Abdibegović: Zaštita starog mezarja u Travniku

Piše: mr. Nusret Abdibegović

Zemlja, ta čarobna riječ, čudesna planeta, ugodna za život, čovjeka čini sretnim, sigurnim, dostojanstvenim i postojanim. Šta bi čovjek bio bez te, planete Zemlje, a šta bi Zemlja značila, da nije čovjeka na njoj. Oni se međusobno prožimaju, nadopunjuju, slažu, stvoreni su jedno za drugo. Njih dvoje su u harmoničnom i skladnom odnosu. Zemlja je stvorena da na njoj živi čovjek i da ga ona hrani, a čovjek je stvoren, da na toj istoj Zemlji, sedždu čini Bogu, i tako živeći, slavi i veliča Stvoritelja. Za razliku od vode, čovjek i Zemlja su u savezu. Tako svako od njih, egzistira, noseći ili ispunjavajući svoj emanet. Čovjek emanet slavljenja Boga, a zemlja, emanet opskrbe čovjeka.

Voda je simbol života, zbog toga nije u savezu sa čovjekom, čovjek je simbol smrti. Za razliku od zemlje, voda, potopljeno ljudsko tijelo izbaci na površinu. Za razliku od nje zemlja ga prihvata i ne izbacuje. Kakav bi to poremećaj bio da zemlja, pokopano ljudsko tijelo, izbacuje na povšinu. Čovjek je stvoren od zemlje, ona ga hrani, na njoj živi, po njoj hoda, kreće se, gradi i u nju se pokopava. Zemlju ukrašavaju, ljudi, rijeke, jezera, mora, brda, planine, doline, poljane, šume, drveće, biljke, životinje, dan i noć. Čovjeka u prirodnom okruženju i ambijetu na zemlji prate: radost, veselje, tuga, žalost, nadanje, iščekivanje, smrt, briga, nevolja, rat, mir, sloboda, rad, umor, odmor, san, zdravlje, bolest i dr.

Najvidljiviji tragovi čovjekova života na zemlji su naselja, gradovi i mezarja. Gradovi i naselja sa svojim ulicama, parkovima, trgovima, bulevarima, zgradama, rasvjetom, svjetiljkama su ukras, „šminka“ na licu zemljine površine, kore. U isto vrijeme mezarja, greblja, humke, grobovi, njihov lokalitet, simboliziraju urezane „bore“ na svijetlom licu zemlje.

Život na Zemlji se odvija kroz prirodni ciklus rađanja i umiranja. Rađanje ljudskog roda ili ljudske vrste, u osnovi je, rezultat ljubavi supružnika, odnosno, muža i žene. Smrt, to gorko šerbe, nastaje prirodnim, nasilnim ili putem žrtve pojedinca, za svete, uzvišene ideale slobode, zaštite ljudskog života, očuvanje vjere, domovine, časti, potomstva i imetka. Za taj čin samožrtve, stiče se nagrada kod Allaha dž. š., zaslužuje prestižno mjesto među odabranima i odlikuje titulom šehida. Šehid je zagovarač kod Boga, u nizu je, silsili, među odabranim, resulima, nebijima, evlijama. On je na četvrtom mjestu, ispred učenjaka i pobožnjaka. Njegova žrtva je utemeljena na ideji općeg, ljudskog dobra. Zato šehid spaja fizičke i metafizičke obrise života.

Na tim relacijama, pogledima i pristupima, Zemlja svjedoči o dvije vrste mezaristana: a) mezarje za svakodnevni ukop i b) mezarje za ukop šehida. U ovom tekstu, primarno govorimo o Starom vojničkom greblju, mezarju u Travniku. Smješteno je u strogom centru grada. Govor o njemu podrazumijeva vjersku, tradicionalnu, kulturnu, historijsku, te običajnu dimenziju i pristup. Takođe, govor podrazumijeva naznaku društvene brige, nebrige za porodice, djecu šehida te njihovu egzistenciju i društveni status. Znamo da su šehidi na većem stepenu, deredži i mekamu kod Boga, pitamo se jesu li zaštićene, obezbijeđene i primjećene njihove porodice, od strane odgovornih i vodećih ljudi u društvu.

