Sve pametne vođe cijene sagovornike koji imaju sposobnost promišljenog neslaganja

S profesorom dr. Amirom Karićem, dekanom Pravnog fakulteta u Tuzli, razgovarali smo o izazovima koji stoje pred našim društvom, državom i Islamskom zajednicom u BiH. Dr. Karić je trenutno i predsjednik Medžlisa Tuzla, a bio je i prvi direktor Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ

Razgovarao: Elvedin Subašić

Preporod: Skoro ste u jednom svom tekstu upozorili na koncept poslušnosti. Koliko je on rasprostranjen kod nas, koji je profil ljudi koji protežiraju ovaj koncept i koja je njihova argumentacija?

Karić: O tome sam govorio na savjetovanju koje je organizovala Uprava za obrazovanje i nauku za profesore medresa. Ukazao sam tom prilikom na činjenicu da se muslimanski svijet nalazi u inferiornom položaju u odnosima sa Zapadom po svim uporednim kriterijima već nekoliko stoljeća, kao što su i Bošnjaci u posljednja dva stoljeća izloženi procesima progona i uništavanja od strane nosilaca srpske velikodržavne politike kojoj se u kritičnim trenucima pridruže i hrvatske velikodržavne snage. S obzirom da je to višestoljetno stanje za nas pogubno a da ne pronalazimo način da ga promijenimo, nameće se racionalan zaključak da negdje griješimo.

Otklanjanje razloga naše inferiornosti i ranjivosti prvorazredna je naša kolektivna obaveza.

U tom kontekstu sam skrenuo pažnju na nekoliko obilježja našeg islamskog intelektualnog ili ulemanskog naslijeđa i njegovog prenošenja novim generacijama kroz odgoj i obrazovanje u islamskim školama. U tom smislu sam ukazao na nekoliko faktora, a između ostaloga i na to da se u našoj institucionalnoj odgojnoj i obrazovnoj paradigmi težište stavlja na poslušnost i pokoravanje u najširem smislu, umjesto da se naglasak stavlja na samopouzdanje u karakternom smislu i na doprinos kao kriterij društvene promocije. To je u izravnoj vezi s formiranjem kulture autoritarnog vodstva koja je ozbiljna prepreka razvoju institucija i društva u cjelini.

Saznanja i iskustva iz prošlosti kao i ona aktuelna, iz različitih zemalja svijeta govore u korist činjenici da razvijene zemlje imaju inkluzivnije institucije otvorene za kreativne ideje, dok su u nerazvijenim zemljama institucije zatvorene i ekstraktivne, okrenute učvršćivanju odnosa hijerarhijske moći. Institucije utječu na ponašanje ljudi u stvarnom životu i time doprinose uspješnosti ili neuspješnosti naroda. Znanja, talenti i sposobnosti pojedinaca su bitni, ali da bi se pretvorili u pozitivnu silu potreban je institucionalni ambijent.

Ljudi u Argentini ili Egiptu, naprimjer, nisu ništa manje talentovani od onih u Kanadi ili Norveškoj, a velika je razlika u nivou razvoja ovih zemalja i kvalitetu svih njihovih javnih službi. Očito je da djeci u Kanadi i Norveškoj institucije kreiraju ambijent da razviju talente na višem nivou nego što to omogućavaju institucije u Argentini ili Egiptu. Tako se narodi razlikuju po svojoj uspješnosti zbog različitosti svojih institucija i pravila koja određuju način funkcionisanja i podsticaja koji motivišu ljude.

Možemo navesti jedan upečatljiv primjer koji pokazuje koliko odluke institucija vlasti mogu imati dugoročne posljedice za njihove narode. Gutenberg je 1445. godine predstavio izum koji je imao velike posljedice na cijelu kasniju historiju. Napravio je štamparsku presu. Dvije decenije kasnije ta revolucionarna naprava se proširila na mnoge krajeve Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske itd. Međutim, u Osmanskom Carstvu štampariju su smatrali novotarijom i sultan Bajazit II je zabranio štampanje knjiga, ostajući vjeran ručnom prepisivanju. Tek je 1727. godine sultan Ahmed III dozvolio Ibrahimu Muteferiki da otvori štampariju koja je ponovo zatvorena 1743. godine. Tokom tri stoljeća korišteni su razni argumenti, uključujući i one da prema šerijatskim propisima nije dozvoljeno štampati Kur’an, već treba nastaviti s ručnim prepisivanjem.

