Ed-diajetu - Propaganda

Piše: Mustafa Spahić

"O Poslaniče! Neka te u očaj ne bacaju oni koji se u nevjerstvu natječu i što brže nevjerovanje ispoljavaju i koji ustima svojim govore vjerujemo! A srcem ne vjeruju i Jevreji čije uši rado laži i izmišljotine slušaju i koji tuđe riječi sa zadovoljstvom prihvataju. A tebi ne dolaze koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi onda nemojte pristati! A onaj koga Allah želi u njegovoj zabludi da ostavi, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi da očisti: njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema. Oni mnogo lažu i njihove uši rado laži slušaju, s užitkom zabranjeno jedu (kamata, mito, korupcija), pa ako ti dođu ti im pravedno presudi ili se od njih okreni, a ako se od njih okreneš neće ti moći nauditi! A ako im budeš sudio, sudi im pravično na temelju Istine. Allah, uistinu voli pravedne." (El-Maide, 41, 42)

Ideologije, politike i propagande koje imaju izvor i korijen svijesti u mitu skoro da su neobjašnjive, neobuhvatljive za teorijska i znanstvena istraživanja. Ipak, riječ propaganda ima korijen u latinskom glagolu propagare što znači rasprostraniti, popularizirati i širiti. Propaganda ima dva osnovna značenja, pozitivno i negativno. Pozitivna ili bijela propaganda je plansko, svjesno, namjerno, sistematsko i metodološki vođeno širenje učenja, doktrina, svetonazora, vrijednosti, načela i principa: vjerskih, religijskih, moralno-etičkih, idejnih, političkih, klasnih, rasnih, nacionalnih i znanstvenih.

Cilj i svrha pozitivne ili bijele propagande je da ljudi u miru, slobodi, sigurnosti i povjerenju, mogu da se upoznaju s ponuđenim svjetonazorom, doktrinom, vjeroučenjem ili moralnim sustavom i da eventualno prihvate kao svoj pogled na svijet za stalno ili na duže vrijeme, za razliku od agitacije koja znači pridobivanje što većeg broja ljudi pa makar i za kratko vrijeme, u svrhu postizanja makar jednog pojedinačnog političkog cilja. Agitacijom se najčešće služe populistički i totalitarni sistemi. Negativna ili crna propaganda koja je u dvadesetom i početkom dvadeset prvog stoljeća dostigla svoje širenje i razvoj, kao nikada prije u povijesti je prije svega usmjerena protiv određenih učenja i doktrina i svjetonazora i ideologija, ali i protiv naroda i država.

Gotovo svaki rat, osvajački ili oslobodilački, koji je vođen u 19, 20. i početkom 21. stoljeća, obuhvatao je pet međusobno povezanih dimenzija: političku, moralno-etičku, medijsko-informativnu, propagandu i borbenu dimenziju. Kao što politička i moralno-etička dimenzija uz aktivnu oružanu odbranu čine glavni sadržaj borbe u narodno-oslobodilačkom ratu, tako munjevita agresija (blitzkrieg) u okviru osvajačko-porobljivačke politike i njima prilagođena crna ili negativna propaganda čine glavne odrednice agresorsko-osvajačkih ratova. Znači, crna propaganda je, pored oružane sile i borbe, jedan od glavnih instrumenata u funkciji ostvarivanja zacrtanih ciljeva agresije. Prve, stalne i neprestane mete i adrese crne i negativne propagande bili su Božiji poslanici i vjerovijesnici počevši od Nuha do Muhammeda, a. s. Da bi narod odvratili od njih i da bi narod okrenuli protiv njih nazivali su ih lažovima, mađioničarima, luđacima, proricateljima ljudske sudbine i da ih slijede samo neuki, primitivci, bijednici i sirotinja. Inače, ta negativna i najcrnja propaganda ima svoje radno tlo u borbi protiv mušrika, kjafira, mudžrima, muzlima i mulhida protiv Božije riječi, Allahovih poslanika i vjerovijesnika i svih njihovih sljedbenika. Gotovo po pravilu svakom ratu prethodi obična crna propaganda od zemlje budućeg agresora protiv zemlje žrtve agresije. Sve ono za što propaganda agresora verbalno optužuje buduću žrtvu to kasnije čini i radi budući agresor nad svojom žrtvom.

"Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se sašaptavaju kako se vraćaju onome što im je zabranjeno i sašaptavaju se o grijehu i neprijateljstvu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku. A kad ti dolaze pozdravljaju te onako kako te Allah nikada nije pozdravio, i među sobom govore: Trebao bi da nas Allah već jednom kazni za ono što govorimo! Dovoljan će im biti Džehennem! U njemu će gorjeti, a grozno je on prebivalište!" (El-Mudžadele, 8)

Primjera radi velikosrbijanska propaganda je koristila u svoje ciljeve, instrumentalizirala i upotrebljavala sve strahove, traume, komplekse, stereotipe i stresove Evrope od islama i muslimana od prije hiljadu godina. Ta politika "velike Srbije" pod firmom očuvanja Jugoslavije nemilosrdno je koristila i iskrenu, naivnu i slijepu zanesenost i odanost Bošnjaka za ideju bratstva, jedinstva i zajedništva. Srbi, ustvari, nikada nisu živjeli za Jugoslaviju, nego za srboslaviju. Zato je svaki otpor velikosrbizmu etiketiran kao antijugoslavenstvo, izdajništvo i rušenje bratstva, jedinstva i zajedništva, na što je svaki Bošnjak bio osjetljiv. Ne samo to, bilo je važno uvjeriti međunarodnu javnost, posebno relevantne faktore međunarodne zajednice, koji su bez izuzetka bili za opstanak SFRJ, u ispravnost svoje velikosrpske, u osnovi fašističke politike, te omogućiti da svjetska javnost i međunarodni faktori dođu do istinitih informacija o prostorima SFRJ. Miloševićeva propaganda je pod devizam očuvanja SFRJ obmanjivala međunarodnu javnost i uspostavljala srboslaviju.

Tome su u prilog išle dvije bitno povoljne činjenice, što je Milošević od 1990. do 1996. maestralno i monstruozno iskoristio: želju i težnju međunarodne zajednice da ostane i da se ne raspadne SFRJ i javno očitovanje Slovenije i Hrvatske za izlazak iz te zemlje. Ta propaganda u cilju rastavljanja i suprotstavljanja jednih od drugih plašila je Bošnjake Hrvatima a Hrvate Bošnjacima, samo različitim sredstvima i na različite načine. Strateški cilj je bio i udaljavati i suprotstavljati regione jedne drugima gdje su Bošnjaci većina. Ipak svi utopisti, maštari, sanjari, propagandisti negativne propagande koji su mislili da kvalitet, sadržaj i istinitost vijesti i informacija ovisi od vrsta medija (novine, časopis, TV, internet, mobitel, Tviter, portal, Fejsbuk) i tehnike i tehnologije putem koje se prenose uvidjeli su, svoju povijesnu grešku i zabludu, što se istine tiče.

Naime, od tehnike, tehnologije i vrste medija isključivo ovisi brzina i širina rasprostiranja vijesti i informacija u vrijeme i prostor među ljude. Nekada izmišljenu laž, glasinu, izmišljotinu, potvoru, projekciju, konstrukciju i propagandnu poruku mogao je čuti i znati samo onaj ko je čuje na vlastito uho usmenom predajom, a danas se ta ista laž preko radija i televizije u isto vrijeme, na isti način i slikom i riječju, i preko uha i preko oka, prenosi na sve ljude u svijetu, dakle na osam milijardi ljudi. Zahvaljujući tehnici i moći medija nekadašnja pojedinačna laž koja se u istom momentu izgovarala i čula samo na jednom mjestu, sada se distribuira na sva mjesta u svijetu i sve ljudske uši, na sve ljudske oči u svijetu.

Da li se u odnosu, i na audio i na vizuelnu moć prenošenja informacija od jednog čovjeka na osam milijardi ljudi u tim srazmjerama povećao kvalitet izvora informacija?! Naravno da ne, jer od ljudi ovisi kvalitet informacija a ne od tehnike. Čovjek je nezamjenjiva adresa.

(IIN Preporod)