András Riedlmayer: Borba protiv poricanja Genocida se mora nastaviti

Borba protiv poricanja Genocida se mora nastaviti, izjavio je u intervjuu za Preporod András Riedlmayer, direktor Dokumentacijskog centra za islamsku arhitekturu programa Aga Khan na Univerzitetu Harvard i stručni svjedok Tužilaštva o sistemskom uništavanju kulturne baštine u Bosni i Hercegovini 1992 1996. na ICTY u suđenjima Miloševiću, Šešelju, Karadžiću i Mladiću.

Razgovarala: Senada Tahirović

PREPOROD: Gospodine Riedlmayer, Vaše istraživanje uništavanja kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini i na Kosovu je dovelo do toga da budete svjedok Međunarodnog tribunala u Hagu. Radili ste na dokumentiranju uništenja i i to ste, kao svjedok, predstavili. Ljudi su nemilosrdno ubijani, a uništavani su i njihove knjige, religijski i kulturni objekti... Kako je sve počelo? Kako ste postali zainteresirani za događaje u Bosni i Hercegovini?

RIEDLMAYER: Imao sam naučnu pozadinu potrebnu za to. Moje akademsko zaleđe podrazumijeva specijalizaciju za historiju i kulturu osmanskog perioda, istraživao sam region u osmanskim arhivama u Istanbulu, pisao sam o islamu na Balkanu i putovao regionom (iako ne Bosnom i Hercegovinom) prije rata. Od 1985. radim kao direktor Dokumentacijskog centra za islamsku arhitekturu programa Aga Khan na Univerzitetu Harvard, tako da sam imao iskustva u dokumentiranju islamskog kulturnog naslijeđa.

Kada je počeo rat u Hrvatskoj, s užasom i nevjericom sam gledao kako je JNA bombardovala stari grad Dubrovnik – koji je na UNESCO listi svjetske baštine – iz mora i s kopna. Moja supruga i ja smo posjetili Dubrovnik deset godina ranije, kao mladenci, i bilo je bolno vidjeti televizijske vijesti i izvještaje.

Ali, ono što me uzdrmalo kao historičara su bili izvještaji iz Bosne u maju 1992. o spaljivanju Orijentalnog instituta u Sarajevu, što je kulturni užas koji je rezultirao gubitkom stotina i hiljada arhivskih dokumenata. I onda, tokom tog užasnog ljeta 1992, došlo je još izvještaja o zločinima protiv ljudi: ubijanjima, silovanjima i masovnim protjerivanjima, koncentracionim logorima, ljudima koji su bili mete progona jedino zbog njihovog religijskog i kulturnog identiteta. Uskoro je postalo jasno: ključni element rata protiv ljudi je bilo sistematsko uništavanje njihovog kulturnog naslijeđa.

Potom je 25. i 26. augusta Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH granatirana i spaljena sa više od milion i po knjiga koje su pretvorene u pepeo. To je bilo najveće namjerno spaljivanje knjiga u savremenoj evropskoj historiji. Vijesti, i nedostatak reakcije na to izvan BiH, su me učinile uznemirenim i ljutim i shvatio sam da samo praćenje vijesti i skupljanje informacija nije bilo dovoljno. Morao sam učiniti nešto.

Tako sam mnogo čitao i istraživao i počeo sam držati govore i pisati članke da bih informirao kolege iz struke i javnost o bosanskom kulturnom naslijeđu i njegovoj destrukciji. Nekoliko kolega i ja smo, 1993. godine, organizirali peticiju za UN i zakupili smo oglas na cijeloj strani u New York Timesu da skrenemo pažnju na ove napade na kulturu i identitet. U aprilu 1995. prvi sam put pozvan da svjedočim o kulturnom uništenju u Bosni na parlamentarnom saslušanju o Genocidu u BiH koje je vodio Američki komitet za sigurnost i saradnju u Evropi.

PREPOROD: Bosnu i Hercegovinu ste prvi put posjetili nekoliko godina nakon rata. Smatrali ste važnim dokumentirati ono što ste vidjeli. Da li ste očekivali da će Vas to istraživanje i dokumentiranje dovesti do suđenja protiv počinitelja Genocida u BiH?

RIEDLMAYER: Tokom opsade Sarajeva, komunikacija s kolegama u gradu je bila ekstremno teška. Uz pomoć nekih novinara, uspio sam kontaktirati dr. Kemala Bakaršića, kustosa biblioteke Zemaljskog muzeja koji je radio u Ministarstvu kulture tokom rata. Postali smo dobri prijatelji i saradnici.

Nakon rata, 1997. godine, konačno sam mogao posjetiti Sarajevo, gdje sam sreo još mnogo bosanskih kolega na Orijentalnom institutu, Nacionalnoj biblioteci, Institutu za zaštitu spomenika i Komisiji za ratne zločine. Moj fokus je bio na projektima koordiniranja donacije knjiga i drugog materijala kako bi se asistiralo u oživljavanju biblioteka, ali sam također pokušao skupiti dokumentaciju o kulturnom uništenju tokom rata.

Od 1999-2001. proveo sam ispitivanje uništavanja kulturnog naslijeđa na Kosovu. U aprilu 2002. sam svjedočio o svojim saznanjima na suđenju Slobodanu Miloševiću. Bio je to prvi put da sam se našao na Sudu, suočen sa optuženikom za Genocid. Nikad nisam radio ništa slično tome ranije i osjećao sam se nervoznim, ali sam bio spreman predstaviti svoje dokaze Sudu. Uskoro mi je postalo jasno da je Milošević zasnivao svoja pitanja na propagandi svoje vlade i da sam ja imao bolje dokaze jer sam mogao reći sudijama šta sam vidio vlastitim očima i pažljivo dokumentirao. Proveo sam dva dana na klupi za svjedoke.

Tužitelji su bili impresionirani time kako su stvari na Sudu išle dobro i kasnije su me pitali da li bih mogao napraviti sličan izvještaj za dio suđenja Miloševiću koji se ticao zločina u BiH. Rekao sam im da imam nešto dokumentacije, ali da još nisam proveo sistemsko istraživanje u Bosni i Hercegovini. Rekli su da nije problem i pitali me da li bih otišao istraživati u Bosni, u julu. Rekao sam da pristajem i završio provodeći vreli mjesec juli 2002. godine putujući širom BiH i dokumentirajući kulturno uništenje.

Pratio me moj stari prijatelj prof.dr. Muhamed Hamidović koji je u to vrijeme bio dekan Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu te švedski detektiv UN-a koji nas je vozio u bijelom džipu i brinuo za sigurnost. Išli smo gore-dolje i po planinama, pokrivajući 3500 kilometara ne napuštajući BiH (“Ko to kaže, ko to laže, Bosna je mala?”). Među mnogim opštinama koje smo posjetili su bili Mostar, Nevesinje, Foča, Višegrad, Rogatica, Zvornik, Srebrenica Bijeljina, Brčko, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Bihać, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Prijedor, Kotor Varoš i Banja Luka.

Gdje god smo došli, imali smo pomoć lokalnog medžlisa Islamske zajednice - imami i džematlije bi nas dobrovoljno vodili na mjesta uništenih džamija i dijelili vlastite fotografije s nama. U mnogim mjestima koja smo posjetili u Bosanskoj Krajini, baš na dan kada smo stigli, se obilježavala godišnjica Genocida i ljudi su bili zauzeti svojim mevludima, molitvama i posjetama mezarima. Ali, nikad neću zaboraviti te ljude i njihovu velikodušnost u dijeljenju znanja, gostoljubivosti i priča sa strancem poput mene.

Više u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

(Preporod)