Glasovi koji su ispisali haške presude

U izdanju Islamskih informativnih novina Preporod iz 15. oktobra podsjećamo na svjedoke koji su pred Haškim tribunalom svjedočili o zločinima u logoru Sušica u Vlasenici, kroz koji je prošlo oko 8.000 Bošnjaka, među kojima su bili i žene, djeca i stari.

Za zločine počinjene u ovom logoru od 31. maja, kada je uspostavljen, do septembra 1992. godine, pred Haškim tribunalom su osuđeni Dragan Nikolić Jenki, Momčilo Krajišnik, Mićo Stanišić, Stojan Župljanin, Radovan Karadžić, Ratko Mladić.

Sve do 22. augusta 1992. godine logor Sušica je bio skriven od očiju međunarodnih organizacija za registraciju. Posljednja grupa zatočenih Bošnjaka u logoru Sušica pogubljena je 30. septembra 1992, nakon čega je logor zatvoren.

Komandant logora Sušica Dragan Nikolić Jenki bio je prvi ratni zločinac protiv koga je podignuta optužnica pred Haškim tribunalom, 4. novembra 1994. godine. Uhapšen je u Srbiji 2000. godine. Priznao je krivicu za zločine u Sušici i presuđen je na 20. godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, seksualno nasilje, mučenje, koji su pred Haškim tribunalom okavlifikovani kao zločini protiv čovječnosti.

Iz svjedočenja sa suđenja o zločinima u logoru Sušica u Vlasenici

Habiba Hadžić:

Habiba Hadžić je bila zatvorena u logoru Sušica kao i njeni sinovi Ener i Bernes Ona je preživjela, ali ne i njeni sinovi. Izvedeni su 30. septembra 1992. iz logora s posljednjom grupom zatočenika, nakon čega im se gubi svaki trag. O sudbini sinova majka ništa nije znala do dolaska u Hag 2003. godine, kada je svjedočila u procesu protiv Dragana Nikolića Jenkija.

Tužilac Bill Smith: Da li je logor bio pun, prazan, donekle pun?

Svjedok Habiba Hadžić: Krcat je bio.

Tužilac: Koliko ste često jeli u logoru?

Svjedok: Jednom smo jeli obrok. Jednom dnevno.

Tužilac: Možete li Sudu reći koje ste poslove radili u logoru?

Svjedok: Ono što mi je Jenki naređivao. Znala sma mu tamo oribat sobu, ispruži da mu operem noge, namažem kremom i tako. Sude sam prala od onih kad je taj jedan ručak bio. Uostalom, sve što mi je on naredio, ja sam morala da radim. Nisam smjela reći neću.

Tužilac: Da li ste vidjeli da je neko premlaćivan u logoru dok ste bili u njemu?

Svjedok: Većina muškaraca je premlaćivana unutar hangara u prostoru prozvanom kazneni ćošak, dok su ostali napadani napolju, u prostoru kod stuba u obliku slova A. Oni koji su preživjele premlaćivanja su ostavljani da umru u ‘kaznenom ćošku' u hangaru. Svi su to mogli vidjeti... Ja sam jednom htjela da mu dam keks. Ja sam bacila keks, al nisam vidjela Jenkija na vratima. On je prišao i svojom čizmom je pogazio onaj keks. Meni je naredio da idem vanjskom WC-u, i dole me je jednom ošamario, uzdržala sam se. Drugi put me je udario onim kundakom, drvetom puške, i ja imam, ovaj, ozlijeđenu ruku.

Tudi sam se onesvijestila. Pokušao je moj Beko – čistio je dvorište, da me podigne i Jenki ga je udario nogom i maršnuo. Posle sam se ja probudila kod jedne starice od 93 godine. Kaže biće bolje, biće bolje. Drugi zatočenici su jednostavno umirali od straha i iscrpljenosti... Fadil Huremović – ne može čovjek jednostavno da ustane, ženu su mu provocirali i on to nije mogao da gleda i jednostavno je preminuo... Premlaćivan je Mevludin Hatunić i umro je. Durmo, isto, premlaćivan i umro je. Asim Zildžić je premlaćivan i kad sam išla dole u WC, kad smo bili postrojeni, vidila sam ga na nosilima, izbijeno mu oko... I onda se pitate hoćete li i sami ili neko iz vaše porodice postati slijedeća žrtva.

