Cerić o Aliji Izetbegoviću: U njegovu smrt stala je čitava epoha – i rat i mir, i iskušenje i nada…

Mustafa-ef. Cerić, reisul-ulema od 1993. do 2012. godine, bio je blizak saradnik rahmetli Alije Izetbegovića tokom ratnih i poratnih godina, a povodom 22. godišnjice od smrti prvog predsjednika Republike BiH za Preporod.info ispričao je do sada nepoznate detalje u vezi sa životom i djelom Alije Izetbegovića.

– Sjećanje nije tek povratak u prošlost, ono je tihi razgovor s vremenom koje je prošlo, ali nije prestalo disati. Tako i ja, svakog oktobra, kad lišće Sarajevo boji u zlatnu jesen, osjetim da je Alija opet tu – ne u tijelu, nego u prisutnosti misli, blagosti i onog dostojanstvenog mira kojim je zračio. Prvi put sam ga vidio u Zagrebačkoj džamiji 1990. godine. Izašao je iz zatvora, ali ne kao poražen čovjek, nego kao onaj koji je zatvor preživio kao školu sabura i mudrosti. Bio je tih, nenametljiv, a opet snažan u prisustvu. Plave oči, duboke i smirene, kao da su gledale dalje od onog što je vidljivo. Kada sam ga pozvao da govori na međunarodnom simpoziju o temi “Etika u islamu”, nisam znao da prisustvujem povratku jedne duše na svjetlo – povratku misli koje će uskoro promijeniti povijest jednog naroda – prisjeća se Cerić.

Dodaje da je, prije nego što ga je upoznao, znao za njegovo ime samo preko novinskih redaka i naslova Islamska deklaracija i Islam između Istoka i Zapada.

– Ta literatura kružila je kao potajni rukopisi u vremenima kada su misli bile opasnije od oružja. Knjigu Islam između Istoka i Zapada dao sam mom profesoru, dr. Fazluru Rahmanu u Čikagu, na čitanje. Njegov komentar bio je jasan: "Ideje u ovoj knjizi su zanimljive i inspirativne." Nisam tada znao da iza tih stranica stoji čovjek koji je istodobno i mislilac i svjedok epohe. Nisam znao da su to riječi nekoga čija će tišina biti jednako glasna kao i njegova riječ. A kada sam ga sreo, shvatio sam da ideja može imati pogled, osmijeh i ljudsko lice. U njegovom govoru u Zagrebu 1990. nije bilo ni traga gnjevu ni poziva na osvetu. Bio je to govor razuma, etike i unutarnje discipline. Bio je to govor čovjeka koji je znao da se narodi ne dižu na mržnji, nego na ideji. Iza svake njegove rečenice osjećala se filozofska težina, ali i duhovna lakoća – kao da je svaka misao prošla kroz tišinu zatvorskih zidova, kroz molitvu, sumnju i vjeru – navodi Cerić.

Ističe da Alija nije bio političar u klasičnom smislu te riječi.

– Bio je mislilac koji je, sticajem okolnosti, morao preuzeti ulogu vođe. Njegova politika bila je produžetak njegove etike. Njegova riječ bila je most između Istoka i Zapada, između vjere i razuma, između tradicije i modernosti. U njemu se ogledala mogućnost pomirenja svijeta koji se dugo razdvajao. Kada danas pomislim na Aliju, ne vidim ga na pozornici historije, nego u onoj prvoj slici iz Zagrebačke džamije – skromnog, ali prisutnog, mudrog, ali jednostavnog, s osmijehom koji ne dokazuje, nego razumije – kaže Cerić.

Vijest o Alijinoj smrti dočekala ga je u Pragu.

– Kada se Alija smjestio u bolnicu na Koševu, znao sam da se njegovo tijelo umorilo, ali duh nije. Obilazio sam ga često, ne kao državnika, nego kao prijatelja koji nosi vijesti iz svijeta koji mu je bio drag – vijesti o obnovljenim džamijama, novim medresama i vakufima, o planovima koji su ga uvijek radovali. Kad sam mu jednom rekao: "Imamo plan da uradimo", nasmiješio se onim svojim blagim osmijehom i tiho, gotovo ironično, uzvratio: "Imate plan da uradite." Ta njegova rečenica nije bila ni šala ni sumnja, nego podsjetnik – da su svi naši planovi samo sjenke Božijeg plana – dodaje.

Za Aliju je, kaže, smrt bila edžel – Božija volja, posljednje poglavlje koje se ne može ni odgoditi ni prepraviti.

