Ismail-ef. Fetić, imam Bošnjačkog islamskog centra Hamilton: Džemat je najveće bogatstvo koje imamo izvan domovine

Kada se govori o nastanku i razvoju Bošnjačkog islamskog centra Hamilton, nemoguće je odvojiti priču o džematu od priče o magistru nauka Ismail-ef. Fetiću. Njegov dolazak u Kanadu 1996. godine, njegovo iskustvo, znanje, sabur, vizija i neiscrpna energija postali su temelj na kojem je izrastao jedan od najorganizovanijih, najaktivnijih i najprepoznatljivijih bošnjačkih centara u Sjevernoj Americi.

Ovaj intervju je svjedočanstvo o jednoj generaciji koja je iz pepela rasutog ratom uspjela stvoriti zajednicu, dom, utočište i duhovno središte za hiljade vjernika, ali i priča o čovjeku koji je svoj život posvetio džematu, njegovoj borbi, emanetima, vizijama i snovima. Priča o žrtvi, saburu i ljubavi prema zajednici.

Ismail-ef. Fetić jedan je od najistaknutijih bošnjačko-islamskih lidera u Sjevernoj Americi, imam koji je obilježio više od dvadeset i osam godina vjerskog, obrazovnog, kulturnog i društvenog života Bošnjaka u Kanadi. Učenjem, skromnošću, posvećenošću i vizijom izgradio je ne samo džemat, nego cjelokupnu zajednicu koja danas predstavlja jedan od najsnažnijih stubova bošnjačkog identiteta u dijaspori.

Njegov rad nije obilježen samo brojevima, projektima i postignućima, već prije svega ljudima, generacijama djece, omladine, roditelja, penzionera, volontera i porodica čije je živote dotakao, usmjerio, ohrabrio i ujedinio. Ovo je razgovor sa efendijom o životnom pozivu, džematu kao misiji, koji je iz ničega izgradio najljepši islamski centar u Kanadi.

Razgovarao: Dr. Emir Ramić

Ismail efendija, kada pogledate na sami početak, kako pamtite 1997. godinu i prve korake osnivanja džemata? Šta je bila najveća motivacija u tim ranim godinama?

Fetić: Iskreno, pamtim to kao vrijeme ogromne emocije, početnog straha i beskrajne nade. Došli smo u zemlju daleko od domovine, rasuti, ranjeni, bez strukture, bez prostora, ali s jednom zajedničkom željom: da se ne izgubimo. Kad smo klanjali prve teravije u privatnim kućama, u Huskića, Mujkića, Dizdarevića i Kadića, znao sam da se pred nama rađa nešto posebno. Ljudi su dolazili tiho, skromno, ali s onim poznatim bosanskim sjajem u očima: "Efendija, hoćemo li moći organizirati džemat? Hoćemo li imati našu džamiju?" Tada sam shvatio da ovo nije običan posao, ovo je amanet.

A motivacija je bila jednostavna i bolna: Znao sam da, ako ne napravimo džemat, izgubit ćemo generacije. Islam je naša duša, bosanski jezik je naš korijen, zajednica je naš oslonac. U Kanadi bez džemata, čovjek se lahko izgubi u tišini Zapada. Gledao sam našu djecu i mislio: "Ne smiju oni biti generacija koja će zaboraviti ko su." To je bila moja snaga i motivacija.

Koji trenutak iz rane historije BIC Hamiltona posebno nosite u srcu?

Fetić: Mnogo ih je, ali jedan nosim posebno u svom srcu. Kada smo 2002. kupili našu prvu kuću na 202 Barton Street, ona je za nas bila više od objekta. To je bio naš prvi dom, naš prvi mesdžid. Prvi put smo imali ključ u ruci i mogli reći: 2Ovo je naša vakufska kuća. Ovo je početak". Sjećam se kako su džematlije ulazile, milovale zidove, plakale tiho… Kao da smo nakon dugog lutanja konačno našli svoju kuću. To nikad neću zaboraviti. Ti prostori, zatim i prostor na Grey’s Road i Queenston, bili su skromni, tijesni, ponekad bučni, ponekad hladni… ali bili su naši. Tamo su se rađale najljepše ramazanske noći, najtoplije teferič-kahve, najradosniji bajramski tekbiri. U tim podrumima učila se prva bosanska slova, prve sure, prve hatme. Tamo su mnogi naši sinovi i kćeri prvi put izgovorili: "Allahu, hvala Ti." To je bila duhovna škola skromnosti koja nas je oblikovala.

