Muhamed Tajib Okić - impresivan alimski život
Piše: Remzija Pitić
Muhamed Tajib Okić je bio moderni tradicionalista. Njegov tradicionalizam je bio živ, inovativan, inspirativan, koristan u prostoru u kome je djelovao i vremenu koje mu je bilo podareno. U svojim tekstovima, naročito unutar nauke hadisa, je isticao pretežita mišljenja i stavove uleme, ali je znao te stavove učiniti živima u okruženju u kojem je radio
Moj prvi "susret" sa Muhamedom Tajibom Okićem desio se u kasnu jesen 1993. godine na Ilahiyat fakultetu Univerziteta Dokuz Eylül u Izmiru. Ranije sam, Studirajući na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, od prof. dr. Omera Nakičevića imao priliku čuti ime Tajiba Okića i ponešto o njegovom doprinosu nauci hadisa. I to je bilo sve. Do tog susreta u Izmiru. Na ulazu u biblioteku Ilahiyat Fakulteta stajala je velika slika ispod koje je pisalo Muhamed Tajib Okić. To je bilo šesnaest godina nakon što se njegova plemenita duša vratila svome Gospodaru, a njegovi posmrtni ostaci stigli u njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Zahvaljujući čovjeku sa te slike meni, a i mnogim drugim našim ljudima, ne samo iz Bosne i Hercegovine, bila su otvorena brojna vrata tokom boravka u Republici Turskoj. Taj boravak je, u mom slučaju, bio prisilan. Sve nam je bilo lakše. Kao njegovi zemljaci, uživali smo u Okićevoj ostavštini, naročito među ljudima okupljenim oko islamskih tema i fakulteta specijaliziranih za znanosti islama.
Moj drugi ozbiljan "susret" sa Muhamedom Tajibom Okićem se desio 13. septembra 2003. godine u Sarajevu. Na dočeku tadašnjeg zamjenika Predsjednika Diyaneta, a što će biti naš prvi susret uopće, prof. dr. Mehmeta Gormeza, jedno od dva pitanja koja su mi postavljena je bilo: "Gdje je mezar Muhameda Tajiba Okića?" Profesor Gormez je još kazao kako se neće vratiti u Tursku dok ne poselami profesora Okića na njegovom mezaru i ne prouči mu Fatihu. Uspjeli smo to uraditi, ali nije bilo jednostavno.
Znali smo da se mezar nalazi na Barama, da je parcela M4 i tome možemo zahvaliti profesoru Nakičeviću, ali ga nikako nismo mogli naći. Tražili smo informaciju od službenog osoblja. Nisu nam je smjeli dati. Odluka Skupštine Kantona Sarajevo je zabranjivala davanje informacija o onim mezarima za koje deset i više godina nije plaćeno održavanje. Mezar Tajiba Okića na Barama u Sarajevu je bio u toj skupini i trebalo je pristupiti prekopavanju. Panično sam pitao koliko to košta i dobio informaciju da se radi o osamdeset maraka. Platih uredno, sav sretan, dobih skicu i odvedosmo prof. Gormeza do mezara. To je bilo 15. septembra 2003. godine. Da nismo tada bili tu, vjerovatno bi njegov mezar bio zamijenjen nekim drugim, ukopanim u međuvremenu na isto mjesto, a svaki trag Tajiba Okića na mezarju Bare bi se izgubio.
Moderni tradicionalista
Prof. Okić je bio moderni tradicionalista. Njegov tradicionalizam je bio živ, inovativan, inspirativan, koristan u prostoru u kome je djelovao i vremenu koje mu je bilo podareno. U svojim tekstovima, naročito unutar nauke hadisa, je isticao pretežita mišljenja i stavove uleme, ali je znao te stavove učiniti živima u okruženju u kojem je radio. Tradicionalizam Tajiba Okića ima korijene u porodici koja dugo, kroz četrnaest svojih članova održava, džamiju u Jajcu podučavajući tamošnje ljude nakon što su se Okići tu naselili po povratku iz Ugarske. Naročito je na njegov tradicionalizam utjecao otac Mehmed Teufik-efendija Okić, stambolski đak, muderris i kasnije član Ulema-i-medžlisa.
