Bivši predsjednik Diyaneta Mehmet Görmez za IIN Preporod: Znanje se uvećava, ali se smisao ne produbljuje

PREPOROD: Uvaženi dr. Görmez, uočljivo je da u mnogome tretirate temu potrage za smislom, odnosno ističete da čovječanstvo proživljava krizu smisla. U razmatranju pitanja smisla se možemo referisati na različite historijske okvire da bismo ga razumjeli i pokušali prevazići, ali čini se da je s usložnjavanjem svijeta i pojava ta kriza intenzivnija za čovjeka današnjice. Odakle raste, čime se uzgaja i čemu sve šteti takva kriza?

Görmez: Govoriti o krizi smisla danas više nije teorijski interes, nego jasna moralna obaveza. Razaranje kojem svjedočimo u Gazi, kao i aktuelni slučaj „ostrva tame“, jasno pokazuju koliko se ljudski život može lako obezvrijediti i kako svijet na to može ostati nijem. Tamo gdje se izgubi smisao, razgrađuje se i moral; zato se kriza smisla uvijek pretvara u krizu morala.

Uzrok ove krize nije jedan. Kako je svijet sve složeniji, čovjekov um, srce i savjest istovremeno nose sve veći teret. Temeljni problem je u sljedećem: dok rastu naše mogućnosti da objasnimo ljudsku egzistenciju, sužava se horizont unutar kojeg joj možemo dati smisao. Kada se veza između objašnjenja i smisla prekine, čovjek biva preplavljen znanjem, ali duhovno osiromašen.

Svjetonazor koji život svodi isključivo na materijalne mjere jedan je od glavnih uzroka produbljivanja ove krize. Svjetonazor koji ne uzima u obzir svrhu stvaranja, ahiret i svijest o odgovornosti, čovjeka neizbježno vodi u osjećaj praznine. Kada se tome pridruži život zasnovan na brzini, potrošnji i užitku, pitanje „zašto živim?“ ili se uopće ne postavlja, ili, ako se postavi, ostaje bez zadovoljavajućeg odgovora. Digitalizacija dodatno otežava stanje: informacije brzo kruže, ali se mudrost i smisao ne usađuju istom brzinom u čovjekovu nutrinu.

Jedan od važnih uzroka je i svođenje čovjeka na biće koje isključivo proizvodi i troši. Takvo shvatanje slabi osjećaj za milost, pravdu i odgovornost. Kada se u tom procesu vjera pogrešno predstavi, kriza se još više produbljuje: vjera prestaje biti životodavni poziv koji se obraća čovjekovoj iskonskoj prirodi (fitret), te se svodi ili na puku formu ili na sukob. U tom slučaju čovjek se ne udaljava od vjere, nego od problematičnih diskursa koji se proizvode u njeno ime.

Na individualnom planu ova kriza proizvodi usamljenost, tjeskobu i osjećaj bescilja. Na društvenom planu nagrizaju se zajedničke vrijednosti, slabi volja za zajedničkim životom, iščezava milost, a osjećaj pravde biva ozbiljno narušen. Civilizacija nije puki tehnički napredak, nego sposobnost da se proizvode smisao vrijednosti i svijest o odgovornosti.

Vjera upućuje na apsolutnu istinu, dok su vjerska tumačenja i oblici religioznosti ljudski i podložni kritici. Kada se ta razlika jasno uspostavi, vjera prestaje biti identitet koji se brani, a postaje snažna referenca koja nudi moralno uporište za zajedničke probleme čovječanstva.

Zapostavljene su duhovne dimenzije čovjeka

PREPOROD: Ljudska svakodnevnica se drastično promijenila, a digitalna ekspanzija i razvoj umjetne inteligencije, potvrđuje da su moguće i brže promjene. Međutim, pokazalo se da takav napredak ima svoju cijenu. Nije li savremeni čovjek stvorio ogromnu iluziju o napretku, izjednačavajući ga isključivo s tehnološkim progresom, a pri tome ponajviše zanegirao duhovne komponente vlastitog bića dajući apsolutni primat razumu?