Međutim, u osnovi autoritarna vlast se pribojavala širenja novih ideja koje bi mogle ugroziti njen položaj. Isti su motivi vodili i austrijskog cara da 1802. godine zabrani izgradnju novih fabrika u Beču. Fabrike bi dovele veliki broj siromašnih radnika koji bi mogli podržavati protivnike apsolutizma. To su bili njegovi argumenti. Car je nastojao osigurati stabilnost svoje vlasti ne obazirući se na razvoj industrije koja bi donijela dobrobit njegovim podanicima. Isti motiv vodi sve autoritarne vlastodršce do danas, a to je kako osigurati ostanak na vlasti i kontrolirati poluge moći.

Osnovano je reći da je ovaj koncept poslušnosti i pokoravanja u značajnoj mjeri prisutan u našem kulturnom kodu, odnosno našem mentalitetu. Ne treba izgubiti iz vida ni to da smo cijelo 20. stoljeće živjeli u autoritarnim političkim sistemima. U drugoj polovini 20. stoljeća bio je totalitarni sistem i društvo je bilo prožeto ideologijom komunizma. Obrazovni sistem, mediji i javni prostor općenito bio je čvrsto kontroliran.

Treba imati na umu da jednom uspostavljene paradigme imaju tendenciju da se produžavaju s tim da mogu mijenjati forme svoga ispoljavanja, tako da se etablirana kultura u jednom društvu sporo mijenja. Ako pogledamo sistem hijerarhijskog napredovanja u različitim sferama javnog života kod nas vidjet ćemo da se ono zasniva u značajnoj mjeri na kriteriju poslušnosti centrima moći. To svakako usporava razvoj institucija, organizacija i društva u cjelini. Promjena paradigme se može desiti samo sa snažnim vođama koji imaju razvijenu svijest o posljedicama svojih odluka i posljedicama svoga vođstva.

Sve pametne vođe cijene sagovornike koji imaju sposobnost promišljenog neslaganja, jer u takvim razgovorima s kredibilnim sagovornicima mogu provjeriti validnost svojih argumenata.

Takvi se mogu nazvati vođama otvorenog uma, jer se ne ljute kada sagovornik ospori njihove argumente ili tvrdnje i razumiju da uvijek postoji mogućnost da nisu upravu te da vrijedi pokloniti više vremena tuđim gledištima. Nasuprot njih su vođe koji ne vole da iko dovodi njihove ideje u pitanje. Frustrira ih kada se neko ne slaže s njima umjesto da dublje sagledaju zašto druga osoba ima drukčije mišljenje. Prvi nastoje da razumiju argumentaciju sagovornika a drugi se fokusiraju na to da po svaku cijenu dokažu svoje tvrdnje. Prvi podstiču sagovornike da obrazlože svoje tvrdnje a drugi ih sputavaju. Na kraju, koncept Poslanikova, a. s., sunneta oblikuje ljude otvorenog uma, a koncept "poslušnosti" oblikuje ljude zatvorenog uma. Prvi je napredak, a drugi dekadencija.

Ljudi se moraju osjećati priznatim i poštovanim

Preporod: U tom kontekstu, znamo da su povjerenje i povjerljivost važni u islamskoj tradiciji, ali da li se ove vrijednosti mogu u našem društvu i organizacijama olahko poistovjetiti ili zamijeniti s podobnošću?

