Adem, ime čovjeka

Piše: Osman Halilović 

Prateći na austro-ugarskoj topografskoj karti carski drum koji vodi od Zvornika ka Sarajevu, nalazimo upisane nazive brojnih brda, dolina, mahala, sela i selišta. Neki od tih toponima upisani su onako kako ih narod tada zvao ili kako su bečki kartografi čuli: Kula, Staro Liplje, Rašidov Han, Dobra Voda, Samari, Gjevanje, Kamenica, Glodi... a neki zaseoci su označeni prezimenom svojih stanovnika: Šabići, Bečići, Bajrići, Sefići, Kotorići, Mehmedovići, Mehići...

Na jednoj tački, nekako na polovini puta koji sa Velje Glave naginje dolini rijeke Drinjače, nalazimo jedan znakovit presedan. Kao oznaka na karti upisano je ime: Adem Redžić. Ime čovjeka. I ime rodonačelnika jedne glasovite i brojne kameničke familije.

Na bašči, koja je u današnjim knjigama upisana kao Gornja kuća, bio je podignut dom i ahar. Iako je carski drum na svaki namaski vakat konjaničkog kasa imao po jedan han i svratište, Ademova kuća bijaše redovno i besplatno odmorište putnicima namjernicima koji su hodili uz drum i niz drum. I prije i poslije Velikoga rata, uoči svakog petka, sve u njegovom domu mirisalo je na halvu i vreo somun. Musafiri iz Kasabe i Konjevića, Cerske i Neđeljišta, stizali bi pred akšam u Ademovu avliju, namirivali konje i volove, a onda, po akšamu, zasjedali za domaćinsku sofru na čijim boščama je razastiran svakovrsni nimet zemlje sionice i razgala jaranskog razgovora. 

Ujutro, odmah po ranom sabahu, putnici su nastavljali dalje da na vakat izlože svoju robu ili stignu da zarana kupe zahiru na zvorničkoj petkovici. Tako je Adem, sagradivši svoju kuću na mravinjaku, decenijama dočekivao i ispraćao musafire. Iz te berićetne kuće razasulo se po kameničkoj dolini potomstvo njegovih sinova i šćeri. U mahali zasnovao prvi vakuf i izgradio džamiju. Taj Adem. Sa švapske karte. Potomak bosanskih srednjovjekovnih radogosta.

U nekim predajama islamskim veli se da je Ibrahim pejgamber nazvan Halilullah - Allahov prijatelj, zato što nikad za sofru nije sjeo sam. I kur’ansko kazivanje spominje Ibrahimove a.s. goste i sofru. Plemenite meleke i lijepi nimet koje njihove ruke ne dotiču. I nije samo to. Sve je nekako u tih naših starih adema, kameničkih, bećirovskih, podrinjskih, bilo ibrahimovsko. Pažnja prema gostu, čuvanje familije, ljubav prema čobanskom životu, sedžda na goloj zemlji.

Samo jednog Boga imali. U svakom režimu i pod svakom vlašću.

Od loze starog Adema, rodonačelnika i vakifa, rodio se unuk. Dali mu ime po đedi Ademu. Isti je to odgoj, ista ibrahimovska vjera bila. Pamti ga naš kraj kao hadžiju Adema. Kada su početkom pedesetih godina, sušnih i nerodnih, lokalni vlastodršci, po direktivi Partije, zapečatili brojne džamije, mektebe i tekije, jednu takvu uredbu zalijepiše i na vrata mahalske džamije, a bravu zališe katranom. Nisu, vele, milicajci i službenici partijski još ni odmakli cestom kad se hadžija Adem pojavi niz njive zasukanih rukava na košulji od beza noseći u rukama veliku sjekiru bradvinku. Razvali onom sjekirom džamijska vrata i viknu: "Eh sad, ko hoće da je zatvori, prvo mene nek’ pregazi!" Vidjevši da nije za šale, a znajući da se sa hadžijom teško naduravati režimski ljudi odustadoše. Prošlo je godina dok na džamiji nisu napravljena nova vrata. Sve bila širom otvorena i beš vakat se klanjao.

Još jedna osobina kod naših podrinjskih adema, a pamtim ih puno, činila je osovinu njihova karaktera. Nisu voljeli komuniste. Al’ baš nikako. Dišući svoju vjeru kao što su disali zrak svoga zavičaja, živeći Ibrahimov tevhid kao svoju svakodnevnu i osvjedočenu zbilju, oni nisu pristajali na to da od komunista, budući deklariranih ateista, ikakvo dobro može doći.

U doba elektrifikacije naših sela lokalni partijski aktivisti okupiše narod pred istom onom džamijom da mu objasne sve blagodati koje struja sa sobom donosi. Objašnjavao im Smajl, opštinski referent, kako će majstori po kućama morati bušiti duvarove da pruže kablove. A onda: na plafon se stavi jedna kruška od srče, na zidu pritisneš k’o jednu pulku, dugme nekakvo i soba zasvijetli. U po noći se vidi ko u podne. Ne treba svijeća niti lamba. Bilo ljudi i žena koji nikad za takvo čudo do tad  ni čuli nisu. Onda se javi hadžija Adem: mogu li ja nešto da pitam?  Izvoli ! A odakle to dolazi?  Iz Drine, hadžija - veli mu Smajl - voda pravi struju i žicama se prenosi do nas.

Dok je hadžija Adem ustajao sa panja na kojem je sjedio, rođaci i komšije su već mogli predvidjeti da slijedi onaj oštri polupokret desnom šakom kojom on, najugledniji među njima, odsijeca kad treba: "’Ljudi! Lažu komunisti! Ne mere to uzbrdo!" I ode!

Značenja su u tumačenju. Ima pravo da razumijeva kako ko hoće. Kasnije će, vele, hadžija uzeti velikog učešća u akcijama oko uvođenja struje, kao što je bio nosilac i mnogih drugih hajrova kad je u pitanju džamija, put ili voda. Ali, trebalo je napraviti tu malu pukotinu na željeznom zidu totalitarizma. Pobuniti se. Kazati riječ kontra režima.

Danas dok nam u avlije stiže drag gosta, mubarek Ramazan, naumpadoše mi, eto, hadžija Adem i djed po kojem je dobio ime. Njihovo gostoprimstvo i pažnja prema rodbini koja nam je amanet od njih. Pogotovo u ovom mjesecu kad srca smekšaju.

Ali i blagodat slobode, koju treba iskoristiti i u ovom ramazanu. Sloboda je  odgovornost. Nikad Bošnjaci u svojoj povijesti nisu, haman, imali veći stepen društvene i vjerske slobode kao danas. Niko nam ništa ne brani, niti može da zabrani. I tu dodikovski medvjeđi ples oko naših ahmedija ne može ni zehru okrnjiti.

Nije ova sloboda bila za džabe. Ima u njoj i ugaonih kamenova koje su na svojim snažnim plećima nosili svi naši ademi. 

(Preporod.info)