Kada ste prvi put osjetili da BIC Hamilton prerasta u veliki projekat i kako pamtite izgradnju džamije?

Fetić: To je bilo 2013. kada smo dobili dozvolu za izgradnju naše lijepe džamije. Tada sam znao da je Allah dao bereket ovom džematu. Od onih prvih skromnih teravija u privatnim kućama, do dozvole za izgradnju predivnog islamskog centra, to je bio hod u vjeri i saburu.

Izgradnja džamije je bio najintenzivniji period mog imamskog života. Svaki dan na gradilištu. Svaki dio ugraðen u džamiju bio je dova. Svaki dobrovoljni rad bio je sadaka. Svaka donacija bila je suza. Bio je to posao koji je trošio tijelo, ali hranio dušu. Kada smo prvi put ušli u gotovu džamiju, plakao sam od dragosti. Jer sam znao: Allah je ispunio naše dove.

Šta vam znači svečano otvaranje 23. juna 2018. uz prisustvo reisul-uleme?

Fetić: To je bio najponosniji dan našeg džemata. Gledao sam našu zajednicu, našu djecu, naše vrijedne majke i očeve, naše drage volontere, gledao sam zastavu Bosne i Kanade, i mislio: “Allah nam je dao da ostavimo trag na ovom tlu. Ne samo džamiju, nego povijest.”

Prisustvo reisul-uleme je bila čast, ali i potvrda da je BIC Hamilton postao prepoznat kao veliki, stabilni i sistemski džemat.

Šta je BIC Hamilton danas i šta vas je najviše inspirisalo sve ove godine?

Fetić: BIC Hamilton je više od džamije. To je: dom, škola, zajednica, porodica, identitet, most između Bosanskog i Kanadskog mozaika. To je jedinstveni projekat koji je iznjedrio generacije djece koje danas tečno govore bosanski, uče Kur’an, poštuju svoju vjeru i nose u sebi ljubav prema domovini. Sve ove godine najviše me isnpirisala Zajednica. Ljubav džematlija i njihova požrtvovanost. Kad vidite džematlije i džematlijke koji nakon posla prave pitu i kolače za donatorsku večeru, koji kuhaju, čiste, postavljaju stolove, organiziraju programe, dovode djecu, voze starije osobe, srce se prepolovi. Volonteri su najljepša stranica našeg džemata. Oni su stubovi ove zajednice.

Škola bosanskog jezika 25 godina rada. Kako je nastala?

Fetić: Nastala je iz ljubavi prema našem jeziku i domovini. Profesor Emir Ramić, osnivač škole, bio je vizionar. Znao je da bez jezika, nema identiteta. Tih 25 godina škole su najveći patriotski projekat bosanske dijaspore u Kanadi. Danas kad vidim djecu kako govore bosanski, kako pišu, recitiraju, uče historiju, srce mi se napuni ponosom.

Koliko je bilo teško voditi džemat 28 godina i šta vam je najdraže u kontaktu sa džematlijama?

Fetić: Teško fizički i organizacijski, ali prelijepo srcem. Džemat vam nekad slomi leđa, ali vam nikad ne slomi dušu. Jer Allah daje posebnu snagu onome ko radi radi Njega. Ja sam umoran čovjek, ali sam sretan čovjek. Uvijek sam džemat smatrao porodicom, da ne budem "efendija koji samo dođe i ode". Ja sam dio njihovih života: kada se dijete rodi, kada se dijete upiše u mekteb, kada zasnuju brak, kada dobiju prve sijede, kada neko preseli na bolji svijet. Imam je svjedok tuđih radosti i bolova. To je i čast, i teret, i blagoslov.

