Muhamed-ef. Šarić: Post je šutnja kompletnim tijelom, emocijama i mislima

Vrijeme u kojem dočekujemo mjesec ramazan obično opisujemo i doživljavamo kao vrijeme posebnih priprema.

Svako od nas pojedinačno zna šta su mu slabe tačke te, prema tome, zna i gdje će se usmjeriti i na koji način se pripremiti za ovaj mjesec.

U vjerničkoj je praksi da posegne i za savjetima učenih ljudi, a mi smo o pripremama za ramazan razgovarali s mr. Muhamed-ef. Šarićem, imamom sarajevskog džemata Bakarevac. 

Razgovarao: Nedim Gondžić

Svjedočimo da predramazanske pripreme imaju duhovnu i fizičku dimenziju. Šta one govore o nama, kolektivno i pojedinačno?

Šarić: Kod muslimana u Bosni i Hercegovini uvijek je bilo posebno značajno da se mjesec ramazan dočekuje na način da učestvuju sva čula.

Pored ove čistoće koja je u prvom planu, dolaskom ramazana su se kandilji i to je bila vizuelna manifestacija dolaska ovog mjeseca.

Dolazak ramazana bi se posebno označavao i pucnjem iz topa, što je poruka i u tom slušnom, osjetilnom dijelu.

Jedan od specifičnih običaja koji je, također, ostao i do dan-danas, a trebao bi se, ako Bog da, nastaviti, jeste i mirisni detalj: majke su pekle halvu i ostavljale pored otvorenog prozora

Kad bi neku od domaćica upitali zašto je otvorila prozor, ona bi vam kazala da to želi da sve ljude obavijesti da dolazi nešto posebno i specifično.

Ta halva se najčešće iznosila da je svi probaju i da na taj način budu, na jednom emocionalnom nivou, uvedeni u mjesec ramazan. Ovaj mjesec je na taj način bio urezan u sjećanje, posebno djece, koja kasnije, kad odrastu, nastavljaju tu tradiciju.

Jedna od frekventnih riječi prilikom govora o ramazanu je "samodisciplina". Kako je danas razumijevati?

Šarić: Post bismo mogli definisati kao potpunu šutnju kompletnim ljudskim tijelom, emocijama i mislima. Sam post, kad ga definišemo, je suzdržavanje od jela, pića i drugih tjelesnih uživanja, od zore do sumraka. Znači, u tom periodu ništa od ovoga ne smijemo učiniti. Kad to dobro analiziramo, vidjet ćemo da je to na neki način potpuna šutnja.

Ako bi čovjek postio samo onako da ne jede i ne pije, to bi bilo na razini, kako kaže imam Gazali, hajvana. Kad mu ne dadne se hrana i piće, on posti.

Imamo stepen iznad toga, to je već kad discipliniramo i svoja osjetila, pa postimo svojim očima, ušima, jezikom i rukama.

Međutim, Gazali kaže da ima i post odabranih. A to je da se u korijenu sasiječe bilo koja misao koja bi bila smetnja ili bi narušila naš post.

Ukoliko bi tako čovjek postio i ostvario takvu samodisciplinu, on ne bi mogao prepoznati svoje biće na kraju mjeseca ramazana. Uoliko bilo ko od ljudi bude uspio u ovom naumu i ostvario ovaj post, on će vidjeti koliko se njegovo biće promijenilo.

Jer, u današnjem društvu živimo modu ili oponašamo druge. Međutim, svaki čovjek je specifikum original. Prema tome, trebao bi zaviriti u svoje biće duboko, potražiti u njemu nedostatke, očistiti ih kroz post i onda takav krenuti u bolji život.

Uz personalnu, važno je spomenuti i društvenu dimenziju ljudskog bića. Šta znači kad jedan čovjek, ovako discipliniran postom, izađe u društveni, javni prostor?

Šarić: Postom i čišćenjem našeg bića, mi stvaramo pojedinačne elemente za gradnju jedne zgrade koja se zove džemat ili društvo ili zajednica.

Koliko su vrijedni, čvrsti i čisti ti elementi, toliko će i društvo biti uspješno ili dobro. Nemoguće je od pojedinaca s velikim nedostacima napraviti valjano društvo.

Ako su pojedinci dobri u bilo kojoj oblasti, moguće je napraviti dobar kolektiv, dobru organizaciju, dobru firmu i dobar fakultet. Zato je vrlo važno graditi naše pojedinačne elemente.

