Bajramski razgovor – Izudin Duraković: I kaligrafi su jednim dijelom hafizi Kur'ana, čuvaju Kur'an svojim pisanjem

Važan segment identiteta jednog naroda jeste i umjetnost. Bošnjaci su, kroz svoju historiju uvijek njegovali umjetnost. U našim životima, tradiciji, vjeri, posebno mjesto zauzima kaligrafija – islamska umjetnost. Bez kaligrafskih radova ne možemo zamisliti naše džamije, ali i naše kuće, domove...

Zidovi kazuju priču o domaćinu, kaže nam naš sagovornik Izudin Duraković, kaligraf, sa kojim smo razgovarali u okviru našeg bajramskog specijala. Zato je važna umjetnost, zato je važna kaligrafija.

Danas ljudi olahko prihvataju kaligrafiju, misle da se znanje može brzo steći, ističe naš sagovornik.

- Kaligrafija je temelj islamske umjetnosti. Kroz to pisanje, kaligraf najmanje jednom u svome životu ispiše Kur'an, ispisujući ajete. Tako da je samim time i bavljenje kaligrafijom specifično. Kroz to pisanje neke stvari spoznajemo. Kroz pisanje se sazrijeva. Osim napredovanja i usavršavanja samog pisanja, napreduje se kroz život, odgaja se. Kroz ovo pisanje i čitam, a onda i naučim. U tom segemetnu su i kaligrafi jednim dijelom hafizi Kur'ana –  čuvaju Kur'an svojim pisanjem.

Često mi se desi da neku levhu pišem nekoliko puta, ali ne razmišljam o njoj, njenom značenju. Jedna od dražih levhi mi je pisanje ajeta iz sure Er-Rahman – „Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?“. To je odgovor na sve u životu. Često kroz život stvari radimo mehanički, da bi jednom momentu došli do situacije kada ćemo kazati stop, ovo je ipak nešto posebno. Kaligrafija je umjetnost koja obrazuje i odgaja - kaže kaligraf Duraković.

Čuveni Pikaso je izjavio da je ranije upoznao kaligrafiju, da ne bi nikada uzeo kist da crta, nego bi se bavio kaligrafijom. Toliko ga se to dojmilo, podsjetio nas je u razgovoru naš sugovornik. Kao i svaka umjetnost, i kaligrafija obiluje različitim stilovima i metodama.  

- To zavisi od samog umjetnika, kaligrafa, ali i od želje mušterija. To su specifične narudžbe, jer su mimo nekog standarda i drugih vrsta zahtjevnih kompozicija ispisivanja levhe. Recimo, jedan čovjek je tražio da se imena njegove porodice ispišu u obliku leptira. Ima takvih zahtijeva u kaligrafiji, nije to ništa strano. Ima tih radova kod nas u BiH. Kod Perzijanaca se, naprimjer, često prikazuje u obliku ribe, ptice, kada se pokazuje određeno pismo i stil u kaligrafiji, kaligrafske linije. A te linije su kod nas stalno prisutne u životu. U bilo kojim oblicima.

Naprimjer, elif koji je simbol čovjeka i njegove uspravnosti; „waw“ kao simbol čovjeka koji dovi. Sve to ima svoju simboliku, svoje što i zašto. Ali, da bismo to otkrili, moramo „duboko zaroniti“ - pojašnjava Duraković.

Na naše pitanje koliko čovjek mora „duboko zaroniti“, da bi se počeo baviti kaligrafijom, hadžija Izudin Duraković dao je zanimljiv odgovor.

- Ja sam to dugo radio uz svoj tada redovni posao. Radio sam kasno navečer. Završim posao, dođem kući, malo se odmorim, a onda pristupim kaligrafiji.  Ja često imam običaj kazati da se čovjek mora sam od sebe oteti, ako želi da dotakne malo dalje, zahvati malo dublje, da postigne nešto više. To je recept za sve, ne samo za kaligrafiju - prisjetio se naš sagovornik.

I kaligraf, kao i brojna druga zanimanja doživi neprospavane noći. Sati i sati se provedu u pisanju, iscrtavanju, a onda opet na kraju nešto nedostaje.

- Radio sam kompoziciju „Esmaul husna“. Kako god da okrenem, pogledam, nešto fali. Jedne prilike došla je narudžba za jednu tekiju, pa sam ja izvadio tu levhu, kazavši da ne znam hoće li im se svidjeti. Kada sam je pokazao, njima se svidjelo i rekli su da se urami i spakuje. Tek kada sam stavio podlogu, otkrili su mi se detalji koje treba dodati - ispričao nam je Duraković.

Kao umjetnost čiji je temelj islam, kaligrafija traži predanost, posvećenost, trud.

- Nekada ne volim ni ponuditi levhu koja mi se ne sviđa. Ja otvoreno kažem da mi se ne sviđa, ako mi se ne sviđa. Ne volim prešutjeti. Trudim se da radim, onako kako nas Poslanik uči, najbolje što mogu. To je rješenje za nas danas – kada krenemo od života „običnih“ ljudi, pa do onih koji su na vlasti. Kada radim nešto, želim da to uradim kako treba, a ne samo da ispadne iz ruku. To će doći do nečijih očiju, neko će to gledati, staviti na zid svoje sobe ističe Durakoivć.

Levha Izudina Durakovića završila je i u rukama predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoana. Prilikom njegove posljednje posjete, u njegovom društvu bila je njegova supruga Emina, koja je sa delegacijom šetala Baščaršijom.

- Tom prilikom, stajao sam ispred Kuršumlije medrese, na Saračima, a Emina hanuma se igrom slučaja zaustavila pored nekoliko nas koji smo tu stajali, te porazgovarala. Kada sam rekao čime se bavim, izrazila je želju da uđe u dućan i vidi radove. Svidjela joj se jedna od mojih dražih kompozicija, 35 „bismilli“, specifična i prelijepa. Svaki kaligraf kada radi nešto prepoznaje se po tome što ima određene radove koji su mu specifični, svojstveni. Često imamo prepisku, radove koji se ponavljaju. Bismilla je ispisana jednom, sve ostalo je ponavljanje i prepisivanje. E sada je do kaligrafa kako će složiti kompoziciju - kaže Duraković.

Kaligraf, osim Kur'ana koji je temelj, može naći i inspiraciju u onome što se svakodnevno oko njega događa. Jedna česta levha je „Dovoljan mi je Allah i Divan je On Zaštitnik.“

- Ja nekoliko puta pišem ovu levhu, ali samo u jednom pismu. Kada pogledaš sva ova dešavanja, Palestinu, čovjek ne može da ostane ravnodušan. Svaka ova levha ima svoju priču. Jedna od meni dražih je ime „Ja hafiz“ – Onaj koji čuva. Ima određenih levhi koje su nastale u trenutku razmišljanja, teških halova. Ali, ima i onih koje nisu za pokazivanje - pojasnio nam je Duraković.

Kaligrafija je živopisna umjetnost – stil kojim se piše prenosi značenje ajeta.

- Kada pišemo ajete o vodi, naprimjer, onda koristimo određenu boju, podlogu... Ima toga, ali to su rijetke narudžbe. Za levhu trebaju oči. I vanjske i unutrašnje. To su ajeti i levhe koje treba da plijene „baška“ oči - zaključuje naš razgovor kaligraf Izudin Duraković.

(Tarik Dautović/Preporod.info)