Obrazovanje u Bosni i Hercegovini također je doprinijelo njegovoj vokaciji tradicionaliste. Tajib je svoje obrazovanje započeo u Sarajevu, u Hadži Hasan Bozadži mektebu (diploma 1/1. 1331, 1913). Nakon mekteba, pohađa Ruždiju na Bembaši, koju završava 26. 8. 1916. godine (diploma pod brojem 46/2161). Okružnu medresu u Sarajevu završava 12. maja 1920. godine (diploma broj 19), a Šerijatsku sudačku školu 28. 6. 1925. godine (diploma broj 8/347).
Njegovu modernost možemo zahvaliti i Zagrebačkom univerzitetu, Fakultetu književnosti, gdje polaže ispit i stiče diplomu 12.10.1926. godine. U isto vrijeme studira i na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zagrebu. Kasnije se prebacuje na Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, koji završava 29.10. 1930. godine (diploma broj 11182). Sljedećih godina, Muhamed Tajib Okić nastavlja studije na Fakultetu književnosti (Faculte des Lettres) na Sorboni, gdje stiče diplomu magistra (12.3.1929. godine, diploma broj 459). Iako je na istom Fakultetu bio pripremio i doktorsku disertaciju (pod naslovom "Hasan Kafi de Bosnie, sa vie et ses oevres, avec la traduction de son ouvrage", "Nizam-ulUlema"), iz objektivnih razloga (zbog smrti oca) nije pristupio njenoj odbrani, pa mu nije ni priznato zvanje doktora. U Školi orijentalnih jezika (Ecole Nationale des Langues Orijentales Vivantes) stiče diplomu profesora arapskog jezika i književnosti, turskog jezika i književnosti (31.7.1928. godine, diploma broj 630) i perzijskog jezika i književnosti (14.02.1930. godine, diploma broj 690). Nakon toga, profesor Okić izvjesno vrijeme boravi u Tunisu na "Zejtunija" univerzitetu, na Višoj školi za arapski jezik i književnost. Time je zaokružen period stasavanja profesora Okića, u akademskom smislu, u modernog tradicionalistu.
Alim čiji je rad ostavio trag
Svi njegovi učenici i savremenici pamte ga kao velikog gospodina, aristokratu. To svoje držanje može zahvaliti stoljećima porodične tradicije, vlastitom naporu da produži porodično gospodstvo, pa time i svoje vlastito. Bio je, kažu oni koji ga dobro pamte, u komunikaciji lahak i prijatan, u zahtjevima za učenjem i studiranjem nedostižan i beskompromisan, u odijevanju uvijek pristojan i u skladu sa vremenom. Nije to bilo pitanje samo finansijskih mogućnosti, već više potrebe da se kao musliman, intelektualac vidi i bude viđen u svom gospodstvu i gospodstvu svoje vlastite vjere, kulture i tradicije.
Često je svoje studente častio ručkovima ili čajem, ali uvijek i samo u najotmjenijim restoranima. Na zvaničnim skupovima, prijemima i ceremonijama uvijek je bivao obučen u crni frak. Nije poznato da je ijedno od tih odijela imao u svom vlasništvu, uglavnom bi ih iznajmljivao za te prilike. Koliko je nama poznato živio je, tokom boravka u Turskoj, u iznajmljenim prostorima i plaćao kiriju. Nije imao svoje imovine. Većinu onoga što je zaradio trošio je na knjige
Bio je pregalac bez domovine. Impresivna biografija profesora Okića nameće logično pitanje kako je sve uspijevao. To pitanje može biti inspirativno i danas i sutra za sve one koji su u potrazi za odgovorima. Buran je to život bio, ali bez padova. Uvijek uspon i samo uspon. Obično znanstveniku trebaju adekvatni uslovi da bi se mogao baviti naukom. Zar ne čujemo često takve primjedbe? Tajib Okić nije bio pošteđen životnih kušnji svake vrste. Čitavih 32 godine svoga života je proveo u tuđini. Ostao je bez svoje voljene domovine, a u novom okruženju nikada nije zvanično primljen u državljanstvo Republike Turske.
Jedno je vrijeme tokom 1945. godine bio u zarobljeništvu, a u periodu od 1971-1973. ostavljen i bez posla i bez primanja. Nije ga to sprečavalo da nastavi jednako uporno, jednako dostojanstveno koristiti i tom novom okruženju noseći čežnju za domovinom u svojoj duši plemenitoj. Od 1945. do 1977. godine država kojoj je toliko pružio nije smogla snage da ga prihvati. Narod jest i ljudi jesu. I njegove tisuće učenika saradnika, asistenata i prijatelja jesu. Država nije.
