Enterijer tradicionalne bosanske kuće

Kad govorimo o tradicionalnoj bosanskoj kući, mislimo na kuće nastale u periodu vladavine Osmanlija na ovim područjima. Iako je ovakvih originalnih kuća ostalo jako malo, uglavnom su pretvorene u muzeje, mi i dalje možemo govoriti o postojanju bosanske kuće.

Veliki broj je rekonstruiran bar što se tiče eksterijera, ali postoji i značajan broj porodica koje su zadržale i dio enterijera, ili bar pojedine sobe. Kuće nastale u ovom periodu opasane su visokim zidovima prema ulici, ali povezane međusobno kroz bašče. Bile su podijeljene na selamluk i haremluk, javni i privatni dio kuće. U selamluku su se odvijali poslovni susreti muških članova porodice i druženja. Haremluk je bio rezerviran za mirni porodični život.   

Živjelo se uglavnom na spratu, dok su prizemne prostorije služile kao ostave, ahari i druge pomoćne prostorije. Veza s prirodom je bila vrlo važna, pa su pored avlija i bašči, postojali i prostori koji su istovremeno i unutrašnji i vanjski; kamarija, natkriveni balkon na spratu kuće, s pogledom na avliju; hajat, veliki poluotvoreni hodnik iz kojeg se ulazilo u pojedinačne prostorije.

Unutrašnje uređenje sobe u tradicionalnoj bosanskoj kući je vrlo jednostavno i naizgled jednako u svakoj sobi, bez obzira na to koliko soba ima u kući. Osnovni elementi koji čine namještaj su nepokretni, dakle fiksirani, i njihov raspored je uvijek isti. Ti elementi su musandara ili okolica, minder i škrabije.

Musandaru ili okolicu čine drveni pregraci uz zid, čija prednja strana čini jednu cjelinu u obliku drvenog zida sa vratancima za svaki pregradak, jednom riječju musandara je plakar. Ona se uvijek nalazi duž jednog cijelog zida, a prednja strana joj je najčešće bogato rezbarena. Bogatstvo i količina rezbarije na prednjoj strani musandare odražavali su status porodice. U okviru musandare je dušekluk – pregradak za odlaganje posteljine ili drugih tekstilnih potrepština; zatim banjica i peć, te niz manjih pregradaka za razne sitne predmete.

Duž ostala tri ili dva zida proteže se minder ili sećija – sofa za sjedenje čija je osnova napravljena od drveta, vrlo jednostavno, bez naslonjača. Na drvenu osnovu postavljaju se šilteta, odnosno mali dušeci napunjeni vunom ili slamom, a preko njih se prostiru makati, ili čoha i jajgije. Uz zid su se redali tzv. kalufni jastuci punjeni slamom i vezeni. Makati su ćilimski prostirači koji su se koristili u kućama bogatijih i najčešće u prostorijama koje su se manje koristile, dok su se za svakodnevnu upotrebu koristili makati od čohe, prekriveni jajgijama. Jajgije su od bijelog pamučnog platna, vezene po ivicama. Koristile su se jajgije za sjedenje i uže koje su se prostirale po vrhu kalufnih jastuka. 

Od nepokretnog namještaja tu su još i škrabije – male komode koje su u isto vrijeme predstavljale završetak mindera, odnosno naslonjač koji je dolazio sa strane i police za odlaganje. Škrabije su također bile rezbarene. 

Međutim, tako opremljena soba ipak nije kompletna. Sredina prostorije je potpuno prazna, osim, naravno, ćilima koji je neizostavni dio bosanske kuće. Upravo pokretni dijelovi namještaja koji dolaze u sredinu daju namjenu prostoriji. Tako se jedna ista prostorija mogla koristiti u više namjena. Ovo je bilo praktično za porodice koje su imale jednu ili dvije prostorije, ali i za druge, naročito u zimskom periodu, kada se, radi uštede energije, koristila jedna prostorija. 

Sredina koja je oslobođena namještaja pogodno je mjesto za vršenje molitve, klanjanje, naročito kad se, što je bio čest slučaj, klanja u džematu (više osoba istovremeno obavlja molitvu za imamom).

Od pokretnih dijelova namještaja neizostavni su peškuni, mali rezbareni stolići koji su služili umjesto današnjeg klubskog stola. Budući da su mali, lagano prenosivi, mogli su se jednostavno staviti ispred svakog gosta ili ukućanina. Sofra ili trpeza je također pokretna. Jelo se na demirliji – velikoj okrugloj bakrenoj tabli, često ukrašeoja savatom (posebnom tehnikom graviranja). Ona se postavljala na niske željezne noge – demire, koji su sklopivi i jednostavno se uklone. Demirlija ima raznih dimenzija, zavisno od broja osoba koje jedu zajedno. Sjedilo se na podu oko demirlije, a nakon objeda sve se vrlo jednostavno sklanjalo. Spavalo se također na podu u sredini sobe. Kad se raspremi sofra, prostru se dušeci i sačini spavaća soba.

