Stvoren je višak govora i (su)višak duhovnosti

Piše: Rusmir Šadić

Jedna od temeljnih oznaka naše epohe je konzumerizam. Na svakom koraku nešto nam se nudi uz poziv da sudjelujemo u tom “svetom činu”. Duh konzumerizma nadvladava druge oblike težnji za ideologijskom preinakom naše svijesti.

Religija ne samo da ne izmiče, nego aktivno sudjeluje u kreiranju specifične dinamike konzumerističkog društva. Religije, po svojoj temeljnoj postavci, pozivaju i nude određene sadržaje, kao i specifične oblike njihove realizacije. S obzirom na značaj modernih komunikacijskih tehnologija, društvenih mreža, kreiranja imidža i slanja poruka putem medija, religije tj. religijske zajednice pokazuju veliku opredijeljenost za ulazak u medijski prostor i nastoje samostalno kreirati vlastitu sliku i otvoriti neposredniji prostor komunkacije s vjernicima.

Osim toga, društvene mreže i popularne internet platforme omogućile su svakom pojedincu da nastupi u javnom prostoru i iznese stav o bilo čemu. Nažalost, značajan broj aktivnih korisnika interneta svakodnevno se odlučuje pojaviti u svojstvu predavača, daije, life coacha i sl. Ako tome pridodamo brojne sadržaje na televizijama i radioprogramima koje možemo pratiti u mjesecu ramazanu, možemo steći različita iskustva i dojmove ali jedan je dominantan: vlada zaglušujuća buka.

Čini se da, u nastojanju da “svi” sudjeluju u afirmaciji onih vrijednosti za koje držimo da imaju središnji karakter, nastaje pomalo neočekivan ishod. Stvoren je višak govora i (su)višak duhovnosti.

Duhovnost je postala popularna. Ali ne svaka, samo ona koja ispunjava temeljne uvjete postmodernog, konzumerističkog duha. Duhovnost, gotovo paradoksalno, mora biti performativnog karaktera a to znači javna i samoobznanjujuća. U protivnom, ona se ne broji.

Nadalje, u kontekstu ovdašnje duhovne situacije vremena, očekuje se da duhovnost ima i određenu nacionalnu boju ili identitetski predznak, ukoliko pledira na opću verifikaciju od strane kolektiviteta. Konačno, duhovnost bi trebala biti u suglasju i međusobnom razumijevanju s apsolutnim duhom konzumerizma. Duhovnost danas, ako će “istinski” služiti svrsi, mora doprinositi i uvećanju bruto nacionalnog dohotka. To bi značilo da sve dimenzije religije, njenih simbola ali i osobne religioznosti, treba iskoristiti u kontekstu jačanja ekonomije.

Kao banalan primjer možemo uzeti činjenicu da središnji dio brojnih predifratskih i postiftarskih razgovora o ramazanu nije misao ili ideja koju iznosi neki od govornika, nego marketinški blok koji poziva postmoderne hodočasnike u hramove dizajnirane prema njima. Naravno, nije riječ o fenomenu koji je ekskluzivno vezan samo za muslimane, niti je prisutan samo u ramazanu.

To susrećemo i u slučaju fenomena Gospe u Međugorju i narastajućeg vjerskog turizma, za vrijeme Uskrsa ili blagdana Svi sveti kada se izrađuju posebni katalozi sa specijalnim ponudama lampaša, ali svakako i tokom dana hadža i posjete časnim mjestima, gdje je posljednjih decenija, gotovo sve osim Kabe, koja se doima kao u izgnanstvu, podvrgnuto kupovini i težnji da se ostvari što veći profit. Mekka je postala Disneyland u kojem se samo još po bjelini ihrama možemo prisjetiti izmičuće svrhe.

Blještavilo tržnih centara i vješto dizajnirani model stvaranja vještačke ugode za hodočasnike, pojavljuje se kao metaprincip, koji u konačnici cilja na emocionalnu dirnutost hodočasnika i njihovu spremnost za nesebičnim darivanjem.

Pomalo paradoksalno, ali nema nikakve sumnje da je na sceni estradizacija i instrumentalizacija same duhovnosti. Naprijed navedeni fenomeni doprinose njenoj sveprisutnoj desupstancijalizaciji i pražnjenju. Duhovnost postaje ime bez sadržaja. Njen parnjak i imenjak, čiji subjekt se odlučuje na dosljedniji princip očuvanja čistine smisla/čina, ostaje nezanimljiv i izoliran.

Konačno, u kontekstu brojnih medijskih nastupa tokom mjeseca ramazana i otvaranja vrlo raznolikih tema iz područja islamske kulture i tradicije, osnova vjere, teologije nade i teologije straha, moguće je primijetiti kako interpretacije problema iz područja teologije morala vrlo rijetko uključuju analizu socijalnih pitanja i pripadajuću problematiku.

Naime, redukacija morala i personalne pobožnosti na princip apstraktnog dobročinstva, duhovnog opreza i isporedovanog potpomaganja ostavlja nedirnutim pitanja socijalne pravde, jednakosti, korupcije i nepotizma, što su pitanja javnog morala par exellence, koja ne smiju ostati izvan kritičkog propitivanja.

(IIN Preporod)