Karić: Povjerenje je posljedica osvjedočenja u ličnu vjerodostojnost, dosljednost i moralni kredibilitet, odnosno kada se izvršava ono što se dogovori ili ugovori, odnosno kada se ponaša predvidivo u skladu s poznatim normama. Povjerenje je društveni kapital i opća društvena vrijednost od izuzetnog značaja za uspjeh društvenih organizacija i društva u cjelini i nema ništa zajedničko s takozvanom podobnošću kao negativnom preporukom za nečije namještenje na određenu javnu funkciju. Kada kažete podobnost to nužno asocira na devijaciju, odnosno personalnu servilnost i odanost radi ostvarivanja ličnog interesa.

Povjerenje je nužna pretpostavka otvorenih i kreativnih odnosa koji rezultiraju efikasnošću i uspjehom, a takozvana podobnost je uvijek vezana za netransparentnost. Odnosi povjerenja jedna su od pretpostavki uspješnog rada, a odnosi uspostavljeni na servilnoj poslušnosti koja je logična posljedica namještenja temeljem takozvane podobnosti vode u stagnaciju i dekadenciju. Povjerenje je Poslanikov, a. s., sunnet a namještenja na osnovu takozvane podobnosti su njegova suprotnost. Sunnet treba slijediti, a ono što mu je suprotno ostaviti.

Preporod: Šta smatrate najvećim vanjskim i s druge strane unutarnjim izazovom po Islamsku zajednicu u narednom periodu ili narednih deset do petnaest godina?

Karić: Bez konkurencije najveći izazov je rapidno opadanje broja stanovnika. Iseljavanje i natalitet već imaju ozbiljne posljedice a očekivati je još teže. Broj upisanih učenika u prvi razred u cijeloj zemlji iz godine u godinu se smanjuje. U pogledu unutrašnjih faktora teže je uspostaviti ljestvicu postojećih i potencijalnih poteškoća i izazova.

Ipak, sačuvati se od pesimizma koji se kao općedruštveno obilježje prenosi i na imame, kao kadrovsku srčiku Islamske zajednice, ali i na druge zaposlenike, predstavljat će možda najveći izazov u dogledno vrijeme.

Napuštanje imamske službe bila je nepoznata pojava do prije nekoliko godina. Nije zanemariv broj imama koji su napustili imamsku službu i nastavili raditi poslove koji ne donose nikakav prestiž, ni društveni ni finansijsko-materijalni. To govori da postoje i drugi razlozi nezadovoljstva i napuštanja imameta osim materijalnog statusa i da se oni trebaju istražiti. Ako su moji uvidi validni, potrebno je popravljati opću atmosferu. Ljudi se moraju osjećati priznatim i poštovanim i nije dobro da se osjećaju kao da služe hijerarhiji umjesto da služe zajednici.

Preporod: Bili ste aktivni učesnik u razmatranju reforme obrazovanja i naučnoistraživačkog rada Islamske zajednice. Nakon završenog perioda za prvu reformu visokog obrazovanja Islamske zajednice 2014-2024. g., na čiju evaluaciju rezultata još čekamo, počeo je proces nove reforme. Šta bi reforma u obrazovanju u suštini trebala značiti?

Karić: Reforme su u osnovi prilagođavanja novonastalim okolnostima. Kada se identificiraju promjene u okruženju i novonastale potrebe, određuju se ciljevi, i način njihovog ostvarivanja. Međutim, jedno od obilježja rada naših institucija je da se usvojeni planovi brzo zanemare i da se ne provode. Takav je slučaj i sa spomenutom strategijom koja je na najširoj institucionalnoj platformi rađena i usvojena 2014. g. Koliko mi je poznato nijedan akcioni, odnosno provedbeni plan nije pratio tu strategiju. Štaviše, samo dvije godine poslije usvajanja, a ja sam se povukao u aprilu 2015. g. s dužnosti u Rijasetu, vršene su određene organizacione promjene koje su bile u najdirektnijoj koliziji sa strategijom.

Sad vidimo da se razgovara ponovo o istim temama koje su bile razmatrane i prije deset godina. Dakle, koliko je važno uraditi dobre strategije i planove još je važnije osigurati uslove da se strategije i planovi implementiraju, u suprotnom sve ostaje samo blijedo slovo na papiru.

