Tragom transformacije mostarskih vakufa

Pozorište

Zgrada Narodnog pozorišta, na čijem portalu je i sada vidljiva godina gradnje 1949. i 1951., djelimično je izgrađena na vakufskoj imovini. Osim prostora harema Šehitluci za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza vlasništvo Karađoz-begova vakufa. 

Gradska pijaca Tepa

Projektom preuređenja i proširenja gradske tržnice Tepe našla se na udaru medresa ispred Koski Mehmed-pašine džamije. Medresa je zaista i porušena, pa kasnije vraćena. Vakufsko povjerenstvo je, navodno, kako stoji u aktima, smatralo da je ta ideja korisna i u interesu grada, te da stoga daju saglasnost i prihvataju prijedlog za proširenje pijace gdje su se nalazili medresa i jedan stari dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist IZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede zakonska eksproprijacija za koju daju saglasnost, da se očuva šadrvan pred džamijom u ispravnu stanju, a da se drveni materijal koji se dobije od rušenja medrese preda Vakufsko-mearifskom povjerenstvu na raspolaganje za opravku drugih objekata u Mostaru. Kako bi ipak odvojili džamiju od javne površine Povjerenstvo je „radi ljepšeg izgleda“ predlagalo da se između prostora pijace i džamije postavi niska kamena ili betonska ograda, a na nju odgovarajuća željezna rešetka sa vratima od željeznih rešetaka koja bi se mogla i zaključavati kako bi se nasadi pred džamijom mogli sačuvati, potom da treba sačuvati mezarove ispred džamije i prenijeti na prostor iza džamije mezar Mahmud ef., brata osnivača džamije i prvog upravnika Medrese. Ročišta za popis i procjenu nekretnina Koski Mehmed-pašine džamije u svrhu proširenja pijace eksproprijaciona komisija provela je 22. 01. 1952. god. 

Arhiv Hercegovine

Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. čini se da su samo opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948. godine. Kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IZ je pokušalo kasnijih godina da ponovo vrati na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena. 

Gradska uprava

Kako je slobodnih površina u gradu sve više nestajalo vlast se okomila i na hareme. Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je nonšalantno oduzela od IZ. Sekretarijat za komunalne poslove samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo da je dao lokaciju vojnom građevinskom preduzeće „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno-stambene zgrade u Ulici Adema Bića na mjestu gdje se nalazi dječije igralište u površini od 1 208 m2, vlasništvo vakufa hadži Memijine džamije. Nakon dvije godine „Majevica“ je ponudila Vakufskom povjerenstvu da kupi nekretnine. Povjerenstvo je ponudilo cijenu od 200 dinara po m2 i smatrajući to izuzetno povoljnim za vakuf, tim više što je bila odobrena eksproprijacija iste nekretnine pa bi vakuf slabije prošao. Prijenos zemljišta je izvršen 17. augusta 1956. g. Povjerenstvu je saglasnost na ovaj kupoprodajni ugovor dao Saborski odbor Vakufske direkcije 25. 6. 1956. god. 

Muzička škola

Zgrada Muzičke škole je gruntovno bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu, jer je do ukidanja Muftijstva 1936. god. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb ibtidaijja (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu dobrano propala nova joj je vlast odredila namjenu, najprije dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole. Bez prethodne saglasnosti Islamske zajednice, a po odobrenju Narodnog odbora počeli su sa opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar. Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufskoj direkciji, iz Mostara su zahtjev proslijedili u Sarajevo. Vakufska direkcija u Sarajevu u oštro intoniranom pismu Gradskom stambenom preduzeću Mostar povratila je dostavljeni račun u iznosu od 60. 609 dinara, jer sredstva ne mogu isplatiti, nisu im dali bilo kakav nalog da se zgrada opravlja, niti su bili upoznati o eventualnim potrebama popravke. Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru smatralo je da je opravak zgrade bio potreban, što je uradio Narodni odbor i pregrađivanje prilagodio za dječije obdaništa. Obdanište je potom iselilo, a uselila muzička škola, pa je opet bio potreban opravak krova i unutrašnjosti. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH. 

Zgrada Muftijstva

Zgradu Lakišića vakufa na Musalli, gdje je danas sjedište Muftijstva mostarskog, za sebe je „begenisao“ Narodni front grada Mostara. Jednostavno Gradski narodni odbor dostavio je račun Sreskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru da isplate opravak krova na vakufskoj zgradi. Oni su pak vratili račune s napomenom da ih Povjerenstvo ne može u ovoj godini isplatiti jer opravak nije bio planiran. Zamolili su Odbor da odbijaju izdatke od kirije, što upućuje na zaključak da je postojao ugovor o najmu ove zgrade. 

Ćejvan Ćehajin mekteb

Zgrada Ćejvan Ćehajinog mekteba (nakon agresije desetak godina u njoj je radila Karađoz-begova medresa), imala je drugačiju sudbinu. Socijalističke vlasti su je dodijelile Zavičajnom muzeju Hercegovine, a budući da ju je trebalo obnavljati i adaptirati poslužila je kao hipoteka za podizanje kredita. Muzej je u njoj radio sve do agresije na BiH. Možda je hipoteka bila jedini način da se zgrada spasi od trajnog otuđenja. 

Vakufski dvor

Najdramatičniji proces korištenja vakufske zgrade, njene upotrebe, opravke i stavljanja u založni najam imala je zgrada Vakufskog dvora i Karađoz-begova mekteba. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kojeg je uvakufio Mehmed-beg Karađoz. Na mjestu imareta i karavan-saraja austrougarska vlast je izgradila Vakufski dvor, a zgradu Karađoz-begova mekteba obnovila i arhitektonsku cjelinu objedinila sa Vakufskim dvorom. 

Gradski narodni odbor je vršio opravku, podižući tri puta kredit od banke, a obnovu je finansirala Islamska zajednica, odnosno vraćala kreditno zaduženje. Kao zalog za kredit stavljan je objekat. 

Založni najam hipoteka nad Karađoz-begovim dvorom još dugo se provlačio kroz završne račune Vakufskog povjerenstva i Islamske zajednice u Mostaru, skoro do pred agresiju na BiH. Hipoteka nad zgradom mekteba ostala je upisana u zemljišnoknjižne izvatke sve do prošle godine.