U našoj tradiciji koja je nastajala i formirala se na temeljima uzvišene vjere Islama, bošnjačke duhovne kreativnosti i patriotizma, mezarja su nastajala uz džamije, središtima naseljenih mjesta, pored raskrsnica, puteva, općenito, na vidnim mjestima. Takav pristup i pogled na smrt, uz bijele nišane, ima za cilj podsjećanje prolaznika na kratkoću života, te neminovan susret sa Stvoriteljem. Odlazak i posjeta mezarju, a što preporučuje i sam Poslanik, ima za cilj buđenje i jačanje čovjekove svijesti o Bogu, te pripreme za odlazak sa ovog svijeta. Zbog toga je na nekim od nišana uklesana sadržajna poruka koja glasi:„ O ti, što stojiš iznad mene, juče sam ja bio tu gdje si ti, a sutra ćeš ti biti, ovdje gdje sam ja“.

Odlazak na šehidsko mezarje bi trebao značiti, odlazak s ciljem zahvatanja šerbeta slobode, udisanja, i osvježenja istim. Kao što cvjetna polja mirišu i šire svoj miomiris prostorom, tako šehitluci zrače i iz njih izvire okrjepa slobode. Nažalost, rijetki o tome govore jer ih ne uče da primjećuju, opažaju i zapažaju pojavu iste. Treba podsjetiti da je sloboda kao vazduh, ne vidiš ga dok udišeš, a nedostaje ti, gušiš se, kad ga nemaš. Tako je i sa slobodom, ona je za slobodne ljude ideal života. Važna im je, bore se za nju. Kada je izgube, guše se i posrću u životnim izazovima.

Na matrici ovih i sličnih pogleda treba razmišljati o iskazanoj drevnoj sufijskoj mudrosti:„neki ljudi su fizički živi, a duhovno mrtvi, dok su pak neki, fizički mrtvi, a duhovno živi“. Duh čovjeka ne umire. Zato, mezarja treba promatrati kao domove i staništa duša i ukopanih tijela. Na tom životnom putešestviju se ogleda i potvrđuje blagoslovljenosti čovjeka i zemlje, odnosno, materijalnog i duhovnog svijeta.

Ovom prilikom cijenim za korisno citirati rahmetli hafiz Ismet ef. Spahića, zamjenika Reisu-l-uleme, koji je znao, u svom nadahnutom, vazu-nasihatu kazivati:„ako se nama živima na zemlji Allah ne smiluje, smilovat će nam se zbog onih što su pod zemljom“. Nema sumnje, da je mislio na naše rahmetli dobre, hrabre i plemenite pretke. Oni su znali i umjeli uz dosta truda, napora i žrtve očuvati Islam, te ga kao emanet prenijeti na nas. Na tu temu slično je govorio i kurra' hafiz Salih Begović, umro 1948. godine u Travniku. Prisustvo na dženazi i ispraćaj umrlog, uz nagradu, je dovoljan ders ko životu pristupa kroz viđenje prolaznosti i kratkoću ovog svijeta.

Govor o zemlji i čovjeku podrazumijeva na ukazivanje i podsjećanje da je napredak ljudskog roda na istoj zemlji, uslovljen tintom, perom učenjaka, a čovjekova sloboda, ljudskom krvlju i žrtvom, dok je radost života na njoj, ukorijenjena na dobroti i plemenitosti darežljivih ljudi.