Görmez: S modernitetom se promijenila i svrha znanja. Znanje više nije usmjereno na razumijevanje istine i bivstvovanja, nego na sticanje moći i ovladavanje prirodom. Taj pravac je, uz nauku i tehnologiju, proizveo i kolonijalizam, ratne tehnologije i sredstva masovnog uništenja. Drugim riječima, moć je rasla, ali smisao, moral i svijest o odgovornosti koji bi tu moć usmjeravali nisu se razvijali istom mjerom. U tom procesu razumu je data gotovo apsolutna prednost, dok su duhovna i srčana dimenzija čovjeka u velikoj mjeri zanemarene. Međutim, znati i razumjeti nisu isto. Znanje može čovjeka učiniti snažnim, ali ga ne čini nužno pravednim, milostivim i mudrim. Razumijevanje podrazumijeva da se znanje utisne u bivstvovanje, da se pretvori u vrijednost i moral. Temeljni problem današnjice nije u rastu znanja, nego u tome što znanje ne uspijeva preobraziti čovjeka.

U doba digitalizacije i umjetne inteligencije ova iluzija postaje još vidljivija. Znanje se sve više pretvara u podatak i gomilu informacija, dok virtualnost slabi naš odnos prema Zbilji (hakikat). Ova ekranska civilizacija, u kojoj dominira vizuelna percepcija, površno oblikuje mišljenje, a istovremeno otupljuje srčanu i duhovnu spoznaju. Stoga je danas još jasnije da je savremeni čovjek, stavljajući razum u središte, zapostavio svoje duhovne dimenzije. Zbog toga napredak ne možemo razumijevati samo kao povećanje tehnoloških kapaciteta. Potrebno je u jednoj cjelini nauku sagledavati kao ono što objašnjava, filozofiju kao ono što promišlja, a vjeru kao ono što daje smisao bivstvovanju. Čovječanstvu danas ne treba više informacija, nego smisao koji će moć povezati s vrijednostima, znanje s mudrošću, a napredak s moralom.

PREPOROD: Uloga religije i religijskih zajednica u savremenom dobu je itekako reducirana, mada čujemo pozive – ne samo iz teološke pozadine – da se religijska učenja trebaju uzeti kao važna referenca u rješavanju izazova, i lokalnog i globalnog karaktera. Na koji način se to može učiniti s obzirom da se religija danas često svodi na privatnu stvar ili se doživljava kao prijetnja i relikt prošlosti?

Görmez: Jedan od temeljnih razloga zbog kojih je danas sužen utjecaj religije i vjerskih zajednica je to što se nedovoljno pravi razlika između vjere i religioznosti. Dok vjera izražava samu Božansku istinu, religioznost predstavlja čovjekov način razumijevanja i življenja te istine. Kada se ta razlika izgubi iz vida, vrijednosni i smisleni horizont koji vjera nudi počinje se procjenjivati kroz individualne pogreške ili neispravne oblike religioznosti, pa se vjera nepravedno potiskuje u privatnu sferu.

Međutim, vjera po svojoj naravi nije samo individualno područje. Ona nudi cjelovito usmjerenje koje daje smisao čovjekovom odnosu prema Gospodaru, prema samome sebi te prema drugim ljudima i svijetu. Zbog toga mogućnost da vjera bude relevantna referenca ne leži u tome da se ona predstavi kao ideološki rival ili kao relikt prošlosti, nego u tome da se učini vidljivom njena sposobnost da proizvodi moral, pravdu, milost i svijest o odgovornosti.

To što se u modernom svijetu vjera ponekad doživljava kao prijetnja proizlazi iz poistovjećivanja same vjere s tumačenjima i diskursima kreiranim u njeno ime. Vjera upućuje na apsolutnu istinu, dok su vjerska tumačenja i oblici religioznosti ljudski i podložni kritici. Kada se ta razlika jasno uspostavi, vjera prestaje biti identitet koji se brani, a postaje snažna referenca koja nudi moralno uporište za zajedničke probleme čovječanstva.

Krize s kojima se danas suočavamo – krize pravde, vrijednosti i odgovornosti – ne mogu se prevladati isključivo tehničkim ili političkim rješenjima. One zahtijevaju da čovjek ponovo promišlja iz perspektive ukazanog mu emaneta, u čijem centru je ahlak. Stoga se referentna uloga vjere ne ostvaruje njenim nametanjem u javni prostor, nego autentičnim ponovnim uspostavljanjem veze između vjere i morala, imana i djela, ibadeta i vrijednosti.

Mladi se ne udaljavaju od duhovnosti, već se distanciraju od određenih institucionalnih i reprezentacijskih oblika religije. Problem nije u vjerovanju kao takvom, nego u tome što ponuđeni vjerski jezik ne uspijeva uspostaviti dovoljno autentičnu vezu sa životom.

Moral je u središtu tradicije islama

PREPOROD: Kako vidite pojavu distanciranja od institucionalne religije, posebno među mladima, iako to ne označava i odustajanje od duhovnosti, već, prije svega, slabije identificiranje s religijskim zajednicama/organizacijama?