Tužilac: Da li ste vidjeli optuženog Nikolića da vrši premlaćivanje zaočenika?

Svjedok: Jenki je izvodio i uvodio premlaćene. Ja nisam vidjela ko je, ali sam čula tri pucnja, a hangar je bio zatvoren. I ujutru su nas postrojili u WC, jedna strana muški, jedna strana ženski. TAM-ić jedan je bio i oni su bili mrtvi na tom TAM-iću. Poslije, kad smo otišli, kud su ih odveli, šta su, nisam vidjela... Čuje se, naprimjer, naveče. Kad su dolazili. Bio je jedan bijeli kombi, kad je kupio narod. Ubacivao je. On je naređivao: Izvadi ono, izvadi ono, izvadi nož, sve da se povadi, da se pobaca, tako. A bio je i jedan bijeli kombi. Kad od njihovih neko pogine, pun taj kombi se nakrca i odveze, ne znam gdje i više se nikad ne vraća.

Tužilac: Vjerujete li da su Vaši sinovi živi?

Svjedok: Ne, oni nisu živi. To Jenki zna. Molila bih samo, ako zna u kojoj su grobnici. Da ih majka dostojanstveno sahrani. Da makar gledam, da dođem gdje su njihove koščice, da ih majka vidi. Da znam, eto, gdje su ukopani. Ali, ne znam, još nikad nisam saznala.

Dragan Nikolić: Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, nisam bio prisutan, oni su, ja mislim da je to bilo 30. septembra, s jednom grupom od četrdesetak ljudi odvedeni na Debelo brdo i gore su likvidirani. U toj grupi ja se sjećam, mogu se sjetiti zato što dotičnu gospođu poznajem, poznajem njene sinove, poznajem i sjećam se te grupe ljudi, zato što su u toj grupi bili uglavnom mještani Vlasenice. Među tim ljudima bili su i sinovi gospođe Hadžić, Enes i Bernes, i koliko sam čuo na tom lokalitetu su likvidirani.

Tog 30. septembra 1992. godine ubijeno je 140 do 150 posljednjih zatočenika logora Sušica.

Zaštićena svjedokinja SU-032

Više svjedoka je svjedočila o tome da su žene svih starosnih dobi masovno silovane i seksualno zlostavljane tokom zatočenja u logoru Sušica od strane logorskih stražara i drugih muškaraca kojima je bio dozvoljen ulazak u logor.

Zaštićena svjedokinja Tužilaštva Haškog tribunala SU-032 je preživjela strahote silovanja i mučenja u logoru Sušica gdje je bila zatočena zajedno sa svojim malim sinom. Svjedočila je u procesu protiv Dragana Nilolića Jenkija.

Svjedočila je da su se nad zatočenim ženama, djevojčicama, kao i muškarcima, u logoru Sušica iživljavala i službena lica srpskih institucija vlasti Vlasenice.

Tužilac Patricia Sellers-Viseur: Šta se dogodilo kada Vas je odveo u tu sobu?

Zaštićena svjedokinja SU-032: Možete zamisliti šta se događalo. Odupirala sam se, ali tu ništa nije moglo pomoći. Prišao mi je i svukao mi je majicu. Poslije je svukao svoju majicu. Onda je želio da ima sa mnom oralni seks. Prisilio me je na to bez moje volje. Odupirati se nisam mogla niti sam imala kakvog načina.

Kada sam došla u hangar, zatekla sam svog sina uplakanog i sav onaj narod je gledao u mene.

Tužilac: Kako ste se osjećali?

Zaštićena svjedokinja SU-032: Osjećala sam se tužno, jadno i bijedno. Osjećala sam se toliko poniženo. Osjećala sam da više nisam majka ni supruga, jer tako nešto ko doživi, to se ne može ispričati... Nijedna kazna ne bi zadovoljila, nema kazne koja bi zadovoljila ijedno dijete koje je ubijeno, ijednu djevojčicu koja je silovana i sve ono što se desilo.