– O smrti je govorio isto onako kako je govorio o životu – jednostavno, smireno, gotovo spokojno. "Čovjek živi sve dok ima razloga da živi", znao je reći, "a kad mu nestane razloga, seli se na ahiret." Za njega je sve bilo tako jednostavno – i život i smrt, i vjera i borba, i poraz i pobjeda. Sve je bilo dio jedne iste putanje, jedne iste istine koja ne počinje ni završava s nama – kazao je Cerić.

Dana 19. oktobra 2003. godine bio je u Pragu, na poziv Foruma 2000, koji je osnovao češki predsjednik Václav Havel – čovjek koji je, kako kaže Cerić, poput Alije, spojio filozofiju i politiku, slobodu i moral.

– U velikoj dvorani hotela u Pragu, prije početka konferencije, pozvali su me u zasebnu prostoriju. Tamo su sjedili Havel i princ Hasan bin Talal, bivši jordanski prijestolonasljednik. Razgovor je započeo lagano, gotovo protokolarno. I tada je zazvonio telefon: "Ovdje Bakir, samo da ti javim – babo je preselio." Tišina. Riječi su stale. Umjesto suza, na licu mi se pojavio hladan znoj. Rekao sam: "Bakire, ja sam u Pragu, vraćam se odmah." Okrenuo sam se prema Havelu, koji je sjedio kraj mene. Tiho sam mu šapnuo: "Umro je Alija Izetbegović." Havel je spustio pogled. Nije bilo riječi, samo ono duboko poštovanje koje poznaju ljudi koji su prošli kroz istu vrstu iskušenja. Prišao sam princu Hasanu i saopćio mu isto. Obojica su bili potreseni. Princ Hasan je kratko zažmirio i rekao: "Odlazak takvih ljudi nije samo gubitak jednog naroda nego gubitak svjetla u ovom mračnom svijetu." – prisjetio se Cerić.

Kaže da je htio odmah krenuti za Sarajevo, ali da ga princ Hasan zadržao.

– "Govori", rekao je, "govori o Aliji – o njegovom duhu, o onome što nas uči da budemo bolji." Pristao sam. Na otvaranju konferencije, u dvorani punoj svjetskih ličnosti i mislilaca, govorio sam ne o politici, nego o prolaznosti i dostojanstvu. Rekao sam da je danas u Sarajevu preselio čovjek koji je vjerovao da se i na ruševinama može graditi moral. Čovjek koji nije imao vojsku, ali je imao narod; koji nije imao bogatstvo, ali je imao vjeru; koji nije imao moć, ali je imao smisao – kazao je Cerić.

Dodaje da je sutradan bio u Sarajevu.

– Nebo je bilo sivo, teže nego obično. Ušao sam u gasulhanu Bakija, u tišinu koja je imala težinu vječnosti. Tamo je ležao moj predsjednik, moj brat po vjeri i putu. Nisam vidio svoga oca kad je umro, tada sam bio u Čikagu. Nisam mogao poljubiti njegovo lice. Ali sada sam ljubio lice svog drugog oca – sudbinskog oca mog naroda. Uz Bakirovu pomoć ogasulio sam Aliju. Ruke su mi drhtale, ali duša je bila mirna. Oblačio sam ga u bijelo ruho, ćefine, ne kao mrtvog čovjeka, nego kao putnika koji ide na Šeb-i arus, na noć svadbe, kako je govorio Mevlana Rumi. Suze su mi se slijevale niz lice, ali to nisu bile suze poraza, već suze zahvalnosti. Znao sam da ga više neću čuti kako kaže: "Imate plan da uradite", ali sam znao i to – da je on, Alija, svoj plan ispunio. Otišao je miran, jer je učinio ono što je bio njegov razlog da živi – navodi Cerić.

Kao tadašnji reisul-ulema, Mustafa ef. Cerić je, uz prisustvo 100.000 ljudi, 22. oktobra 2003. godine predvodio Alijinu dženazu, koja je, kako kaže, bila više od ispraćaja.

– Bila je to procesija zahvalnosti naroda, koji je znao da ispraća ne samo svog predsjednika nego i svog učitelja, svog svjedoka, svoju savjest. Alija je otišao tiho, onako kako je i živio. Ali ono što je ostavio nije tišina. To je onaj neizbrisivi trag misli koji nas i danas podsjeća da sloboda nije politički dar, nego duhovna obaveza. Dan je bio kišan, ali svjetlost je dopirala kroz oblake – svjetlost koja nije dolazila s neba, nego iz srca naroda.