Kadrovska politika je važnija od svih drugih

Preporod: Stranka demokratske akcije kao najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini bila je, u prvom redu, najozbiljniji politički pokret Bošnjaka. Danas se ne doživljava tako. Mnogi su ovoj stranci spočitavali kadrovsku politiku koja je bolna tačka i drugih organizacija. Koliko se uopšte obraća pažnja na važnost kadrovske politike u Bosni općenito: Od političkih stranaka preko državnih institucija do vjerskih zajednica?

Karić: Opće je prihvaćeno da je kadrovska politika važnija od svih drugih, bez obzira da li je riječ o kadrovskoj politici unutar političkih stranaka ili državnim institucijama ili kojoj drugoj vrsti organizacija. Ljudska znanja i sposobnosti su osnova svega, jer sav civilizacijski razvoj je nastao na tome. Izbor najobrazovanijih, najkvalifikovanijih i najsposobnijih je osnovna pretpostavka za razvoj društva. Nesretna je okolnost što su političke stranke u BiH do te mjere politizirale sve oblasti javnog života da se politička pripadnost, odnosno stranačko članstvo uzima kao skoro jedini kriterij u onome u čemu bi obrazovanje, znanje, stručnost, sposobnosti i vještine, dakle sve ono što se podrazumijeva pod ljudskim kapitalom, moralo biti najvažniji kriterij.

Svi bi morali znati kada zapošljavaju u javnu upravu, državnu službu, javne ustanove i kompanije ili imenuju na javne funkcije mimo objektivno utvrđenih kriterija, kvalifikacija, kompetencija i pokazanih rezultata, a na osnovu stranačke ili neke druge subjektivne preporuke, time najdirektnije potkopavaju državu i njene sposobnosti da vrši svoje funkcije. Muhammed, a. s., je strogo upozorio da su takvi postupci iznevjeravanje i Boga Uzvišenoga i Njegova Poslanika.

Unatoč retorici i patriotskim uzvicima svaki prijem u javnu službu po stranačkoj ili nekoj drugoj neobjektivnoj preporuci štetan je za državu.

Nažalost, ta štetna praksa je postala pravilo. Sve političke stranke i njihova vođstva snose odgovornost za takvo stanje srazmjerno svome stažu učešća u vlasti. Skoro da razlike u ovom pogledu nema.

Preporod: Evropska unija je dala zeleno svjetlo za pregovore s Bosnom. Koliko je realno očekivati da naši političari adekvatno odgovore na zahtjeve u određenom vremenskom roku, posebno ako imamo u vidu da se iz nekih centara javljaju antievropski i antiamerički stavovi pa čak i kod pojedinih bošnjačkih političara?

Karić: Proces pregovaranja zapravo znači proces reformi i usaglašavanja bosanskohercegovačkog sa zakonodavstvom EU. Termin pregovaranje asocira na dogovore, a u suštini riječ je o usvajanju zakona kako bi bili kompatibilni s propisima Evropske unije i "podešavanja" institucija kako bi radile u skladu sa standardima EU. To donosi sa sobom mnoge benefite, viši nivo vladavine prava, odnosno viši nivo društvene pravde, bolje uslove privređivanja, bolji zdravstveni sistem itd. To zakonodavstvo će donijeti i neke propise koji nam se nikako ne sviđaju, npr. u oblasti porodičnog prava i nekim drugim oblastima. Političke institucije bi mogle lakše odgovoriti zahtjevima reformi da su javne institucije na višem nivou u pogledu stručne osposobljenosti za taj reformski proces.

Međutim, decenijsko popunjavanje nepolitičkih institucija, odnosno državne službe kadrovima bez neophodnih iskustava i stručne ekspertize, čija je osnovna preporuka stranačko članstvo, stranački aktivizam itd. usporavat će proces i onda kada se složi politička volja sudionika u vladajućoj koaliciji. Međutim, bolje je i sporo nego nikako usvajati reforme koje bi trebale u konačnici poboljšati naš politički sistem u cjelini. Naravno, proces neće ići lahko. Na dnevni red će dolaziti i nepopularni zakoni.