Görmez: Slažem se s tim zapažanjem. Mladi se ne udaljavaju od duhovnosti, već se distanciraju od određenih institucionalnih i reprezentacijskih oblika religije. Problem nije u vjerovanju kao takvom, nego u tome što ponuđeni vjerski jezik ne uspijeva uspostaviti dovoljno autentičnu vezu sa životom. Stoga je ovdje, prije svega, riječ o krizi predstavljanja negoli o krizi vjere.

Pitanja i prigovori mladih uglavnom se koncentriraju oko sedam temeljnih odnosa. Kada se odnos vjera – čovjek postavi na problematičan način, vjera se doživljava kao struktura koja ograničava i obezvređuje čovjeka, pa mladi biraju ono što smatraju humanim. Kada se odnos vjera – svijet gradi kroz omalovažavanje dunjaluka, vjera se percipira kao nešto što je u sukobu sa životom. Ali, zapravo, dunjaluk nije problem, nego materijalizacija koja potiskuje svijest o ahiretu. Slično tome, kada se odnos vjera – razum postavi kroz suprotstavljanje, mladi se opredjeljuju za razum. Očito je, međutim, da Objava ne isključuje razum, nego potiče mišljenje i propitivanje. Kada se odnos vjera – nauka predstavlja jezikom sukoba, mladi biraju nauku, iako između stvorenog i objavljenog ne postoji proturječje, nego komplementarnost.

Važno je i pitanje odnosa vjera – kultura. Kada se kulturno i historijsko apsolutizira kao da je sama religija, kod mladih se javlja osjećaj nepravde i opterećenja. Kada se, pak, prekine veza vjera – moral, odnosno kada religioznost ne luči moralnost, nastaje ozbiljan zamor od vjerskog. Konačno, ako se odnos čovjek – Bog gradi isključivo narativom o pokornosti, on prestaje biti odnos povjerenja i emaneta, te proizvodi osjećaj ugrožene slobode.

Zato rješenje nije u optuživanju mladih niti u razvoju defanzivnog diskursa. Suštinska potreba je ponovna izgradnja vjerodostojnog metodološkog okvira utemeljenog na Kur’anu i sunnetu, koji ne isključuje razum i moral, u miru je sa životom, govori jezikom rahmeta te pitanja mladih smatra legitimnim.

PREPOROD: Etički i moralni okviri se nameću kao osnovni i najveći potencijal koji muslimani mogu ponuditi svijetu, čemu posebnu težinu daje snažan temelj konstitutivne tradicije islama. Može li se kazati da smo uopšte i svjesni takve vrste duhovno izgrađujućeg kapitala. Nerijetko se stiče dojam da nam tako bogata, temeljna i tumačenjska tradicija islama omogućavaju da sricamo velike univerzalne istine i vrijednosti, ali stanje u brojnim muslimanskim društvima svjedoči da od svega toga muslimanima ostaje tek zavaravajući osjećaj moralne superiornosti?

Görmez: Čini se da nismo u potpunosti svjesni tog kapitala. Moral u konstitutivnoj tradiciji islama nije sporedni element vjere, nego se nalazi u njenom samom središtu. Uprkos tome, u mnogim muslimanskim društvima danas se moral više ne pojavljuje kao temeljni faktor vjerskog života.

U našoj tradiciji svako od lijepih Božijih imena istovremeno je i izvor vrijednosti i morala. Među njima posebno mjesto zauzima ime Er-Rahman, jer ono upućuje na zakon milosti koji obuhvata cjelokupno postojanje. Ako Allah, imenom Er-Rahman, obuhvata sve što postoji, onda je i vjernik obavezan graditi moral koji u svim sferama života obuhvata milost, pravdu i svijest o odgovornosti. Pristup koji sam nastojao izraziti pojmom rahmanī ahlak (ahlak opšte milosti), upravo iz tog razloga ne polazi od apstraktnih normi, nego od vrijednosti koje se u životu očituju kroz Božanska imena.

Međutim, kada se moral izdvoji iz svrhe ibadeta i svede na sporedni element religioznosti, dolazi do ozbiljnog loma. Ako ibadet ne rađa moral, vjera prestaje biti poredak života koji donosi milost i pravdu, te se svodi na formu identiteta i pripadnosti. Time se bogato etičko naslijeđe, umjesto da prožme život, pretvara u varljiv osjećaj moralne nadmoći kod muslimana. U osnovi ove proturječnosti leži nemogućnost da se odnos između vjere i morala uspostavi na zdrav način. A tvrdnja naše islamske tradicije je jasna: vjera je moral, moral je vjera. Bez morala nema vjere, niti se moral može misliti odvojeno od vjere. Krajnja svrha ibadeta jeste izgradnja morala. Zbog toga je nužno da se ova veza iznova utemelji, kako u misaonom svijetu, tako i u obrazovanju i svakodnevnoj praksi.

