Izbori u Turskoj: Historijske činjenice i medijski linč

Piše: Amila Svraka Imamović

U nedjelju, 14. maja 2023. godine održani su predsjednički i parlamentarni izbori u Republici Turskoj. Dosadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan osvojio je 49,5 posto glasova, dok je vođi opozicije Kemalu Kilicdaroglu 44,8 posto glasača poklonilo povjerenje. Budući da niti jedan kandidat nije prešao prag od 50 posto, drugi krug izbora bit će održan u nedjelju 28. maja.

Unatoč svjetskoj kampanji i medijskoj pristranosti u kojoj se navodilo da je isključivo Erdoğan odgovoran za visoku inflaciju, ograničenje slobode mišljenja, loše krizno upravljanje i duboko podijeljeno društvo, Turci su glasali za dosadašnjeg predsjednika. Također, Stranka pravde i razvoja (Adalet Kalkinma Partisi, AKP) i njeni partneri dobili su većinu u utrci za državni parlament.

Za vrijeme medijske kampanje posebna pažnja je posvećena prikazivanju Kilicdaroglua kao sekularnog kandidata i Republikanske narodne stranke (Cumhuriyet Halk Partisi, CHP) kao političke opcije koja bi turskom narodu trebala donijeti progresivne promjene na putu ka Zapadu. S druge strane Erdoğan i AKP prikazani su kao ultrakonzervativci i nosioci islamskog fundamentalizma. Stoga, potrebno je dati nekoliko opaski o Republikanskoj narodnoj stranci i njenoj historiji poštivanja ljudskih prava, jer historija je učiteljica života.

Republikanska narodna stranka

Republikanska narodna stranka formirana je 1923. godine, a Mustafa Kemal je izabran za prvog predsjednika partije, a potom i turske države. Vrlo brzo dolazi do ukidanja institucije hilafeta te pozicije i ureda šejhul-islama, kao i Ministarstva vjerskih fondacija.

U cilju sekularizacije društvenog života, ova stranka donosi niz propisa poput Zakona o nošenju kape (Şapka Ỉktisasi Hakkinda Kanun). Ovim zakonom ukinuto je nošenje fesa i turbana i naređeno svim državnim uposlenicima da nose šešire. Za republikanske lidere fes je predstavljao simbol turske različitosti (tačnije inferiornosti) od Evrope.

S druge strane, usvajanje evropskog šešira značilo je nastojanje turskih muslimana ka modernosti i uključivanje u "civilizirani svijet". No, zabilježen je znatan otpor tom zakonu, tako da je uhapšeno 808 ljudi, a njih 57 je osuđeno na smrtnu kaznu i obješeno. Također, donesen je i Zakon o zabrani vjerske nošnje (Bazi Kisvelerin Giyilemiyeceğine Dair Kanun), kojim je onemogućeno nošenje odore vjerskim službenicima izvan prostorija bogomolja. Osim toga, određene titule poput efendije, bega i paše nisu mogle biti korištene, a ukinute su i vjerske titule poput hadžije ili hafiza.

Od 1932. godine ezan s minareta mogao se učiti samo na turskom jeziku, a donesen je i niz zakona koji su imali za cilj ograničavanje slobode vjeroispovijesti, poput zakona iz 1935. godine, koji je klasificirao džamije i mesdžide i dopustio da se neki od njih koriste u nevjerske svrhe. Također, naređeno je i štampanje Kur’ana na turskom jeziku, što je izazvalo oštre reakcije vjernika. Tek 1950. godine premijer Menderes je ukinuo učenje ezana na turskom jeziku, te je vraćeno učenje na izvornom arapskom jeziku.

Republikanska stranka je aktivno radila i na donošenju restriktivnih propisa o hodočašću, ukinula je vjerske sufijske redove, a njihovu imovinu zaplijenila. Donošenjem Zakona o prezimenima istaknuto je da "imena stranih rasa i nacija ne mogu biti prihvaćena kao prezimena". Posljedica je bila izmjena svih armenskih, bugarskih, bosanskih i drugih slavenskih prezimena, kao i grčkih, perzijskih ili arapskih.

Jedan od udaraca na vjerske slobode, ali i slobodu govora bila je odredba Krivičnog zakona kojom je zabranjeno imamima, svećenicima, rabinima i drugim vjerskim službenicima da "prigovaraju ili ocrnjuju" državu i državne zakone dok vrše svoju dužnost.

Važno je spomenuti da je Građanski zakon zabranio osnivanje vjerskih zadužbina s ciljem podrške određenoj vjerskoj zajednici ili njenim članovima, a sve zajednice bile su dužne sačiniti spisak imovine i nije im bilo dozvoljeno stjecati novu sve do 1974. godine. Posebno težak položaj imali su Kurdi čiji je jezik bio zabranjen zakonom u govoru i medijima sve do 2001. godine.

Stranka pravde i razvoja (Adalet Kalkinma Partisi, AKP) i demokratske reforme

Uspostava Stranke pravde i razvoja 2002. godine omogućila je prevlast nove elite, konzervativnih muslimana, u području politike, privrede i kulture.

