Čovječanstvo ne može preživjeti ravnodušnost

Piše: Mustafa Cerić

Riječi koje je ove sedmice u Vatikanu izgovorio papa Lav XIV zaslužuju pažnju daleko izvan vjerskih krugova.

Obraćajući se učesnicima Osmog kolokvija Dikasterija za međureligijski dijalog i Kraljevskog instituta za međureligijske studije iz Ammana, papa je poslao poruku čiji značaj nadilazi diplomaciju i teologiju. Bila je to opomena o moralnom stanju današnjeg svijeta.

"Kršćani i muslimani", rekao je papa, "pozvani su na zajedničku misiju: da ožive čovječanstvo tamo gdje je ono postalo hladno, da daju glas onima koji pate i da ravnodušnost pretvore u solidarnost."

Malo je rečenica koje preciznije opisuju naše vrijeme.

Živimo u svijetu zapanjujućeg tehnološkog napretka i istovremenog moralnog pada. Čovječanstvo nikada nije bilo materijalno povezanije, a istovremeno emocionalno, politički i duhovno podijeljenije. Ratovi se prenose uživo.

Ljudska patnja postaje svakodnevni sadržaj. Izbjeglice postaju statistika. Civili "kolateralna šteta". Siromašni postaju nevidljivi. Najveća opasnost današnjice nije samo nasilje.

To je normalizacija ravnodušnosti.

Ova poruka snažno odjekuje upravo u Bosni, gdje sjećanja na stradanja nisu apstraktna historija nego živa stvarnost. Bosna zna šta se događa kada ljudi prestanu prepoznavati čovječnost jedni u drugima. Znamo koliko brzo strah, nacionalizam i političke manipulacije mogu pretvoriti komšije u neprijatelje.

Ali Bosna zna i nešto drugo: suživot je moguć.

Ne lagan suživot. Ne romantizirani suživot. Već suživot zasnovan na spoznaji da nijedno društvo ne može preživjeti zarobljeno u trajnoj mržnji. Zato je skup u Vatikanu važan.

Kršćani i muslimani nisu se okupili da bi se nadmetali oko historije ili patnje, nego da bi postavili pitanje kako odbraniti čovječnost u svijetu koji sve više tone u dehumanizaciju. Širom svijeta svjedočimo nestajanju empatije. Javni govor nagrađuje bijes više nego mudrost. Društvene mreže šire poniženje brže nego suosjećanje. Čitave generacije odrastaju okružene anksioznošću, podjelama i iscrpljenošću.

U takvoj atmosferi papin poziv "da se oživi čovječanstvo tamo gdje je postalo hladno" zvuči gotovo revolucionarno.

Hladnoća je duhovna bolest našeg vremena. Ljudi preplavljeni neprekidnim krizama postaju emocionalno nijemi. Suosjećanje se umara. Ravnodušnost postaje mehanizam preživljavanja.

Ali nijedna civilizacija ne može opstati kada ravnodušnost postane normalna.
Historija nas uči da društva rijetko propadaju samo zbog vanjskih neprijatelja. Ona se urušavaju iznutra kada ljudi izgube sposobnost za ljubav, milost, dostojanstvo i solidarnost.
Zato je međureligijski dijalog važan. Kršćanstvo i islam zajedno oblikuju moralnu svijest više od polovine čovječanstva. Ako ove tradicije biraju neprijateljstvo, svijet postaje opasniji. Ali ako obnove svoje zajedničke etičke temelje: ljubav, suosjećanje, pravdu, milost i zaštitu slabih, mogu postati snaga protiv rastuće kulture mržnje i podjela.

Posebno simbolična bila je i još jedna poruka iz Vatikana ove sedmice.

Prema iranskoj agenciji IRNA, papa Lav XIV dodijelio je "Ordine Piano", jedno od najviših diplomatskih priznanja Svete Stolice, iranskom ambasadoru pri Vatikanu Mohammadu Hosseinu Mokhtariju za doprinos dijalogu i miru.

U trenutku kada se Bliski istok ponovo nalazi opasno blizu šireg sukoba, ova gesta šalje jasnu poruku: dijalog mora ostati moguć čak i između svjetova opterećenih nepovjerenjem i konfliktima.

A patnja današnjeg svijeta je ogromna.

Od Gaze do Ukrajine, od Libanona do Sudana do izbjegličkih kampova koje međunarodni mediji više i ne primjećuju, milioni ljudi žive u ratu, raseljavanju, gladi i poniženju. Ipak, reakcije svijeta sve više zavise od političke koristi. Neke žrtve su vidljive. Druge nestaju u tišini.

Ta selektivna moralnost jedna je od najvećih kriza suvremene civilizacije.

Papin poziv "da se da glas onima koji pate" direktno se suprotstavlja toj hipokriziji. Ljudska patnja ne smije zavisiti od religije, nacionalnosti ili geopolitičke korisnosti. Dostojanstvo jednog djeteta ne pripada političkim taborima.

Solidarnost nije sentimentalnost. Ona je moralna hrabrost. To znači odbiti prihvatiti okrutnost kao neizbježnu. To znači oduprijeti se propagandi, dehumanizaciji i iskušenju da se ljudi pretvore u kategorije.

Za Bosnu ova poruka ima posebnu težinu.

Džamije, crkve, sinagoge i katedrale koje stoje jedne pored drugih simbol su nečega što moderni svijet očajnički treba ponovo naučiti: različiti identiteti mogu dijeliti isti prostor bez međusobnog uništavanja. 

Ta mogućnost ne smije biti napuštena.

Jer alternativa je već vidljiva svuda oko nas: fragmentacija, radikalizacija, usamljenost, mržnja i trajna nestabilnost.

Budućnost neće spasiti sama tehnologija. Umjetna inteligencija ne može naučiti čovjeka milosti. Tržište ne može stvoriti savjest. Vojna moć ne može izgraditi povjerenje.

To mogu samo ljudi.

Možda je upravo to papa Lav XIV ove sedmice pokušao podsjetiti svijet u Rimu: civilizacija opstaje ne onda kada postane moćnija, nego onda kada ostane sposobna za ljubav i suosjećanje.

(Preporod.info)