Jedan od neizostavnih dijelova namještaja je bila mangala. Mangala je vrsta stola i peći istovremeno, koja se koristila za održavanje toplote napicima koji su se držali na pragu oko žara.

Pri ulasku u kuću se obavezno izuvala obuća iz higijenskih razloga, jer se na podu jelo, spavalo, živjelo. Jedan od razloga je i propis po kojem se obavljanje molitve mora činiti na čistoj površini. I bez obzira na skidanje obuće, za klanjanje se prostirala serdžada, mali ćilim za tu namjenu, koji se okreće u pravcu Kible. Papučluk je prostor za izuvanje i odlaganje obuće, i mjesto u kome se drže kućne papuče, a obično se nalazio ispod stepeništa.

Domaćice su uvijek nastojale urediti, uljepšati i oživjeti životni prostor. One su to činile uvijek u skladu s mogućnostima, ukusima i “modnimˮ kretanjima. Jedan od najraširenijih načina ukrašavanja domaćinstva je ručni rad na tekstilu. 

Ovakvo ukrašavanje domova posebno je bilo značajno u islamskoj kulturi, gdje se, zbog vjerskih propisa o zabrani prikazivanja ljudskih i životinjskih likova, slikarstvo i ukrašavanje zidnih površina klasičnim evropskim slikarstvom nije primjenjivalo. Stoga su se koristili drugi načini, kao što je rezbarija u drvetu i bogatstvo tekstilnih predmeta. Širenjem islama u našim krajevima ova pojava postaje “modaˮ i zalazi se u sve slojeve stanovništva. Svaki predmet od tekstila bio je vezen i ukrašen. 

Svaka dobro odgojena djevojka sama je pripremala svoje ruho, a sastavni dijelovi ruha su, pored poklona za mladoženju i njegovu porodicu, bile i kućne potrepštine – posteljine, zavjese, peškiri. Svi ovi predmeti su, pored svoje upotrebne, imali i ukrasnu funkciju. Pojedini su zbog bogatstva i ljepote veza služili isključivo kao ukras.

Pored tkanih ćilima, bogatih koloritom i motivima, značajno mjesto u prostoriji zauzimaju zavjese. Na prozore su se stavljali ručno tkani i vezeni zarčići.

U ovakvoj sobi postoji još niz vezenih detalja. Neizbježna je mahrama ili peškir. On pored svoje upotrebne vrijednosti u ovom kontekstu ima i ukrasnu vrijednost. Tkani, pirlitani (posebna vrsta tkanja) ili od kupovnog platna, peškiri ili, kako se još zovu mahrame ili marame, predstavljaju prava mala umjetnička djela. Na krajevima su veoma bogato vezeni u bojama ili u zlatovezu.

Čak i oni upotrebni su se vezli. Često su se po obodima mahrama vezle kratke poruke ili imena arapskim pismom, odnosno harfovima. Prebacivali su se preko vrata kao ukras, preko sehara, preko škrabija (komoda), preko ibrika ili polica.

Iako je posteljina intimni dio životnog prostora i ne može se smatrati njegovom dekoracijom, ona ipak zauzima značajno mjesto u svakodnevnom životu. Stoga, u kontekstu ručnog rada, moramo spomenuti vezene jorgane. Lice jorgana se vezlo cijelom površinom, a umotavao se u tanki čaršaf tako da lice ostaje potpuno vidljivo. U bogatijim kućama jorgan se šio od svile, a vezlo se zlatnim ili srebrnim koncem. Ovakvi jorgani u narodu su poznati kao “srmaliˮ jorgani (srma – srebrna žica sa ili bez pozlate). Da ipak predstavljaju svojevrsnu dekoraciju prostora i prilike, pokazuju primjerci jorgana rađeni za lohusu (porodilju) i bebu u bešici. 

Tradicionalne muslimanske porodice i danas čuvaju mnoge od ovih predmeta. Pa tako se često mogu naći peškuni, vezene mahrame, savatli tacne i džezve kao ukras u modernom enterijeru. Ponegdje postoje i minderi, starinski ćilimi su dosta česti, a poznato je i nekoliko kuća koje su gotovo u potpunosti sačuvane, npr. Bišćevića kuća u Mostaru iz 17. stoljeća, Begovina u Stocu iz 19. stoljeća, Svrzina kuća u Sarajevu iz 18. stoljeća, pretvorena u muzej. Jedna od očuvanijih kuća ovog tipa u kojoj se živjelo bila je u Hadžišabanovića kuća u sarajevskoj mahali Očaktanum, koja je, na veliku žalost, izgorjela u požaru 2009. godine.

(bosnianexperience)