Povratnici kod Mrkonjić Grada - Pijući kišnicu ušli i u 21. stoljeće

Pismo koje je stiglo na mail naše redakcije nije nas ostavilo ravnodušnim. U njemu je stajalo: „Eselamu alejkum! Zovem se Vilden Mešić. Molim vas da posjetite selo Baljvine kod Mrkonjić Grada. Nažalost, nemamo vodu. Apelujem i molim da nađete mjesta u vašim tekstovima ne bi li neko pomogao da izgradimo rezervoar za vodu i vodovod za selo. Ljudi se pretežno bave stočarstvom i poljoprivredom, voda je neophodna za njihov opstanak.“

Tragom ovog pisma uputili smo se u Baljvine. U Jajcu nas je čekao pošiljalac pisma i dok smo se upoznavali rekao je da je on neformalni predstavnik sela Baljvine i da će se svim srcem i svom snagom boriti da voda dođe i u ovo bosansko selo. Putujući krivudavom i počesto opasnom magistralnom cestom Jajce – Banja Luka Vilden mi pričao o svim Baljvincima kao dobrim i plemenitim ljudima. Lično je dovodio stručnjake za vodu da pomoću instrumenata provjere ima li vode u pitomoj  baljvinskoj zemlji. Nakon iscrpnih traganja naišli su na tri lokaliteta gdje ne treba puno bušiti zemlju da bi se došlo do željene vode.

U Baljvinama živi između 45 i 50 domaćinstava

Uspinjući se od magistrale do sela primijetili smo da su na ovo područje pale velike količine snijega. Njegova debljina se povećavala sa našim približavanjem selu. Prvi sagovornici su nam kazali da je bio napadao do 70 cm. Polomio je grane izbeharalim voćkama, te doveo u pitanje njihov rod. Ipak, Božija je prva i posljednja!

Mladi imam Ilhan ef. Šabić na priču o vodi kao nasušnoj i višestoljetnoj potrebi Baljvinčana kaže: „Oduvijek je ovdje problem nedostatka vode. Nikad nisu organizirane bušotine zemlje s ciljem da se nađe voda. Jedan naš džematlija koji živi u Austriji dovodio je ljude koji su sa određenim spravama ispitivali postoje li podzemne vode i oni su konstatirali da postoje.“ Na naše pitanje koliko naroda živi u Baljvinama odgovorio je: „Ovdje trenutno živi između 45 i 50 domaćinstava, odnosno oko 140 Bošnjaka. Ima i djece i omladine. U odnosu na broj domaćinstava, djeca i omladina čine zavidan procenat ukupne populacije. U selu postoje dvije otkupne stanice gdje ljudi predaju mlijeko. Živi se od poljoprivrede i stočarstva. Da nije dijaspore ne bi bilo ni sela ni džemata. U selu imamo nekoliko mnogočlanih porodica. Dvije porodice imaju po petero djece, a jedna četvero.“ Efendija se osvrnuo i na problem plaćanja članarine od  tridesetak porodica koje žive u domovini i dijaspori. Ima i vijesti sa vedrijim tonovima. Dobar broj mladih je našlo posao u novoj fabrici silicijuma  u Bjelajcu, te u nekim gradovima Federacije.

Habibovići i njihove kćeri

Razgovarali smo i sa Erminom Habibovićem, babom četiri kćeri, koji je uspješan domaćin, a nedavno je dobio i posao. „Kad nisi imao ništa, a dobiješ nešta, to puno znači. Nama je voda najveći problem. Ovdje bi se moglo solidno živjeti da ima vode. Supruga Azemina i ja imamo četiri kćerke: Edinu, Ermu, Irmu i Amilu. S nama je i njihova nana Devla.“

Vilden Mešić dodaje da je najveći problem je u kad nestane kišnice. Ljudi nemaju vode za piće, za napajanje stoke. Plan je da se izgradi sabirni rezervoar za podzemne vode. Potrebno bi bilo u rezervoar dovesti vodu iz tri smjera i razvesti po selu. To je projekt koji selo ne može isfinansirati, te je potrebna pomoć donatora. Preporod nam na animiranju ovog problema može puno pomoći. Voda je minimum toga što je potrebno povratnicima. Ovdje se ljudi uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Voda je pitanje njihovoga opstanka.“

Dok smo napuštali selo snijeg se polahko topio. Vjerujemo da će ova priča potaknuti nekoga od onih koji mogu pomoći da mještani Baljvina konačno prestanu piti kišnicu. Voda će ih još snažnije vezati za njihovo selo koje neizmjerno vole. Previše nam je odlazaka ljudi sa svojih topraka.