Elvir Pašić

Elvir Pašić, iz Rogatice, je 1992. i 1993. godine bio zatočen u školi “Veljko Vlahović” i logorima Sušica i Batković. O svom zatočeništvu, prebijanjima i ubistvima zatočenika u srpskim zatvorima i logorima svjedočio je na suđenjima Dušku Tadiću i Draganu Nikoliću Jenkiju, a u predmetu Mladić u dokaze je uvedena pisana izjava koju je dao istražiteljima Tužilaštva u oktobru 2004. godine.

Pašić je u glavnom iskazu rekao da su srpski vojnici, koji su ga uhapsili 7. juna 1992. godine, bili odjeveni u maskirne uniforme JNA, neki su nosili uniforme sivo-plave boje, a svi, osim dvojice, su preko lica nosili crne maske. Vojnici su zarobljene muškarce razdvojili od žena i djece, vezali im ruke žicom, a zatim ih natjerali da legnu licima okrenutim ka zemlji. Pašić je sa ženama i djecom odveden u školu „Veljko Vlahović“, a od ostalih muškaraca koji su tog dana uhapšeni preživio je još samo Enes Korjenić, koji je oslobođen na intervenciju Rajka Kušića.

U izjavi o logoru Sušica, gdje je doveden 15. jula 1992. godine, je rekao: „Upravnik logora, čovjek po imenu Dragan, čije prezime ne znam, ušao je u zgradu sat vremena nakon našeg dolaska. Izgledalo je da je Dragan upravnik jer su se stražari prilikom dovođenja i odvođenja zatvorenika iz logora s njim dogovarali. U ruci je imao nož i pitao čiji je.[…] Postrojio je grupu od 31 osobe iz Rogatice (29 muškaraca i dvije žene). Dragan je svaku osobu pojedinačno pitao da li nož pripada njemu, odnosno njoj. Svako je dobio udarac, batine. Na neke od nas su nasrnuli kundacima. Dragan je bio u pratnji dvojice stražara, po jednog sa svake strane. Udarala su nas sva trojica. Mene je Dragan ošamario i udario pesnicom. Udario me je, također, nogom u prepone. Jedan od stražara me je udario kundakom puške. Onda su prešli na sljedeću osobu. Kada su Dragan i njegovi ljudi otišli, drugi zatočenici su nam rekli da nož pripada Draganu. Ta grupa se kasnije vratila i odvela mlađe žene. To nisu bile žene iz naše grupe od 31 osobe, već druge zatočenice koje su se tamo nalazile prije našeg dolaska.“

Smail Tutić

Smail Tutić je bio svjedok Tužilaštva Haškog tribunala u procesu protiv komandanta logora Sušica Dragana Nikolića. Svjedočio je o posjeti Radovana Karadžića i Ratka Mladića logoru Sušica.

Svjedok Smail Tutić: Vidio sam u pratnji Dragana Nikolića kako idu Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Tužilac: Šta ste tom prilikom vidjeli?

Svjedok: Vidio sam da je Karadžić stavio svežanj novčanica u džep Nikoliću. Popleskao ga je po leđima rekao: Ovako radi kako si počeo, udri i hrvatsko i muslimansko dijete u bešici, samo nam ostavi žene, trebaće nam.

Tutić je svjedočio kako su stražari u logoru utovarili u kamion logoraše i odveli bez povratka.

Svjedok: Vidio sam kad su odveli veću grupu iz logara kamionom. Među njima je bilo inžinjera, nastavnika, učitelja, zanatlija i drugih školovanih ljudi. Odvezli su ih u nepoznatom pravcu, otkada im se gubi svaki trag. Vidio sam i kako utovaruju u drugi kamion djevojke i mlađe žene. Šesnaest je odvezeno srpskim vojnicima u Pelemišima, a šesnaest u Šekoviće. Reko je tad: Neka nam vojska ima šta raditi.