Grad Travnik je bio i ostao prepoznatljiv po Tvrtkovoj tvrđavi, sahat kulama (2) džamijama, sunčevom satu, medresama, (3) turbetima, (7) mezaristanima itd. Radi ilustracije, današnja Kantonalna bolnica, Dom zdravlja i dijelom Plava voda su sagrađeni na travničkim mezarjima. Svaki posjetilac ili šetač, prolazeći kroz središnji dio Travnika, stiče dojam da su Vezirska turbeta, na tom mjestu, sasvim slučajno, ili da su padobranom spuštena na tu lokaciju. No, njihovo postojanje, tu gdje jesu i danas, potvrđuju da su se nalazila u prednjem, odabranom, dijelu velikog mezaristana na kom je sagrađen današnji hotel Lipa i parking prostor pored njega. Na samom kraju, današnjeg parking prostora, negdje kod semafora, nalazilo se turbe Rahman (Rahim) i Rahime, koje nažalost danas ne postoji. U vrijeme Austro-ugarske, velika parcela mezaristana je presječena gradnjom željezničke pruge. Tim urbanističkim zahvatima staro, vojničko greblje je postalo lijevo plućno krilo grada. Iako je staro, valjalo je znati i vjerovati da iz njega izvire sloboda, koja se slijevala travničkim ulicama i Lašvanskom kotlinom.

Odsječen i otrgnut stari dio mezarja je dugi vremenski period bio prepušten nemaru, nebrizi i devastaciji. Zub vremena je ostavio upečatljive tragove na njemu. Nišani su nestajali, humke se smanjivale, žbunje je bujalo, širilo se, a pustoš povećavala. Bilo je odgrađeno i razgrađeno, prava „meraja“. Stanovnici grada i naselja Bašbunara su ga koristili u svakodnevnoj komunikaciji. Služio im je kao prečica, kratica kući i od kuće. Govorilo se, idemo uz ili niz greblje. Izgledalo je baš kao „pusto tursko groblje“, napušteno i zapušteno.

S obzirom da je smješteno na nizbrdici, strmom terenu, kiša je tokom vremena napravila svoje vidljive tragove, tokove, ureze i korita. Iako je bilo vojničko mezarje, tokom vremena je mijenjalo svoga vlasnika. Mnogi su se borili i utrkivali da ga posjeduju. U toj borbi izgledalo je još starije i zapuštenije. Ne zna se i nije zabilježeno kada je posljednji neko ukopan u njega. Koliko mi je poznato, ne pamti se da je neko pristupio njegovom očuvanju, zaštiti i ograđivanju. Komunistčka vlast ga nije uzurpirala. Vjerovatno su znali da je ono staro, vojničko greblje, šehidski mezaristan, pa su od njega odustajali zbog straha i sujevjerja.

No, devedesetih godina, prošlog vijeka, nakon demokratskih izbora, nova izabrana vlast je svojom ambicijom, vezano za mezarje, uznemirila vjerničke duhove. Općinske vlasti su planirale da na njemu sagrade Dom penzionera sa stambenim kompleksom. Bili smo iznenađeni i zatečeni takvim pristupom i odnosom. Tokom prve predizborne kampanje, uoči izbora, čuli smo glasove i velika obećanja o donošenju i usvajanju Zakona o restituciji, vraćanju oduzete vakufske imovine i naglašenoj društvenoj potrebi lustracije. Ništa od tog obećanja, ni tada, ni danas nije realizirano.

Znao sam da demokratija, za koju smo se borili, daruje i donosi ljudima slobodu. Učili su nas da sloboda muslimanu za život znači isto što za tečni metal živu i za njeno širenje znači toplota. Polje društvene slobode je široko, po njemu se treba kretati i njega treba osvajati i zaposjedati. Uz rad i odricanje, te napajanje idealima treba gledati u budućnost i smjelo koračati. Tako postupaju, misle i rade hrabri i odvažni, a za kukavice, niko ne mari.