Kako vidite budućnost BIC Hamiltona i generalno, ulogu bošnjačke zajednice u Kanadi u širem društvu?

Fetić: Vidim je kao svjetlu, stabilnu i razgranatu. Vidim generaciju mladića i djevojaka koji će biti nositelji džemata mnogo bolje nego mi. Vidim djecu koja će jednog dana biti predvodnici zajednice. Vidim odgojene džematlije, hadžije, profesore, učače Kur’ana, uspješne porodice. Vidim budućnost koja se već dešava. Vidite, Bošnjaci u Kanadi su most između Istoka i Zapada, između tradicije i modernosti, između identiteta i integracije. Mi smo narod koji zna šta znači bol, rat, gubitak, izbjeglištvo. Zato imamo ogromnu moralnu obavezu da budemo glas pravde, kulture, dijaloga i mira.

Bošnjačka zajednica u Kanadi je odrasla, stabilna i cijenjena. Dajemo doprinos: ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, religijskom pluralizmu i humanitarnim akcijama. Mi smo jedan od najpozitivnijih mozaika kanadskog društva.

Šta vas je najviše naučio život u dijaspori i kako vidite ulogu bošnjačke zajednice u Kanadi u širem društvu?

Dijaspora me naučila dvije velike istine: Prvo, da čovjek najviše shvati vrijednost domovine tek kada je izgubi iz svakodnevice. Kad ti bosanska riječ postane rijetka, kad ezan ne čuješ osim u džamiji, kad ne vidiš svoje brdo, svoju rijeku, svog komšiju, onda shvatiš ko si i šta si.

Drugo, da se zajednica ne dešava sama od sebe. U domovini te okruženje nosi. U dijaspori, ti moraš nositi zajednicu. Dijaspora te nauči da vjera nije tradicija nego svjesna odluka. Nauči te saburu, žrtvi, zajedništvu i odgovornosti. I nauči te da jedan imam, jedan volonter, jedna majka, mogu promijeniti čitavu generaciju.

Bošnjaci u Kanadi su most: između Istoka i Zapada, između tradicije i modernosti, između identiteta i integracije. Mi smo narod koji zna šta znači bol, rat, gubitak, izbjeglištvo. Zato imamo ogromnu moralnu obavezu da budemo glas pravde, kulture, dijaloga i mira.

Bošnjačka zajednica u Kanadi je odrasla, stabilna i cijenjena. Dajemo doprinos: ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, religijskom pluralizmu i humanitarnim akcijama. Mi smo jedan od najpozitivnijih mozaika kanadskog društva.

Šta biste savjetovali mladima koji žele raditi za džemat? Prema Vašem mišljenju, šta je ključ uspješnog džemata?

Fetić: Rekao bih im tri stvari: Nemoj nikada raditi za aplauz. Radi za Gospodara. Kada radiš radi u ime Allaha, nikad te neće povrijediti nečija nezahvalnost. Uči i budi skroman. Zajednica cijeni mladost koja ima adab. Ne boj se grešaka. Džemat se gradi pokušajima, padovima i ponovnim ustajanjima.

Mladi su budućnost našeg džemata. Oni će voditi BIC Hamilton jednog dana, možda mnogo bolje nego mi.

Isto tako, tri stvari su ključ uspješnog džemata: Iman – da zajednica zna zbog koga i čega se okuplja. Jedinstvo – bez jedinstva nema bereketa. Volonteri – oni su motor džemata, njegova krv i kičma. Ako ove tri stvari postoje, džemat cvjeta. Ako jedna fali, džemat se muči.

U ovom džematu ste proveli mnogo ramazana. Mnogo ljudskih sudbina ste proživjeli zajedno sa svojim džematlijama. Kakav je to trag ostavilo na Vas?

Fetić: Ramazan me učio više nego sve knjige koje sam ikada pročitao. Ramazan te nauči strpljenju, poniznosti i snazi dove. Nauči te da duša ima glas. Nauči te da Allah vidi ono što ljudi ne vide. Svaki ramazan me ponovo oblikuje. I svaki me nauči da imam ne radi jezikom, nego srcem.