Bio je gostujući profesor od 1949. do 1977. odnosnosve do smrti. Senat Univerziteta Ankara ga je primio u zvanje profesora dogmatike na Ilahiyat fakultetu u Ankari. Skrećem pažnju na dvije naizgleda paradoksalne činjenice. Prva je sadržana u činjenici da ovaj puta znanje Turskoj dolazi iz Bosne. Pitanje je da se Tajib nije pojavio šta bi se dalje događalo sa vjerskim obrazovanjem i institucijama u slomljenoj zemlji kakva je Turska tog vremena bila. Dugo je Istanbul slao učenost svuda, pa i u Bosnu, a onda je učenost došla u Tursku kao pojas za spašavanje u djelu profesora Okića. Taj čovjek bez domovine je spasio tursku naciju od sunovrata u onaj oblik i formu vjerskog obrazovanja koje bi bilo dugoročno kamen o vratu cijelome društvu. Spasio ga je od ideoloških obrazaca uvodeći znanstvenu metodologiju u sve discipline koje je svim svojim bićem, svojim znanjem i resursima razvijao na ilahiyat fakultetima ili visokim institutima univerziteta u Ankari, u Konyi, Erzurumu i, posredno, u Izmiru.
Jedini profesor na Ilahiyatu
Najznačajniji učitelji, mudderisi profesora Okića u Sarajevu su bili Sejfullah Efendija Proho, Abdullah Ajnî Bušatlić, Muhammed Emin Dizdar, Ali Rušdi Kapić, Abdullah Prešljo, Munib Cerić, Salih Safvet Bašić, Ahmed Burek, Velijjudin Sadović, dr. Osman Sikirić, Ibrahim Sirri Zafranija i dr; u Parizu Maurice Gaudefroy-Demombynes, William Marçais, Louis Massignon, Vladimir Minorsky, Mirza Muhammed Han Kazvînî, Henri Massé; u Tunisu Muhammed Tâhir İbn Âşûr, Muâviye et-Temîmî, Muhammed el-Arabî el-Kebâdî ve Mustafa Zemerlî.
Svoje bogato znanje Tajib je neumorno prenosio na studente na tek otvorenom Ilahiyat fakultetu Univerziteta Ankara. Vrijedi napomenuti da je svaki oblik vjerskog obrazovanja u Republici Turskoj bio zabranjen od osnivanja Republike do 1949. godine kada se otvara Ilahiyat fakultet Univerziteta Ankara. Razorena zemlja, ratovima izvana i ideološkim prevratom iznutra, nije bila zainteresirana za nastavak življenja "starih vrijednosti".
Nasilnim uvođenjem latinice cijela je nacija preko noći smještena u kategoriju nepismenih. Mnogi učeni ljudi, muderisi, profesori su preselili na bolji svijet, kao šehidi, kao izbjeglice, kao osuđenici nove politike. Oni koji su preživjeli pobjegli su glavom bez obzira pred najezdom revolucionarne mladeži i sklonili se u neka druga područja svijeta na istoku ili zapadu. Koliko je to bilo opasno vrijeme pokazuje i primjer Mehmeta Akifa Ersoya koji je također bio prognan unatoč činjenici da je napisao himnu koja je i danas zvanična u Republici Turskoj.
U takvom ambijentu, Tajib Okić dolazi na fakultet kao profesor dogmatike. Na fakultet gdje bukvalno nema ko predavati nijedan predmet iz oblasti islamskih nauka, Tajib preuzima sve predmete držeći jedno vrijeme predavanja na svim katedrama islamskih nauka. Čak je u jednom periodu predavao i kiraet, a o tefsiru, hadisu, fikhu da i ne govorimo. Na časovima kiraeta je uvijek koristio i znanje iz muzike kako bi spojio ta dva područja prirodno srasla tokom stoljeća i kasnije nasilno rastavljena i suprotstavljena.
Njegovi duhovni sinovi, kako su ih zvali i zovu poštovaoci djela Tajiiba Okića, su bili: Ismail Džerrahoglu i Süleyman Ateş u oblasti tefsira. Oni su prvi asistenti Tajiba Okića i perjanice razvoja nauke tefsira u doba Republike. U hadiskoj nauci su to Talat Koçyiğit i Mehmet Sait Hatıpoğlu. Njih dvojica su perjanice i bajraktari hadiske nauke u doba Republike. Tajiba Okića nije progonila panika pred mogućom konkurencijom u nauci. On je sebi dao u zadatak proizvodnju učenih ljudi koji će dalje moći pronositi autentično tumačenje islama koje je i silsilom preko Tajiba Okića neprekinuto do samoga Izvora.