U startu sam bio iskušan novim predstavnicima vlasti koji su nastupali sa pozicije vlasti i umišljene moći. Nisam mario za to. Služeći Bogu, bili su mi inspiracija u zastupanju istine, odbrani pravde, slobode, ljudskih prava i vjerskih sloboda. Uz ideale ljudi u sebi izgrade i postulate, nemareći za ljudsku silu. Samo se Boga treba bojati. Društveno sam bio angažiran i časno obavljao dužnost Vjersko-prosvjetnog referenta. Znao sam da vlast, kada naiđe na otpor, služi se kombinovanim i konspirativnim metodama. Za ostvarenje svojih ciljeva bira saveznike. Korumpirani esnaf, stavio se u pogon pogrešne politike, a sve sa ciljem, dobivanja odobrenja za uzurpaciju starog šehidskog mezarja. Organizirani su sastanci, susreti, razgovori. Najteži je bio sastanak u prostorijama Rahmeta. Saznanje da sam ostao sam, u zaštiti starog mezarja i danas u meni stvara mučninu i jed. To nadmudrivanje i podmetanje je trajalo sve do početka 1991. godine. Tada sam za potrebe Odbora IZ, sačinio pismeno saopštenje, šerijatski stav i prezentirao ga na sjednici Odbora 05.01.1991. god. Jedan primjerak sam poslao i na adresu Mešihata u Sarajevo. U saopštenju sam naveo stavove kompententne islamske uleme koji su utemeljeni na Kur'anu, Sunnetu i praksi muslimana. Na sjednici Odbora donesena je odluka da se moj stav, nije fetva, jer nisam bio tada muftija, proslijedi Rijasetu VIS-u u Sarajevu na ocjenu, ekspertizu, i da se na njega odgovori putem Glasnika, kroz rubriku“ pitanja čitalaca“. Tako je u Glasniku od 1991. godine u broju 1., na stranici 81-83 potvrđeno i pozitivno ocijenjeno moje mišljenje, odnosno, saopštenje. Tako se uspješno završila prva faza zaštite starog šehidskog mezarja u Travniku.

Po izbijanju rata, odnosno, agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995.) suočili smo se sa stravičnim zločinima, genocidom, progonom i stradanjem civila, te smrću i pogibijom vojnika. Riješavajući ova i druga nametnuta pitanja, zaključili smo da je najprikladnije šehide ukopavati u mezarje kod Lukačke, Hadžialibegove džamije i na starom vojničkom greblju, a civile kod Lončarice džamije. Za ukopavanje šehida pored džamija, imali smo pristanak, konsenzus svih porodica. A kada je bilo pitanje ukopavanja šehida na tek uspostavljeno šehidsko mezarje, u narodu, do tada poznato kao staro vojničko greblje, imali smo blago negodovanje i tihi otpor. Uložili smo maksimum truda i napora u pojašnjavanju da ćemo tu izgraditi Centralno šehidsko mezarje. U prvo vrijeme mezarje je odražavalo tmurnu i tešku sliku. Izgledalo je sablasno. Mnogi su bili sumnjičavi i skeptični prema našoj zamisli. Tek, kada je ukopan određeni broj šehida, slika mezarja se mijenjala, a i atmosfera u narodu je bila prijemčivija i smirujuća. Izraz da se šehidi ukopavaju u Centralno šehidsko mezarje je zaživio u narodu. Od tada ga svi imenuju, Centralno šehidsko mezarje. Postigli smo još jedan stepen u zaštiti napuštenog travničkog mezarja.

Nakon izvjesnog vremena, osjetila se potreba zaštite i ograđivanja prostora oko mezarja. Zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Općine prof. dr. Muhamedu Čuriću, koji je obezbijedio određenu količinu građe, te je izdao naredbu Radnoj grupi, ratnog predsjedništva Općine, da mezarje ograde. Radnu grupu, koja je realizirala naredbu, ograđivanja mezarja, predvodio je Muhamed Terzić, unuk hadži Rašida Mehića, zvanog Dobri. U sufijskim redovima se kazuje da je bio veliki prijatelj i saradnik šejha Fejzulaha Hadžibajrića. Bio je vekil i predvodio je zikr u Nakšibendijskoj tekiji u Travniku.

Načelnika Muhameda Čurića su „politički zli duhovi“ smjenili sa funkcije prvi dan Bajrama. Moralo se voditi računa. Tako nešto se ne radi, na dan Bajrama. Sa njim smo imali uspješnu i vrlo dobru saradnju. Zaslužuje da se, drugi put, o njemu, nešto više kaže. Za ovaj put, podsjećam, da će ostati prepoznatljiv i upamćen po svom odlučnom stavu i odnosu na relaciji civilnih struktura vlasti i vojne komande.