Bio je to 22. oktobar 2003. godine, dan kada je više od stotinu hiljada ljudi ispunilo Sarajevo da bi ispratili čovjeka koji ih je vodio kroz najmračnije doba i podario im nadu da se i iz krvi može roditi sloboda. Grad je bio u blokadi, ali ne onoj ratnoj, već onoj dostojanstvenoj – blokadi ljubavi i tuge. Ceste su bile pretvorene u rijeke ljudi. Iz svih pravaca, iz svakog sela i grada Bosne i Hercegovine, iz dijaspore i susjednih zemalja, dolazili su ljudi s kišobranima i suzama, da se oproste od svog predsjednika, svog učitelja, svog Alije. Sjećam se tog dana kao da ga gledam kroz staklo rose – kaže Cerić

Tijelo predsjednika bilo je izloženo u zgradi Predsjedništva BiH. Do njega su stajali ljudi koji su s njim dijelili i pobjede i stradanja: Sulejman Tihić, Adnan Terzić, general Atif Dudaković i Mustafa-ef. Cerić – kao reisul-ulema, kao njegov prijatelj i svjedok vremena.

– Držali smo počasnu stražu, ali u stvarnosti smo čuvali sjećanje. Kada je tabut iznesen iz zgrade i stavljen na lafet, kiša je pojačala, kao da i nebo želi reći svoje halal olsun, Alija. Ispred lafeta išao je vojni orkestar, a iza njega oficiri su nosili ordenja – tihu hroniku časti jednog života. Lafet je pratio sin Bakir, zajedno s porodicom. Iznad svega se čula samo molitva i šum koraka stotina hiljada ljudi koji su se kretali kao jedno tijelo, kao jedno srce. Na Trgu države Bosne i Hercegovine, pred zgradom državnih institucija, stajali su prisutni spremni za posljednji namaz – dženazu-namaz.

Kiša je padala, ali niko nije tražio zaklon. Ljudi su klanjali dženazu pod otvorenim nebom, kao da i sami žele da ih dotakne ista kiša koja je milovala tabut predsjednika. Predvodio sam dženazu, ali nisam osjećao da predvodim narod – osjećao sam da narod predvodi mene.

Tišina između tekbira bila je dublja od svih govora. To nije bila samo molitva za mrtvog mejjita; bila je to molitva za Bosnu, za njen opstanak, za dostojanstvo koje je on utjelovio. Bio je to trenutak u kojem je narod pokazao koliko je velik – ne brojem, nego srcem. Niko od prisutnih nije plakao iz očaja. To nisu bile suze poraza, nego suze ponosa. Kao da su svi znali da Alija nije otišao – da se samo preselio, onako kako je i živio, smireno, dostojanstveno, sa saburom i vjerom – priča Cerić.

Prema njegovim riječima, Alija Izetbegović bio je predsjednik jedne male zemlje, ali s dušom većom od mnogih carstava.

– U njegovu smrt stala je čitava epoha – i rat i mir, i iskušenje i nada. Njegova dženaza nije bila samo ispraćaj čovjeka, nego potvrda jedne ideje: da se dostojanstvo ne gubi ni kad je tijelo umorno, da se sloboda ne mjeri snagom oružja, nego snagom duha. Kada smo ga polagali u mezar na Šehidskom mezarju Kovači, pored sinova Bosne, znao sam da ga polažemo ne u zemlju, nego u pamćenje. U njegovom mezaru nije ležala samo biografija jednog predsjednika – tu je ležala savjest jedne generacije. Bio je voljen jer je volio svoj narod bez interesa. Bio je poštovan jer je poštovao i protivnike. Bio je mudar jer je znao da je svaka pobjeda prolazna, osim one nad samim sobom – kaže Cerić.

Ističe da njegove riječi odzvanjaju i danas: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.” I kao da te riječi nisu bile samo zavjet jednog naroda, nego i amanet jedne duše koja se vratila Allahu svom u miru – zadovoljna, i Allah zadovoljan njome.

– Bosna i Hercegovina kakvu danas poznajemo ne bi postojala bez njega. I kad bi se sve karte historije promiješale ponovo, ime Alije Izetbegovića opet bi se pojavilo tamo gdje svjetlo susreće tminu – kao svjedok da je moguće ostati čovjek i u najmračnijem vremenu. Njegov odlazak u vječnost nije bio kraj. Bio je to prelazak u besmrtnost – onu koja se ne mjeri vremenom, nego djelom – ističe Cerić, koji kaže da, kada zatvori oči, još čuje njegov glas iz one 1990. godine, kazavši kako “nije to bio govor za aplauz, nego govor koji te tjera da misliš, da se preispituješ, da rasteš.”

Zaključuje da je Alija bio svjedok jedne vjere u čovjeka, u mogućnost dobra, u snagu duha.

– Sretan sam što sam ga susreo u trenutku njegovog povratka svijetu i što mogu danas svjedočiti da su najveći ljudi oni koji ostaju tihi – ali čija tišina odzvanja kroz generacije – poručio je Cerić.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)