Na parlamentarnim izborima 2002. godine, AKP osvaja dvije trećine mandata i s takvom plebiscitarnom podrškom kreće u dubinsku reformu turskog političkog sistema i društva u cjelini. Na samim počecima, ova stranka se nastojala etablirati kao umjereno konzervativna stranka desnog centra, koja nastoji ojačati demokratiju i vladavinu prava, te približiti Tursku članstvu u Evropskoj uniji.

Demokratske reforme koje je provela ova stranka, posebno u periodu između 2002. i 2005. godine (razdoblje euro-entuzijazma), obuhvataju ukidanje smrtne kazne, prihvatanje ustavne supremacije međunarodnog prava nad domaćim zakonima, ukidanje sudova državne sigurnosti, zabrane emitiranja filmova i drugih sadržaja, te obrazovanja na stranim jezicima. Druge promjene odnosile su na slobodu medija i slobodu udruživanja, ojačana je ravnopravnost spolova, te uvedena standardna evropska zaštita.

Važno je napomenuti da je Stranka pravde i razvoja po prvi put u historiji moderne Turske omogućila uživanje osnovnih ljudskih prava i ženama koje prakticiraju islam kroz nošenje vjerske odjeće. Naime, žene koje nose maramu sve do prevlasti AKP-a nisu mogle ostvariti pravo na obrazovanje i pravo na rad u javnoj službi. Najzad, u oktobru 2013. godine tadašnji premijer je ukinuo zabranu nošenja marame u javnim ustanovama, s izuzetkom vojnog osoblja koje je dužno nositi uniformu, te tužilaca i sudija. To je učinjeno u kontekstu većeg "paketa demokratizacije". Prije pet godina, službenicama u vojsci i policiji - zadnjim bastionima zabrane - dopušteno je nositi pokrivalo.

Također, veća prava ostvarile su i vjerske manjine. Na osnovu novog Zakona o zadužbinama iz 2008. godine, nemuslimanske vjerske zajednice dobile su mogućnost da uživaju ista prava kao i muslimanski vakufi. Tokom 2018. godine Erdoğan je obećao ponovno otvaranje Halki sjemeništa, koje je zatvoreno 1971. godine u skladu s odlukom o zabrani privatnog obrazovanja. Također, predsjednik i bugarski premijer Boyko Borisov prisustvovali su ceremoniji otvaranja Bugarske pravoslavne crkve u Istanbulu. Restauraciju su finansirale vlade Turske i Bugarske.

Imajući u vidu moć vojske u turskom društvu, Stranka pravde i razvoja nastojala je stvoriti relativno bliske odnose s vojskom. No, ta je taktika propala nakon što je stranka predložila ministra vanjskih poslova Abdullaha Güla za svog predsjedničkog kandidata. Vojska se usprotivila njegovoj kandidaturi jer je Gülova supruga nosila maramu. Turski Generalni štab objavio je 27. aprila 2007. godine memorandum na svojoj internetskoj stranici, kasnije nazvan "e-memorandum", a kojim javnost upozorava na opasnost za sekularizam.

S druge strane, Erdoğan je sistematski počeo raditi na slabljenju vojske, te je proveo veliki broj ustavnih reformi kojima je oslabio položaj Oružanih snaga i Ustavnog suda, najčešće uz ogromnu podršku naroda. Događaji iz jula 2016. godine, kada su građani pružili otpor i samoj vojsci, koja je u pokušaju preuzimanja vlasti u državi izvela tenkove na ulice, a bombardere poslala u zrak, ukazuje na položaj još uvijek aktualnog predsjednika.

Stoga, i sve krize koji su uslijedile nisu u značajnoj mjeri uticale na pad popularnosti Recepa Tayyipa Erdoğana.

Trgovina pravom na slobodu vjeru

Pitanje nošenja marame u javnim institucijama podgrijalo je ionako užareno atmosferu uoči izbora. Republikanska narodna stranka i njen kandidat obavezali su se donijeti zakon kojim će zaštiti pravo na pokrivanje kose.

Istovremeno Erdoğanu se spočitalo da je populista, te da javni diskurs s ekonomije prebacuje na politiku identiteta. Naime, predsjednik je pozvao na rješenje pitanja marame na ustavnom nivou, s obzirom na prošlost, koja je kako kaže uzrokovana mentalitetom CHP-a, tačnije diskriminacijskom praksom ove partije.

Jedno je sigurno, pravo na slobodu vjere i uvjerenja predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava koje ne bi smjelo biti podložno ograničenjima bilo koje vrste. Muslimani praktikanti čine značajan udio turskog stanovništva, a rješenja ovog pitanja značajno je utjecalo na opredijeljenost birača.

Demokratske vrijednosti

Ovaj kratki pregled ukazuje nam na činjenicu da se na svjetskoj medijskoj sceni vodi hajka protiv aktualnog predsjednika i očito navijanje za sekularnu struju unutar Republike Turske.

Ne umanjujući potrebu jačanja demokratskih vrijednosti i šireg paketa ljudskih prava, važno je istaći i drugu stranu medalje. Uz sve nedostatke, politika Stranke pravde i razvoja stala je u odbranu osnovnih prava muslimana koja su za ovu populaciju rame uz rame s pravom na život, te jasno okrenula leđa laicizmu koji je na autoritaran način definirao mjesto religije u ovoj veoma važnoj i moćnoj državi.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.