Nakon što je osposobio dovoljan broj kadrova u Ankari da mogu preuzeti katedre, prof. Okić je to učinio i u Konyi i Erzurumu. Tisuće učenih ljudi na katedrama islamskih nauka brojnih univerziteta u Turskoj su učenici Tajiba Okića i učenici njegovih učenika. Njegovo djelo sadržano u proizvodnji učenih sačuvalo je metodologiju islamskih nauka i spasilo tursko društvo od razornih ideoloških zastranjenja u akademskoj zajednici na predmetima islamskih nauka. Nema nikakve mogućnosti govora o akademskom islamu u modernoj Turskoj bez Tajiba Okića. To i jeste pravi ugao gledanja na njegov ukupni doprinos turskom društvu u širem i akademskoj zajednici te zemlje u užem smislu. Danas samo amfiteatar Ilahiyat fakulteta u Erzurumu nosi ime Muhameda Tajiba Okića.
Sve njegovo bilo je na korist drugima
Profesorova privatna bibioteka je nakon njegove smrti, a zahvaljujući angažmanu nekolicine profesora među kojima je naročito istican Avni Ilhan, otkupljena od strane privrednika i smještena u okviru biblioteke Ilahiyat fakulteta Univerziteta Dokuz Eylul u Izmiru. Dugo je bila u zasebnom prostoru i vođena kao privatna biblioteka profesora Okića, ali je kasnije postala sastavni dio fakultetske biblioteke. Nažalost, zadnjih godina značajan dio naslova je premješten po bibliotekama univerziteta čime je izgubila ekskluzivitet privatne biblioteke. Od sredstava dobijenih kupovinom knjiga profesorove biblioteke, koja i nije bila klasična kupovina već namjenska, izmiren je i dio dugova što su ostali nakon njegovog preseljenja na bolji svijet. Biblioteku Muhameda Tajiba Okića na Ilahiyat Fakultetu u Izmiru činile su 4234 bibliografske jedinice. Zanimljive su njegove bilješke koje se najčešće mogu naći i na zadnjim stranicama pojedinih naslova. Iz njih je vidljivo koliko pažnje, ljubavi, pa čak i nježnosti je Okić imao prema knjizi kojoj je posvetio cijeloga sebe čitav svoj život. U biblioteci se nalaze djela na desetak jezika, a zanimljivo je da se u fondu biblioteke nalazi skoro dvadeset rječnika.
Stan profesora Okića je bio katedra kojoj su mogli prisustvovati studenti drugih fakulteta, ali i ljudi iz drugih društvenih struktura. Imao je vremena za svakoga. O tome svjedoči profesor Salih Akdemir, također Bošnjak i Tajibov učenik, kasnije profesor na tefsiru Ilahiyat fakulteta u Ankari i prevodilac Kur'ana na turski jezik. Nikad se nije desilo da nije odgovorio na neko pismo upućeno njemu, odakle god je dolazilo i bez obzira na pošiljaoca. A bilo je svakovrsnih pisama. Naprimjer, jedan od njegovih studenata je, nakon završetka studija, upućen na dužnost u pograničnoj provinciji sa Iranom i od profesora Okića traži da mu pomogne oko dokumentacije u Ministarstvu rada. Uredno pripremljena dokumentacija biva spakovana i poslana na adresu tog čovjeka.
Kada je 1974. godine Nedžmettin Erbakan sa Bulentom Edževitom vodio pregovore o formiranju Vlade, pojavio se problem zvani Muhamed Tajib Okić. Erbakan je tražio od Edževita da se Okiću dodijeli tursko državljanstvo. Ovaj je dugo odbijao, pa su pregovori došli u krizu. Kada je Edževit pristao na to, onda je Erbakan tražio da Diyanet pripadne njemu, a kako bi on Tajiba Okića postavio za predsjednika Diyaneta. Državljanstvo mu je trebalo jer bez njega nije mogao biti u kombinaciji za predsjednika Diyaneta. Ta inicijativa je rezolutno odbijena, jer je Edževit upozoren da će Diyanet na čelu sa Tajibom Okićem postati važniji od države i svih njenih institucija. Razočaran i povrijeđen, Erbakan se požalio Tajibu Okiću shrvan što to nije uspio provesti svoj plan, a odgovor prof. Okića je bio: “Najmanje stotinu mojih studenata taj posao može raditi bolje od mene.” Tada je jedan od njegovih prvih asistenata, Süleyman Ateş, postavljen za predsjednika Diyaneta.