Jedna od "društvenih" dimenzija ramazana jeste i sadekatul-fitr. Često ljudi i zekat daju baš u ovom mjesecu. Dakle, mnogo smo svjesniji u ovom periodu, što nam govori i o ljudskoj prirodi: kad ljudi uspiju sebe očistiti, onda su svjesniji društva i društvenih potreba.

Uočljivo je da su različiti elementi ramazana prisutni u javnom prostoru, što znači da se o vjeri ne govori stidljivo, nego s osjećajem ponosa.

Istovremeno, nerijetko nas se upozorava da određeni aspekti naših ibadeta, posebno ramazanskih, ipak trebaju biti dio naših domaćinstava. Kako napraviti balans između ove dvije dimenzije?

Šarić: Važno je da naša kuća bude oplemenjena ibadetom kakav je iftar. Ljepše je i primjerenije da iftare i sehure organizujemo i pripremamo u našim kućama.

Naravno, postoje drugi ibadeti koji imaju javni karakter. To su bajrami, teravije, mukabele i džematski namazi općenito. Ljudi budu na musalama, u džamijama: sjede i razgovaraju, osjećajući javni aspekt svojih ibadeta. 

Ukoliko se post, pa i cijeli ramazan može opisati šutnjom, onda se prizor iftara u kućnom prostoru uklapa u taj opis. 

Ramazan bi bio predanost šutnji i razgovor sa samim sobom, dok bi dolazak bajrama značio usmjerenost na društvo. 

U nekoliko navrata ste spomenuli tradiciju. Šta tradicionalni elementi dočeka ramazana u Bosni i Hercegovini govore o nama kao narodu?

Šarić: Bošnjačka tradicija je značajno inspirisana vjerom i duhovnošću. Tome svjedoči sav život nana i deda koji su živjeli ove vrijednosti, a čak nisu poznavali mnogo Kur'ana ni hadisa.

Međutim, ono što su znali su primjenjivali i utkali duboko u svoj bošnjački i muslimanski identitet.

Navest ću nekoliko primjera. U velikom dijelu muslimanskih naselja bilo je koji su nekih deset ili petnaest dana prije ramazana obilazili komšiluk i nastojali pomiriti posvađane. Radili su to uz duboku svijest o tome da su srca pomirenih ljudi spremna za ramazan i post. 

Tu je i tradicija darivanja. Na kraju ramazana se posebno obilazila rodbina i prijatelji. Jedni drugima su nosili poklone. Mi smo danas, živeći uz zapadni sistem vrijednosti, sve poklone počeli doživljavati kao mito i zbog toga izbjegavati poklanjanje. 

S druge strane, u tradiciji Bošnjaka muslimana je da svakoga darujemo. Da darujemo i ugostimo i musafira koji dolazi iz bijela svijeta, kojeg nikad nismo vidjeli.

A  da ne govorimo od kupovini odjeće, haljine ili mahrame našim majkama i sestrama, kao i kupovini poklona našoj djeci. 

Da razgovor pokušamo zaključiti pomalo idealistički. Danas nije tako popularno savjetovati čitanje, ali kojim bi se knjigama, prema vašem čitalačkom i imamskom iskustvu, vrijedilo vratiti tokom tamazana.

Šarić: U toku mjeseca ramazana, kako je naše biće u nekoj vrsti šutnje i kako smo preplavljeni raznim informacijama i tekstovima, najvažnije bi bilo posvetiti pažnju čitanju Kur’ana.

Ne mislim na čitanje: „Pročitat ću kompletan Kur’an, evo, za mjesec ramazan“, nego iščitavanju Kur’ana s dubokim razmišljanjem o ajetima.

Ukoliko čovjek čita Kur’an i ukoliko bude u tom blaženom i posebnom stanju posta, on će ajete mnogo intenzivnije, drugačije i specifičnije razumjeti nego bilo u kojem drugom dijelu godine.

Od drugih knjiga, onako kao poslastici, možemo se posvetiti nekom, uslovno kazano, laganijem štivu.

Preporučujem "Ihja ulumid-din" Gazalija i Rumijevu "Mesnevija". To su djela primjerena ramazanu te, ukoliko im tako pristupimo, mogu djelovati na naš razum i srce.

(Preporod.info)