koje vrijedi naučiti postavljati automatski kad naiđemo na takav sadržaj: kome ovo koristi?

Ne moraš uvijek znati odgovor. Ali sam čin postavljanja tog pitanja mijenja način na koji čitaš. Sadržaj koji sistematski ruši simbole otpora jednog naroda ne pojavljuje se bez razloga. I ne širi se bez infrastrukture. Neko to plaća. Neko odlučuje o trenutku objave. Neko bira koji glas pojačati i koliko.

Ti akteri ne moraju biti strani. Mogu biti sasvim domaći, sa sasvim jasnim interesom da određena zajednica uđe u izbornu godinu rascijepljena, demoralizirana i nesigurna u vlastitu priču.

Najteži dio ove priče nije vanjski. Unutar bošnjačkog korpusa postoje stvarne razlike oko vrijednosti, naslijeđa, vizije. Te razlike su legitimne. Svaka živa zajednica ih ima. Ali upravo te razlike postaju najpogodnije tlo za kampanje koje opisujemo: ne izmišljaju podjelu nego pojačavaju onu koja već postoji, i pretvaraju je iz razgovora u rov. I pri tom se malo vodi računa o posljedicama. Nagrađuju s eoni koji pojačavaju a ne oni koji smanjuju razlike.

Za Bošnjake ovo ima i jednu posebnu dimenziju. Napad na historiju odbrane nije samo politička operacija nego napad na ono iznutra. Na ono mjesto gdje vjera, narod i preživljavanje nisu tri stvari nego jedna. Armija RBiH nije bila samo vojska. Bila je i dokaz da se može.

Kad neko to ruši ne ruši samo sliku jednog čovjeka ili jedne institucije. Ruši vezu između prošlosti i onoga što jesmo danas.

I zato ta operacija nije slučajno usmjerena upravo ovdje. Zna se gdje boli. Zna se šta drži na okupu.

Odgovor na informacijski rat nije šutnja. Nije ni buka. Odgovor je preciznost, navika da zastanemo, da pitamo, da ne dijelimo odmah ono što nas raspali. Sadržaj koji nas poziva na hitnu emociju gotovo uvijek je tako konstruisan. Ta sekunda zastajanja često je glavna odbrana.

I razgovor. Onaj obični, između komšija, u porodici, s prijateljem. Kad nekome pokažemo obrazac koji smo prepoznali  to ima stvarni učinak. Veći nego što mislimo.

Narod koji razumije kako se na njega djeluje teže postaje meta. Tako čuva jakim svoje sjećanje a samim tim teže nestaje.

(Preporod.info)