Ibro Osmanović

Ibro Osmanović je uhapšen 22. maja 1992. godine u svojoj kući u Vlasenici. Bio je u zatočeništvu na četiri lokacije, među kojima su i logor Sušica i Batkovići. Na suđenju Radovanu Karadžiću je svjedočio o zločinima koje su srpske snage počinile na području te opštine nakon preuzimanja vlasti u aprilu 1992. godine, kao i o užasu koji je preživio tokom četrnaestomjesečnog zarobljeništva.

U dokaze je uvedena Osmanovićeva pisana izjava koja se temelji na njegovim ranijim svjedočenjima u pet ranijih procesa pred Tribunalom. Prema sažetku te izjave, Osmanović je rekao da je u Vlasenicu 22. aprila 1992. godine ušao Novosadski korpus JNA i zajedno s lokalnim srpskim snagama razoružao muslimansko stanovništvo koje je nakon toga pobijeno ili protjerano.

Svjedok: U aprilu 1992. u Vlasenici je izvršena okupacija, negdje između 21. do 23. Bio je bio utorak.

Tužilac: Što se dogodilo tada? Svjedok: Ulazak snaga Jugoslovenske narodne armije, sremsko-mitrovačke jedinice i Novosadski korpus. Okupacija vitalnih objekata od gradskog značaja i predaja naoružanja... samo od strane muslimanskog naroda.

Tužilac: Izjavili ste da je motorizovana jedinica iz Novosadskog korpusa učestvovala u tome. Kako znate da se radilo o Novosadskom korpusu?

Svjedok: Upoznô sam jednog vojnika iz Bijelog Polja po imenu Predrag, koji mi je rekao da služi u Sremskoj Mitrovici a, po bivšem sistemu, Jugoslavija je bila podijeljena na vojne oblasti. Novi Sad je pripadao Prvoj beogradskoj oblasti, to je Novosadski korpus. Oblasti su podijeljene po korpusima, a korpus je imao svoje niže jedinice.

Tužilac: Je li Novi Sad dio Srbije? Svjedok: Da.

Tužilac: Osim Novosadskog korpusa, jesu li u toj okupaciji sudjelovali i neki lokalni građani iz Vlasenice?

Svjedok: Lokalni dio Srba je bio sav uključen tu.

Tužilac: Znate li to jer ste vidjeli te ljude?

Svjedok: Da. Prvih dana su nosili bijele trake oko ruke, odnosno, danom okupacije, svi su bili već na ulicam, s bijelim trakama i naoružanjem.

Svjedočio je da je ključne odluke u Vlasenici, u vezi s civilnim i vojnim pitanja, kao i logor Sušicu, donosio nasilno uspostavljeni općinski Krizni štab, sastavljen od pripadnika SDS-a.

Vlasenica je do kraja 1992. godine “očišćena” od Bošnjaka, svjedočio je Osmanović. Ubijeno je i preko 30 članova njegove šire porodice, među kojima i njegova dva brata i mlađa sestra.

„Moj stariji brat je ubijen u Vlasenici u septembru 1992. Majka, dvije sestre i mlađi brat bili su zatočeni u logoru Sušica. Mlađi brat je nestao u tom logoru, a mlađoj sestri se gubi trag u logoru Pelemiš“, svjedočio je Osmanović na suđenju Momčilu Krajišniku 2004.

Pet godina kasnije, u jednoj od ekshumacija na području Vlasenice pronađeni su dijelovi posmrtnih ostataka izgorjelih tijela, među kojima su bile kosti njegove sestre.

Kada je svjedočio u procesu protiv Mladića, svjedočio je o pronalasku kostiju mlađeg brata: „Tražite po kostima i prebirate, da li ćete naći makar to da ukopate... Od brata sam uspio da nađem glavu – 25 kilometara daleko od tijela. Zaklan je. A od sestre samo sedam i po posto kostiju.“

Nastavljamo feljton o svjedocima koji su dali veliki doprinos u donošenju presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i njegovim nasljednikom Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove (IRMCT).

(IIN Preporod)