Sari Saltuka Aid bir Fetva
Ovo je rad Muhameda Tajiba Okića koji je izazvao buru reakcija, a naročito prof. Jusufa Ziye Yorukana. Pišući o fenomenu zvanom Sari Saltuk, a zapravo Mehmed Buhari, Okić navodi fetvu velikog Šejhu-l-islama Ebu Suud Efendije u kojoj ovaj o Sari Saltuku govori rječnikom koji prof. Okić kritizira. Yorukan je napisao rad (Bir Fetvanin Tenkidi) u kojem kritizira Tajiba Okića odričući mu pravo da dovodi u pitanje, ili da kritički posmatra fetvu jednog takvog autoriteta kakav je bio Šejhu-l-islam Ebu Suud Efendi. Tajib Okić je kao odgovor napiasao rad Bir Tenkidin Tenkidi na sedamdesetak stranica. Taj rad se i danas predstavlja kao školski primjer akademske, znastvene kritike u oblasti islamskih nauka i model kako se to treba učiniti. Neprevaziđen je do dana današnjeg.
Mezar u domovini
Posljednja želja prof. Okića, ultimativna, je bila da se njegovi posmrtni ostaci prevezu u njegovu domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Mnogi njegovi prijatelji i učenici svjedoče da je znao kazati: “Ja sam ovoj zemlji nešto dao. Svojoj domovini nisam ništa. Možda joj moje kosti budu od koristi.” Tako je i bilo. Zahvaljujući njegovom ugledu, poštovanju i zahvalnosti brojnih ljudi, Bosna i Hercegovina je imala značajnu korist, a još je ima. Tri dana i četiri noći njegova dženaza je čekala u Pirotu. Nisu mu ni mrtvom dali ući u njegovu domovinu. Tek nakon intervencije predsjednika Republike Turske, Fahri Koruturka, Tito je dozvolio prolazak dženaze i tako je Tajib došao svojoj Bosni. U istanbulu mu je klanjana dženaza pred džamijom Sultana Mehmeda II Fatiha, a predvodio je njegov asistent i Predsjednik Diyaneta Süleyman Ateş. O njegovoj dženazi u Sarajevu pisao je rahmetli hafiz Mahmud Traljić.
Jedinu vezu s domovinom tokom tih 32 godine prof. Okić je imao preko svojih prijatelja s kojima se viđao u Turskoj i dopisivao. Vezu je održavao i preko bogatih arhiva Turske vlade koje je istraživao i tragao onim dokumentima koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Naročito se time bavio u periodu od 1945. do 1949. godine, prije svog angažmana na fakultetu.
Umjesto zaključka
Život i djelo Tajiba Okića su inspirativni, smjerodavni i čine nas ponosnima kao narod. Njegov gospodski, aristokratski pristup, odnos i ukupni život, pa i njegov gospodski islam tako daleko se čuju. Kao da je neka potpuno daleka prošlost, a još nije ni magla pala po tome životu. Takav Tajibov islam, takav doživljaj islama i na tome utemeljena znanost pomogli su cijelome turskome društvu da ostane uspravno, dostojanstveno i civilizirano, unatoč svojim brojnim slabostima. Paradoksalno zvuči, ali rigidni sekularizam, iako mu to nisu bile namjere, je pomogao Tajibovu misiju motivirajući i njega i njegove studente i prijatelje da postignu maksimum u onome što najbolje znaju – autentično tumačiti islam podučavajući druge i time ispuniti svoju zemaljsku misiju.
Radove i djela Tajiba Okića bi trebalo sakupiti i objaviti kao sabrana djela i to bi mogao biti zadatak ove generacije i zaključak ovog okruglog stola. Naročito bi se trebalo pozabaviti njegovim dragocjenim, a neobjavljenim radovima. Tu posebno ističem radove i istraživanja koji se odnose na arhivsku građu o Bosni i Hercegovini koju je Tajib tako revnosno istraživao tokom svoga života. Ovo je bio moj skromni doprinos našem današnjem susretu u povodu 120 godina od rođenja, ali i 45 godina od preseljenja velikog našeg alima, gospodina, aristokrate Muhameda Tajiba Okića.
Neka mu je smirena duša plemenita!
(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)