Političke strukture kad osjete da zbog nekog zakona mogu naići na otpor određenog sloja birača nastojat će to izbjeći kako ne bi trpjeli gubitak glasova na sljedećim izborima. U takvim okolnostima je potrebna državnička odvažnost da se donesu odluke koje su dugoročno korisne iako su u kratkom roku nepopularne.

Također, bit će potrebno uložiti mnogo diplomatskog napora da se prevaziđu mogući zahtjevi koje bi mogla generirati Republika Hrvatska zbog tzv. hrvatskog pitanja, jer je Zagreb u prilici blokirati i usporavati put Bosne i Hercegovine ka članstvu, kao što je i Slovenija u jednom periodu blokirala Hrvatsku zbog određenih graničnih nesporazuma. Za sve to trebat će ličnog kredibiliteta, upornosti i znanja onih koji budu vodili državu.

Najjača kolektivna zaštita

Preporod: Mogu li se ova ubrzana članstva (NATO, EU) smatrati novim preslojavanjem na globalnoj sceni i gdje vidite Bosnu u svemu tome, ali i u kontekstu sukoba u Ukrajini i Gazi s obzirom da ih neki smatraju prekretnicama u globalnoj politici?

Karić: Vrijeme unipolarnog svjetskog poretka, nastalog kolapsom Sovjetskog Saveza, poslije tri decenije definitivno je završeno. Agresija Rusije na Ukrajinu i genocid Izraela nad Palestincima u Gazi, predstavljaju prijelomnu tačku poslije koje će se odnosi globalne moći uspostavljati bitno drugačije u odnosu na dosadašnje, a posebno se to odnosi na geopolitiku Evrope. Strateško rivalstvo će biti između SAD i Kine, s Tajvanom kao tačkom međusobnog sporenja. Ostale države će u dogledno vrijeme imati drugorazrednu ulogu u pogledu svjetske moći uključujući i Indiju koja je premašila Kinu po broju stanovnika i Rusiju koja će kao nuklearna sila imati stanovit utjecaj na svjetsku politiku, ali ni približno onakav kakav imaju SAD i Kina. Regionalna rivalstva će i dalje igrati važnu ulogu i u (afro)euro-azijskom prostoru s Bliskim istokom kao njegovim središtem. Kada Bosna i Hercegovina dobije članstvo u NATO-u može se smatrati da je dobila najjaču kolektivnu zaštitu pred mogućim prijetnjama izvana, jer NATO je najveći i najjači vojni savez koji historija poznaje.

U pogledu naše kolektivne sigurnosti u ovom trenutku nema bolje opcije od članstva u tom savezu. S druge strane, članstvo u Evropskoj uniji se nameće kao perspektivna opcija političkog i ekonomskog saveza. Ne postoji nijedan racionalni indikator koji bi mogao voditi ka drukčijem zaključku.

Romantičarske imaginacije pojedinaca o potrebi razmatranja vanjskopolitičke budućnosti Bosne i Hercegovine u nekom imaginarnom savezu na isto tako imaginarnom istoku, posljedica su elementarnog neznanja ili političke ili neke druge frustracije, koje mogu kontekstualno razumjeti ali ne i opravdati, jer država je najveće dobro i mora se voditi racionalno, na osnovu najboljih znanja i geopolitički-relevantnih i poznatih činjenica, a ne na bazi apstrakcija i pustih želja. Istina, to su samo periferne izjave rijetkih pojedinaca.

Konačno, evropski kontinent je u najvećoj mjeri obuhvaćen NATO savezom i Evropskom unijom, a geografski položaj naše zemlje je takav da ona može biti član ovih saveza ili sigurnosno, politički, ekonomski itd., izolovano ostrvo u Evropi, višestruko ranjiva i osuđena na preživljavanje. Pored svega rečenog mi se moramo mnogo bolje organizovati i izgraditi jake i efikasne institucije javne vlasti koje mogu osigurati naše kolektivne interese jer ničija pomoć nije dobra kao što je samopomoć.

(IIN Preporod)