Fenomen istrčavanja u anđeoska polja

Piše: Meho Šljivo

Postoji li kod nas vjersko novinarstvo? Ko se u novinarskim redakcijama stručno i profesionalno bavi religijskim temama i pitanjima? / Izuzmemo li emitiranje ilahija i kasida, mi skoro da nemamo zabavnih sadržaja inspiriranih etičkim i estetskim vrijednostima naše vjere

Jedan od vodećih islamologa dvadesetog stoljeća Wilfred Cantwell Smith (1916-2000) savjetovao je istraživače i tumače religije da u ono što se kolokvijalno naziva "predmet proučavanja" ulaze i koračaju tiho, korak po korak, jer možda gaze nečije snove. Samo glupaci, apostrofira Wilfred Cantwell Smith, istrčavaju u ta anđeska polja, a mudar čovjek tamo ulazi na prstima.

Hiperprodukcija vjerskih sadržaja u medijima zahtijeva da zapažanje jednog renomiranog historičara religije shvatimo krajnje razumno i dobronamjerno. Govoriti o islamu u medijima postaje sve veći intelektualni, ali i konceptualni izazov. Istina, islam, u tom smislu i u odnosu na druge religije, ne predstavlja nikakvu iznimku. Ukoliko se želimo mjerodavno susresti s brojnim problemima savremenog doba nužno je sveobuhvatnije razumijevanje vlastite i drugih religija.

Nasuprot tome, tumačenje i predstavljanje vjere u digitalnom dobu nastoji se bezgranično pojednostaviti. Pojedincima željnim publiciteta i popularnosti teško je odoljeti populističkim manirima. Pojednostavljivanjem i reduciranjem duhovnosti na kratke motivacijske poruke, na light mudrosti, instagram i tiktok formate islam se (ne)svjesno svodi na čarobne formule. Čarobna formula pojednostavljene duhovnosti otprilike glasi ovako: Primjeni poruku koja ti se spektakularno saopštava i neizostavno slijedi ostvarenje osobne sreće i prosperitet zajednice. Ipak, iskustvo našeg nepredvidivog i iskušenjima ispunjenog osobnog života kao i tragične sudbine muslimanskih društava surovo proturječe rečenoj formuli. Putevi ka ovozemaljskom i ahiretskom uspjehu iziskuju mnogo više znanja i odricanja, vjere i vrlina, džihada i idžtihada.

Sizifovski pokušaj da se islamska učenja i vrijednosti dominantno predstavljaju u formi vazova i predavanja više skriva nego što otkriva nepregledna prostranstva vjere. Kao što u neizrecivu ljepotu učenja Kur’ana jedino možemo proniknuti slušanjem njegovog melodioznog učenja, jednako tako mnoštvo lijepih Božijih imena najizravnije doživljavamo u fascinantnim fenomenima prirode.

U nedostatku angažiranijih medijskih žanrova, poput emisija o islamskoj kulturi i umjetnosti, dokumentarnih filmova o islamskoj tradiciji, naučnih emisija o muslimanskom doprinosu civilizaciji, tradicionalno se oslanjamo na naslijeđeni obrazac omiljenog nam monološkog i govorničkog stila i propovijedanja.

Nemamo osmišljenih i atraktivnih medijskih programa za mlade i djecu! Izuzmemo li emitiranje ilahija i kasida, mi skoro da nemamo zabavnih sadržaja inspiriranih etičkim i estetskim vrijednostima naše vjere. Naravno, za produkciju takvih programa osim dobrih ideja potrebno je uložiti i finansijska sredstva. Rentabilnije je uključiti kameru i snimiti (sa)govornika.

Fenomen istrčavanja u anđeoska polja primjećujemo i u pristupu urednika vjerskih programa i novinara prilikom produkcije vjerskih sadržaja. Postoji li kod nas vjersko novinarstvo? Ko se u novinarskim redakcijama stručno i profesionalno bavi religijskim temama i pitanjima?

Voditelji komercijalnih emisija u radio i televizijskim programima u ramazanskom programu ležerno preuzimaju ulogu sagovornika o općim i specifičnim, stručnim i akademskim vjerskim temama. Koliko je takav pristup medijskom predstavljanju islamskog učenja i njegove kulture uvjerljiv i reprezentativan trebalo bi provjeriti u anketama koje bi pokazale mišljenje i zadovoljstvo krajnjih konzumenata. Dragocjeno bi bilo na isti način ispitati javno mnijenje šta misli o kvantitetu i kvalitetu naših medijskih nastupa?

Činjenica je da smo i u ovom ramazanu svjedočili opsežnoj produkciji vjerskog programa. Neporeciv je i hvalevrijedan doprinos naših imama, muderisa i intektualaca različitih akademskih zvanja i kompetencija koji su u medijima nastupali biranim i odnjegovanim jezikom, racionalnim argumentima i osjećajem za mjeru. Na monotonoj ramazanskoj pozornici, ipak, djelovali su usamljeno i preopterećeno.

To je razlog više zbog kojeg medijsku sliku islama ne bi trebali prepuštati samo elokventnim govornicima. Produkcija vjerskog programa je anđeosko polje kojim se treba koračati s više ideja, profesionalnosti i odgovornosti.

(IIN Preporod)