Između dijaspore i domovine: Hajmo svojoj kući!

Piše: Derviš Varešlija

Odavno su august i septembar mjeseci rezervisani da mi, odavno naviknuti na život u dijaspori, propitujemo svoje odluke vezane za mjesto rada i boravka. Nakon godišnjeg odmora to je najizraženije razmišljanje kod mnogih odraslih koji donose odluke za sebe i svoju porodicu.

Ako djecu, koja su ljeto provela u Bosni, pitamo – a to pitanje postavljam godinama na početku mektepske godine – tu nema nikakve dileme, jer plebiscitarno čujem: U Bosni je puno ljepše! Da se djece pita, mi bismo već odavno i adresu boravka i adresu prebivališta imali negdje u domovini.

Često se u ovo doba godine nađemo u razmišljanju koje, kako vrijeme prolazi, postaje sve zastupljenije kod većine nas daleko od rodne grude. Čuo sam to prije mnogo godina i od jednog čestitog Bošnjaka koji je izabrao povratak u bosanski „neuređeni sistem“, iako mu se otvarala mogućnost da se u jednoj zapadnoj državi finansijski ostvari u relativno kratkom vremenskom roku: Kako ću bez rodne grude, jer ovdje nisam, a tamo me nema!

Cijelu godinu iščekivani dolasci u domovinu i, na kraju godišnjeg odmora, emotivni rastanci s najbližima, svijest da među živima, iz godine u godinu, biva sve manje onih koji su nas do jučer ispraćali suznih očiju na put, uz pojačanu islamofobiju i nesigurnost tamo gdje idemo, te sve slabiju kupovnu moć na zapadu i barem duplo veći trud za isto radno mjesto u odnosu na lokalno stanovništvo – sve to navodi nas da razmišljamo o povratku.

Uz sve pobrojano, očigledno je da Bosna biva sve više atraktivna zbog svojih prirodnih ljepota i resursa, socijalnog života, klime, položaja, poboljšanog životnog standarda. Vidi se to kroz jaču kupovnu moć, mnoštvo otvorenih fabrika, sve mlađi vozni fond, novoizgrađene kuće i druge stambene objekte, prepune restorane, dobro posjećene turističke atrakcije...

Svjesni smo da već odavno izazovi finansijske prirode nisu glavni razlog odlaska kompletnih porodica iz domovine. Čujemo od njih, a i sami smo to doživjeli, da tome najviše kumuje bezobzirnost političkih i drugih predstavnika, kojima je dijaspora štamparija novca i stavka u budžetu koja ne dozvoljava da država bankrotira, a čiju kasu dobrano prazne i još je zadužuju nekompetentnim rukovođenjem, ispunjavanjem ćejfova i ostvarivanjem lične koristi nauštrb zajedničkih interesa.

Sve njihove „zasluge“ u pospješivanju korupcije, svi njihovi troškovi na državni račun – kao što su reprezentacije, odvojeni život, „službeni“ odlasci na turistička putovanja i šoping po evropskim metropolama koje prikazuju kao radne, slanje službenih automobila da ih dočekuju na aerodromima nekoliko hiljada kilometara udaljenim od domovine da ih prevezu samo nekoliko stotina kilometara i ponovo vrate nazad, dok dotični koriste avion u povratku u domovinu, odlasci na sportske događaje u pratnji tjelohranitelja i vozača, u udobnim i nezasluženim službenim automobilima, razni dodaci na ionako visoka primanja i druge njima znane malverzacije – usporavaju naš povratak.

Ipak, takvima ne predstavlja problem doći među nas u dijasporu, da se malo odmore od „domaće seljadije“ i da pričaju o ogromnim zaslugama na svim poljima njihovog djelovanja. U pravilu ne dolaze da bi saslušali šta im mi imamo za reći i predložiti, jer smo dobrano upoznati s dešavanjima kako u domovini tako i u državama boravka, nego da nas ubjeđuju da glasamo za njih ili da nam prodaju svoje friško odštampane knjige bez kojih „ne možemo“ biti ni Bošnjaci ni patriote. Te knjige se često naplaćuju u istom iznosu kao i u Bosni, samo ne u markama nego u eurima.

Uz sve pobrojano, uz sve otežavajuće okolnosti, mnogo je onih koji se pripremaju za povratak. Strelica kretanja našeg naroda u narednom periodu trebala bi biti – ne iz Bosne, nego prema Bosni.

Da bi se to ostvarilo u većem obimu, na nama je da (do)čekamo lidere koji će uspostavljati pravdu i jednake mogućnosti za sve, pogotovo za našu omladinu koja se obrazuje na prestižnim visokoškolskim ustanovama na zapadu, koja radi i zarađuje u realnom sektoru, koja je poliglotska i vrijedna. Čekamo lidere koji će doći među nas ne da nam pričaju otrcane fraze o asimilaciji i integraciji, nego da nas pozovu i kažu: Hajmo svojoj kući.

(BH Glasnik/Preporod.info)