Sloboda, moć, odgovornost

Piše: Alija Rahman

Sloboda je jedna od temeljnih ljudskih potreba, toliko važna da se punina čovještva mjeri s ostvarenim stepenom slobode. Tko nije slobodan, kao da nije potpun čovjek. Slobodu s pravom očekujemo od drugih. Ali, i drugi je s pravom očekuju od nas. Neki nam priječe a neki omogućuju slobodu. I mi to činimo njima. Lična povijest, kao i povijest ljudskog roda, uvijek je povijest nastojanja za stjecanje slobode. Brojni kur'anski pasusi nas upućuju da je kosmička istina čovjekova lična ili kolektivna borba za slobodu od kafezā raznih vrsta. Borba za slobodu je uvijek legitimna ali borba za „neograničenu“ slobodu nije legitimna. U borbi za vlastitu čovjek rado vrišti i nariče, ali rijetko uviđa da nije sam u toj želji. Iza svake lične ili kolektivne slobode stoji neka moć a iza potražnje za "neograničenom" slobodom još veća koju je većina ljudi sklona zloupotrijebiti. A svaka zloupotrijebljena sloboda kao moć postaje tiranija i zulum prema drugome i drugačijem.

Slobodu i pravo podupiru i zagovaraju svi, a o odgovornosti govore rijetki. No, željeti slobodu bez odgovornosti je naznaka želje za ugrožavanjem drugoga. Ne čini se sve što se može, jer to inklinira ulaženje u slobodu ili pravo drugoga. Ključno je pitanje odgovornosti! Bez odgovornosti, čovjek zapravo nije čovjek. Strašna je "neograničena" sloboda i moć bez odgovornosti. O tome svjedoči cijela povijest čovječanstva. Koliku su moć imali onomad carevi i koliko nedužne krvi prolili. Kakve strahote mogu proizići kada nema odgovornosti pokazuje i savremena povijest; od dva svjetska rata do najnovijih svjetskih sukoba. O pojedinačnim i ličnim tragedijama, devastiranim častima proisteklih iz zloupotreba slobode da ne govorimo! Koliko bi svijetu i čovječanstvu valjalo da su svi ti "neograničeno" slobodni i moćni imali malo manje toga dvoga, a puno više odgovornosti - moralne i bilo koje druge koja bi ih spriječila u onome što su činili i što čine i danas. Dakle, sloboda je ili odgovorna ili prelazi u tiraniju.

Zanimljive su kur'anske smjernice da je i Dragi Bog beskrajno moćan i bezgranično slobodan, ali unatoč tome nama ne škodi Njegova tolika sloboda i moć. Tko bi "podnio" Boga s tolikom moći i s tolikom slobodom da Ga nešto ne "priječi" od zloupotrebe istih?! Šta to bezgranično slobodnog i moćnog Boga priječi? Priječi Ga Njegova bezgranična odgovornost i ljubav! Jer je On krajnje Odgovoran - Al Mu'min ("Allah sam Sebi zabranjuje tiraniju") i jer je On Ljubav - El-Wedud. Priječi Sam Sebe što je vrhunac odgovornosti. Prema tome, odgovornostt, ljubav i voljenje su najsposobniji da sloboda i moć ne prerastu u nasilje. Tačnije, sloboda i moć u ljubavi označavaju početak odgovornosti i čuvanja svetosti tuđeg prava.

Čovjek treba da se odgovorno služi slobodom. I sa moći, naravno. Nažalost, svjedoci smo pojave da i zdravi, odrasli ljudi i vjernici vole bježati od odgovornosti. Svi sve čine da je zaobiđu. Ali, zato svi grme kada im slobodu i pravo ugrožavaju slični njima, također neodgovorni. To je tako dvolično i nesavjesno! Preuzeti odgovornost može samo Boga cjelovito svjesna ali i zrela, stabilna, istinoljubiva i čovjekoljubiva osoba. Čovjek koji bježi od odgovornosti spreman je da zloupotrebljava slobodu i moć. Danas, koliko je općenito potrebna sloboda, osobito mišljenja i riječi, toliko nam je jednako potrebna i odgovornost spram istih. Puno se govori o svemu i svačemu. I o Bogu i ljudima, ali se govori i neodgovorno. A neke riječi nisu uvijek primjerene za onoga o kome se govori. Niti je riječ uvijek potrebna, od nekih niti mjerodavna. Javnost i društveni komunikacijski prostor su zatrovani brbljanjem i vulgarnostima. I u vjerskom aspektu, javnost i komunikacijski prostor su kontaminirani zloupotrebama velikih i svetih riječi poput: Bog, islam, poslanik, Kur'an, hadis, akida, konsenzus, šejh, šejhul-islam… Istodobno se kroz bujice tih riječi sije toliko nepodnošenja, osuda, toliko mržnje bez ikakve odgovornosti dajući sebi „neograničenu“ slobodu targetiranja, osude i uvreda drugoga.

No, kako postoji neodgovornost spram govora i riječi, također se može govoriti i o neodgovornosti spram šutnje ili negovora. U prvom slučaju govore oni koji niti su ovlašteni niti pozvani ili pak, oni koji govorom prelaze granice vlastite slobode. Dok, u drugom slučaju šute oni čija je riječ potrebna. Prvi zavučeni u estradni religiozni populizam neodgovorno rigaju na sve i svakoga. A drugi, iz udobnog komformizma slobode "grešno šute" o nepravdama velikih i moćnih, "grešno šute" o nepotizmu, o "bogu" novcu, položaju i egu, o korupciji, o varanju države na veliko i malo itd. A vrhunac neodgovornosti je govor kada je šutnja potrebna i šutnja kada treba govoriti.

Zanimljivo bi bilo dobiti stav islamskih pravnika i advokata o mogućnostima i epilogu krivičnog procesa protiv zlorabitelja slobode vjerskog govora koji usljed neodgovornosti, optužbama za inovatorstvo ili čak krivovjerstvo još manje odgovornim razularenim masama i pojedincima vrlo perfidno daju za pravo i inspiriraju ih na verbalni delikt, klevetu, lakša pa čak i teška krivična djela čime se ugrožava drugo i drugačije.

(Preporod.info)