Kenan Šurković za IIN Preporod: Polovičan uspjeh u obnovi džamija i historijski važnih objekata

U posljednjem broju Islamskih informativnih novina Preporod objavljen je i intervju sa Kenanom Šukrovićem, u kojem autor knjige "Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini" govori o islamskoj umjetnosti i kulturi u našoj zemlji ali i obnovi džamija. 

Razgovarao: Dženan Smajić

PREPOROD: Na koji način lokalna islamska kultura biva dijelom islamske kulture u globalu? Skoro smo došli do otkrića fragmenata Uldžajtuovog mushafa u Sarajevu što je, čini se, dobar primjer učestvovanja lokalne islamske kulture u općoj transnacionalnoj islamskoj kulturi?

Kenan Šurković: Mi često zaboravljamo da je Bosna stotinama godina bila dijelom jedne globalne imperije koja se prostirala na tri kontinenta. Tako je Sarajevo, naprimjer, bilo u istoj državi s Bagdadom, Kairom ili Damaskom. Na kraju krajeva to je bio i jedinstven civilizacijski i kulturni prostor u kojem su Bošnjaci dominantno participirali, naročito u 16. i 17. stoljeću. U takvom okruženju sasvim su bila normalna različita prožimanja, ne samo ona duhovne prirode, već i materijalne, s obzirom da je Balkan općenito bio važan trgovački put i komunikacija između Istoka i Zapada. Bošnjaci su najviše „izvozili pamet“, što bismo danas rekli, jer je veliki broj ambicioznih i sposobnih ljudi obavljalo visoke funkcije u političkom životu Osmanskog Carstva, a o onom umjetničkom i općeintelektualnom da ne govorim. Umjetnička razmjena bila je normalna i dobro je što spominjete fragmente Uldžajtuovog mushafa, jer je on primjer kako se putem mecenstva jedan perzijski rukopis našao u Bosni. Te vrste razmjene su bile sasvim normalne.

Rapsodija bosanske umjetničke originalnosti

PREPOROD: Vaša knjiga “Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini“se bavi umjetničkom baštinom koju su njegovali, prije svega, bosanski muslimani u periodu od XV, pa sve do kraja XIX, odnosno početka XX stoljeća. Gdje vidite izvorište te baštine i gdje je njen bosanski pečat?

Kenan Šurković: Začuđuje kako su se Bošnjaci veoma brzo adaptirali na islamsku umjetnost koja je do osvajanja Bosne njima bila strana. Međutim, već u drugoj polovini XV stoljeća ta umjetnost počinje da dobija svoje prve obrise kroz arhitekturu i pogotovo kroz različite vrste zanatstva, a uskoro je na scenu stupila i kaligrafija. Taj afinitet predstavlja pravi fenomen i trebalo bi ga dodatno istražiti. Od XVI stoljeća kreće i priča o „bosanskoj“islamskoj umjetnosti s obzirom da su neke forme u metalnoj industriji počele poprimati originalne odlike. Doduše, kada je u pitanju XVI stoljeće o tome imamo samo indicije s obzirom da je malo predmeta iz tog perioda sačuvano, ali i ono što imamo pokazuje da su pojedini majstori radili „na svoju ruku“, odnosno da nisu samo kopirali proizvode s istoka već i da su nastojali svemu dati svoj pečat. Rapsodija bosanske umjetničke originalnosti počinje s XVIII stoljećem kada se razvija potpuno samostalna, prepoznatljiva i zaokružena islamska umjetnost ovog podneblja.

PREPOROD: Zašto djela arhitekture, i umjetnosti općenito, bivaju mete napada u ratovima, tokom 90-ih kod nas rušenjem džamija, Starog mosta u Mostaru, a svjedočili smo tome skoro i u Iranu?

Kenan Šurković: Riječ je o patološkoj mržnji proizašloj iz nakaradnih i morbidnih ideologija. Neprijatelji islama, ali i svega pozitivnog što sa sobom nosi svaka civilizacijska prefinjenost, imaju ideju satiranja materijalne baštine, koja je odraz duha, kako bi istakli svoje bolesne principe. Balkan je, nažalost, najradikalniji primjer potrebe za takvim uništenjem. Skoro da više ne postoji arhitektonska baština islama u Hrvatskoj i Srbiji, jer je ona temeljito uništena, iako znamo da je nekada na tim prostorima postojalo stotine objekata islamske civilizacije. To se u posljednjoj agresiji pokušalo ostvariti i u Bosni. Vi umjetnost od fizičkog nestanka ne možete braniti umjetnošću, već nekim drugim sredstvima, koja su koristili branioci ove zemlje. Samo snažna država, u svakom smislu, može odbraniti svoje kulturno i materijalno blago.