Sa džematom živiš svaki dan, postaješ dijelom njihovih života, a oni tvog. Mnogo je priča, ali jedna mi je ostala u srcu: Jedna nana je, nakon što smo završili izgradnju džamije, došla i stavila u moju ruku malo zamotanu maramicu. Unutra, 20 dolara. Rekla je: “Efendija, ovo je od moje penzije. Nije mnogo, ali toliko mogu dati. Neka je za Allahovu kuću.” To je sadaka koja vrijedi više nego zlato. To je srce koje te slomi, ali slatko.

Žena je stub svakog džemata. Bez majki, nema mekteba. Bez žena nema ramazanskih iftara, nema donatorskih i bajramskih večera, nema programa, nema radosti, nema topline. Allah je dao ženama sposobnost da podignu tri generacije: sebe, svoju djecu, cijeli džemat. Zato kažem: Ako želimo jak džemat, moramo imati jake majke, jake sestre, jake učiteljice.

U misiji ste 28 godina. Da li biste ponovo izabrali taj put? 

Dan imama je poniznost i trka. Počinje sabahom. Nastavlja se posjetama, hutbama, predavanjima, pripremom programa, administracijom, telefonima, e-mailovima, mektebom, dženazama, kriznim situacijama, savjetovanjima, posjetama bolesnima…I završava kasno, često oko džamije. To je ritam koji traži tijelo, ali hrani srce.

Kad pritisnu obaveze, kao i svi vjernici, snagu crpim u namazu, dovi, Kur’anu i u zahvalnosti Allahu. U iskrenim ljudima. Kad me teret pritisne, sjetim se da sam samo čovjek, ali da imam Gospodara koji može sve. I snaga se vrati.

Za ovo vremena službe Zajednici naučio sam da je svako dobro djelo, nečija sudbina. Naučio sam da se ljudi pamte po toplini, ne po tituli. Po dobroti, ne po govoru. Po iskrenosti, ne po prigovorima. I naučio sam da Allah nikad ne ostavi onoga koji radi u Njegovo ime. 

I opet sve isto izabrao. Sa svim teškoćama, dženazama, suzama, izazovima. Sa svim radostima, bajramima, hatmama, mektebom i ramazanima. Jer ovo nije moj posao. Ovo je moj život. Kada bi mogao ponovo živjeti na ovome svijetu, ponovo bih bio imam. I ponovo bih gradio BIC Hamilton. Sve ove godine bile su dar. Dar da budem dio života ljudi, da budem svjedok njihovih radosti i suza, da učestvujem u izgradnji jedne zajednice koja je danas ponos svakog Bošnjaka u Sjevernoj Americi. BIC Hamilton nije džamija. To je priča. To je amanet. To je domovina u srcima ljudi daleko od domovine. To je grad u kojem se uči Kur’an, čuva bosanski jezik, odgajaju generacije i piše historija.

Ako me Allah nagradi za išta, neka bude za službu ovom džematu. Hvala svima koji su bili dio ove priče. Hvala onima koji su nosili, gradili, pomagali, dovili. Hvala Allahu što me počastio da budem 28 godina imam ovog lijepog džemata.

Šta biste poručili generacijama koje dolaze? 

Ako bih imao jednu poruku za danas i za buduće generacije bošnjačke dijaspore u Hamiltonu, bila bi ova: Džemat je najveće bogatstvo koje imamo izvan domovine. Čuvajte ga, volite ga, gradite ga, i ostavite ga još ljepšim onima koji će doći poslije nas.

Sve što sam uradio ovdje, zajedno sa svojim vrijednim džematlijama, uz Allahovu pomoć, bilo je iz ljubavi prema vjeri, prema Bosni, i prema svakome ko je u ovu džamiju ušao tražeći mir, utočište i pripadnost.

Molim Allaha da primi ovaj rad kao djelo čistog nijjeta. A onima koji dolaze, predajem amanet jedne priče koja još uvijek traje.

(Preporod.info)