Ista, radna grupa je u podnožju Centralnog šehidskog mezarja izgradila binu za smotru jedinica 7. korpusa. Zamisao rahmetli generala Mehmeda Alagića je bila da vojnici u defileu marširaju gradom Travnikom dok im šehidi „čuvaju“ leđa. Smotra je bila simboličan gest, lijepa slika i događaj sa moćnom porukom. Narod je još više vjerovao u pobjedu i snagu armije. Sloboda nas je sa mezarja zaogrnula svojom toplinom i vedrinom. Tih dana, priče i događaji vojnika o njihovim rahmetli saborcima šehidima, su kružile među narodom. Svakako i danas ih se sjećaju sa sjetom i jačom dozom emocija.

Po završetku rata, i okončanju ratnih dejstava, donešeno je nekoliko odluka vezanih za šehidsko mezarje. Prvo, donesena je odluka o izradi projektne dokumentacije o uređenju Centralnog šehidskog mezarja, drugo, donesena je odluka o prestanku ukopa i njegovom konzerviranju, treća, da nema izmještanja i premještanja šehida iz Centralnog mezarja u druga mjesta. U realiziranju navedenih odluka nije bilo neslaganja i nejasnoća.

Imenovanjem Esada Crnice za direktora Kantonalne Uprave za boračko-invalidsku zaštitu Srednjobosanskog kantona, 2000. godine, pokrenuta je pravna, tehnička i financijska procedura za izgradnju i uređenje Centralnog šehidskog mezarja. U pristupu ovom poslu, Crnica se pokazao odgovornim, sposobnim i temeljitim, sa naglašenom dozom senzibiliteta i empatije prema ovom značajnom projektu kao i svim ostalim obilježjima na području Kantona. Na samom početku realizacije ovog plemenitog i izazovnog projekta, on se suočio sa radnjama i potezima oportunista koji su više naglašavali ličnu poziciju kroz projekat mezarja, nego opče dobro. Znao se nositi sa tim izazovom i za saradnike je odabrao stručne, povjerljive i poštene osobe. Za pomoćnika, je odabrao, rahmetli Neđiba Ahmića.

Pokrenuo je pravnu proceduru za dobivanje urbanističke i građevinske dozvole. U startu se susreo sa zamršenim imovinsko-pravnim odnosima. Staro vojničko greblje je bilo upisano kao vlasništvo PIO Sarajevo. Čudno da čudnije nije moglo biti. Posavjetovali smo se sa pravnicima i odlučili da Upravni odbor Penzionog i invalidskog osiguranja upisano vlasničko pravo, na parcelu, prenese i vrati u posjed Općine Travnik. Znali smo da bi svako eventualno vraćanje zemljišta Islamskoj Zajednici izazvalo pravnu nedoumicu u rješavanju ovog pitanja. Još uvijek nije donešen Zakon o restituciji. U proceduri donošenja odluke o vraćanju zemljišta u posjed Općine korektno se ponio tadašnji predsjednik Upravnog odbora PIO, izvjesni Marko.

Izradu projektne dokumentacije preuzeo je Fond za zaštitu grobalja, mezarja šehida i poginulih boraca Kantona Sarajevo, na čelu sa Emirom Zlatarom. Projekat je izradio projektni biro ABTEHNICS Sarajevo. Kantonalna Uprava je putem Vlada Srednjobosanskog kantona, na čelu sa premijerom Salkom Selmanom redovno obezbjeđivala potrebna financijska sredstva. Vrijedi spomenuti da je Vlada Unsko Sanskog Kantona učestvovala u doniranju određenih sredstava, pokazujući na taj način brigu o šehidima iz Krajine koji su tu ukopani. Fond za zaštitu grobalja i mezarja Kantona Sarajeva je također financijski pomogao ovaj projekat.