PREPOROD: U kvantitativnom smislu reklo bi se da smo zadovoljni brojem džamija, no kakvo je po vama stanje u kvalitativnom smislu islamske umjetnosti u bosanskom kontekstu, te koliko su kvalitetno obnovljene historijski veoma značajne džamije u BiH?

Kenan Šurković: Dobro je to što smo uspjeli da obnovimo sve džamije koje su srušene i da ih još izgradimo, ali je problematično na koji način smo to uradili. Što se tiče historijskih objekata tu je polovičan uspjeh. Kao primjere veoma uspješne obnove možemo uzeti džamije Ferhadiju i Arnaudiju, gdje je prilikom obnove oživljen onaj stari duh građevine. Ovdje moram izdvojiti i odličnu restauraciju Šarene džamije u Travniku. Nažalost, za Aladžu to ne možemo reći jer ima dosta propusta, naročito u dekorativnom smislu. Ta džamija je bila poznata po svojim zidnim arabeskama kojima nije bilo premca. Ponovno oslikavanje je izvedeno krajnje amaterski. Kada su u pitanju nove građevine, tu je stanje katastrofalno. Jeftine i neizražajne forme i oblici, objekti bez ikakvog smisla ili arhitektonske vrijednosti, ogromne, neproporcionalne munare itd. Šteta je toliko velika da je nikada nećemo moći otkloniti. Na kraju se sve svelo na samo nekoliko pozitivnih primjera.

Interkonfesionalnost umjetnosti osmanskog perioda

PREPOROD: Da li je važno u kontekstu BiH naglašavati interkonfesionalnost umjetnosti osmanskog perioda budući da imamo primjer pirotskog ćilima kao najglasovitijeg balkanskog ćilima koji je zapravo interkonfesionalni umjetnički fenomen?

Kenan Šurković: Toga je bilo mnogo na osmanskom Balkanu. Dobar primjer su različiti zanati u Sarajevu gdje je osim muslimanskih bilo i hrišćanskih i jevrejskih majstora. Svi su oni radili u duhu islamske umjetnosti. Možda i najbolji primjer, a koji ste i sami naveli, jeste pirotski ćilim. Pirotski ćilim jeste rađen u Srbiji, ali on po svim karakteristikama pripada orijentalnim ćilimima, a samim tim i korpusu islamske umjetnosti. Znamo da je u osmanskom periodu veliki broj Bošnjaka živio na današnjem prostoru Srbije i da su najvjerovatnije participirali i u izradi pirotskog ćilima. S vremenom su tkalje pripadale različitim konfesijama, a kasnije samo jednoj, ali se ćilim izrađivao po starim matricama. To je možda i najbolji primjer zajedničkog razvijanja jedne tradicije po islamskim uzusima.

PREPOROD: I za kraj, kakav je naš odnos prema umjetnosti, koliko je važno gajiti svijest o lijepom, te zbog čega je umjetnost važna u svakodnevnom oblikovanju urbanog prostora?

Kenan Šurković: Mi danas ne bismo mogli živjeti bez umjetnosti jer ona uobličava prostor u kojem živimo. Kroz historiju je recimo bilo grupa koje su živjele bez tehnologije, ali niti jedna nije živjela bez umjetnosti. Sve što nas okružuje: zgrade, automobili, namještaj, odjeća, mašine itd., svi su oni produkt umjetničkog dizajna, čak do te mjere da veoma precizno možemo odrediti kada i na koji način se umjetnost reflektovala na svakodnevni život, a tu naravno mislim na modernu umjetnost koja se razvila krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Čak niti nauka nema tako velike domete kakve ima umjetnost. Kada je u pitanju islamska umjetnost, ona je oduvijek oplemenjivala prostor u kojem boravimo, kako onaj profani tako i sakralni. Ćilimi u kućama i džamijama, ukrašeno posuđe, drvena rezbarija, odjeća, oslikani zidovi u džamijama, sve je to nekada činilo svakodnevnicu i uticalo na pojedinca da razvije osjećaj za lijepo. I danas je to moguće sprovesti, možda ne u mjeri kao nekada, ali ako se potrudimo možemo naše okruženje učiniti boljim u tom smislu.

(IIN Preporod)