Sve potrebne dokumente Općina Travnik je na vrijeme izdala i donijela Odluku o dodjelili parcele Kantonalnoj organizacij porodica šehida i poginulih boraca SBK. U osnovi oni su bili nosioci aktivnosti navedenog projekta. U to vrijeme na čelu Općine je bila načelnica dr. Hasija Hadžić. Bila je veoma seriozna u radu, poštovana i cijenjena u gradu među građankama i građanima.

Kamen temeljac za Centralno šehidsko mezarje je postavio 2004. godine, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, rahmetli Sulejman Tihić, koji je tom prilikom, između ostalog naglasio važnost institucionalne i kontinuirane brige, kako za porodice šehida, tako i očuvanje sjećanja na njihovu žrtvu. Istakao je da odnos prema toj populaciji mora biti primarna i odgovorna zadaća svih nivoa vlasti. Premijer Salko Selman je istakao da će Vlada SBK kontinuirano financijski pratiti ovaj i slične projekte do njihove potpune realizacije. Direktor Kantonalne Uprave za branioce Srednjobosanskog kantona, Esad Crnica, nam je izjavio: „u saradnji sa Vladom SBK, Islamskom Zajednicom, Muftijstvom travničkim, te općinom Travnik, izvršili smo sve potrebne radnje za početak izgradnje Centralnog šehidskog mezarja u Travniku“. U realizaciji istog, pored Vlade SBK, značajnu pomoć su nam pružili Ministarstvo za boračka pitanja Vlade Unsko-Sanskog kantona i Fond za zaštitu grobalja, mezarja šehida i poginulih boraca Sarajevo. Brigu o zaštiti, uređenju i održavanju mezarja, po okončanju radova, preuzela je naša Uprava. Zahvalan sam saradnicima i svima onima koji su na bilo koji način pomogli da se ovaj, hajirli projekat završi.

Radovi su povjereni građevinskoj firmi HM TENAX Sarajevo koji su završeni 2006. godine. Nadzor nad cijelim projektom je vršila Lejla Terzić Sakić, dipl. Ing. arh, koja je po završetku radova kazala: „radovi su završeni na vrijeme, stručno i kvalitetno. Na armiranu betonsku coklu zidana je sedra, a stubovi su povezani kovanom ogradom. Ulazni portal i centralni dio je popločan bijelim mramorom. Staze su urađene shodno konfiguraciji terena. Smatram opravdanim potez da je Kantonalnoj Upravi dodjeljeno Centralno šehidsko mezarje na održavanje“. Treba istaći da su nesebičan doprinos u realizaciji ovog projekta dali Osman Čubro, Sadeta Sefer, te rahmetli Izet Ganić. Tako je Centralno šehidsko mezarje Travnik, definitivno sačuvano od uzurpacije i devastacije. Neka je rahmet dušama, svih naših plemenitih šehida. Amin!

P.S.

Odlukom Rijaseta Islamske Zajednice, drugi dan ramazanskog Bajrama je ustanovljen kao dan dove i sjećanja na šehide. Na taj dan se sjećamo hrabrosti, žrtve i slobode koju su nam darovali sinovi Bosne i Hercegovine. Njihov doprinos našoj slobodi mora biti trajna inspiracija i uspomena na njihovo plemenito djelo. Mnoga mjesta širom Bosne i Hercegovine, na skrušen i dostojanstven način se sjećaju bosanskih velikana. Tako i Travnik ugosti, na taj dan, mnoge čiji su najmiliji ukopani i našli smiraj u ovom prelijepom gradu. Vrijeme je da se ponudi novi osmišljeniji, inovativniji i sadržajniji program, na ovaj dan. Potrebno je ciljano, planski usmjeriti pažnju na mjesto, vrijeme, sadržaj i prisustvo na obilježavanju. Pišući ovaj tekst u mislima mi se smjenjuju slike dobro poznatih šehidskih mezarja i obilježja, širom Bosne. I sada, kao nebrojeno puta ranije, zaustavim sjećanje na šehidskom obilježju u malom džematu Bistrica, kod Gornjeg Vakufa. Džemat Bistrica je između ostalih, za domovinu dao sedam sinova jedinaca kao šehide. Tako da se, danas, u džematu gasi sedam porodica.

(IIN Preporod.)