U tom smislu, naglasak Taha Abdurrahmana, kojim nasuprot Descartesovom: „Mislim, dakle postojim“, ističe tvrdnju „Moralan sam, dakle postojim“, izuzetno je značajan. Ono što čovjeka uistinu razlikuje nije samo sposobnost mišljenja, nego razum potvrđen moralom. Rahmanī ahlak ne pretvara vjernika u subjekt koji polaže pravo na nadmoć, nego u nosioca emaneta koji sve obuhvata milošću. Problem današnjice ne leži u nesposobnosti islama da generiše univerzalne vrijednosti, nego u tome što se te vrijednosti ne uspijevaju iznova živjeti kroz ahlak opšte milosti.

Metodološka obnova islamskih disciplina mora se kretati u pravcu cjelovite metodologije, koja istovremeno promišlja kontinuitet i promjenu, stalno i promjenjivo, tekst i život. U konačnici, nije nam potrebna puka sakralizacija teksta, niti prekid koji odbacuje tradiciju. Potrebna je volja za tedždidom i ihjāom, odnosno da se, putem vjerodostojnog vjerskog metoda, odgovori na pitanja današnjice.

Metodološka kriza u tumačenju Kur'ana i sunneta

PREPOROD: Kada govorite o aktuelnim metodološkim problemima u intepretaciji Kur'ana i sunneta, šta pod tim podrazumijevate? Odnosno, u kojem smjeru se mora kretati ta obnova metodologije islamskih disciplina, a da se pri tome ne zanemari ni dosadašnja, zaista bogata interpretativna tradicija islama?

Görmez: Temeljni problem s kojim se danas suočavamo u tumačenju Kur’ana i sunneta ne leži u samim Tekstovima, već u metodološkom odnosu koji s njima uspostavljamo. Kriza nije u tome što su Tekstovi iscrpljeni, nego u tome što je oslabio metod (usul) koji bi ih mogao aktuelizirati u kontekstu savremenog čovjeka.

Tu situaciju zorno oslikava kur’ansko kazivanje o Ashabi-kehfu. Njihov novac nije izgubio vrijednost zato što je bio bezvrijedan, nego zato što više nije bio u opticaju i nije imao tržišnu vrijednost. Slično tome, danas mnoga islamska znanja i naslijeđe ne ostaju bez učinka zato što su nevažni, nego zato što ne uspijevaju uspostaviti vezu s današnjicom. To ne zahtijeva preispitivanje tradicije, nego naše sposobnosti da tu tradiciju prevedemo u jezik savremenosti.

U modernom dobu metodološka kriza se najjasnije očituje kroz sužavanje i fragmentiranje metode. Odnos prema Tekstu često se svodi na nivo doslovnosti, zanemarujući svrhu, kontekst i značenje. Narušene su ravnoteže između razuma i Objave, vjere i života, znanja i morala, idžtihada i fetve (umjesto idžtihada pojavljuju se parcijalne i fetve lišene konteksta). Kao posljedica toga, islamske nauke sve češće se zatvaraju u sebe, umjesto da proizvode mudrost koja usmjerava čovjeka. Krize se mogu prevladati jedino metodološkom obnovom koja ostaje unutar okvira metode. Takva obnova ne znači zamrzavanje tradicije niti njeno potpuno odbacivanje. Naprotiv, ona podrazumijeva uspostavljanje vjerodostojne veze između kur’anskog naslijeđa, razuma, vremena u kojem živimo i čovjekove potrage za smislom, uz puno uvažavanje bogate historijske interpretativne baštine islama. Metodološka obnova islamskih disciplina mora se kretati u pravcu cjelovite metodologije, koja istovremeno promišlja kontinuitet i promjenu, stalno i promjenjivo, tekst i život.

U konačnici, nije nam potrebna puka sakralizacija teksta, niti prekid koji odbacuje tradiciju. Potrebna je volja za tedždidom i ihjāom, odnosno da se, putem vjerodostojnog vjerskog metoda, odgovori na pitanja današnjice.

PREPOROD: S obzirom na važeće koncepte podučavanja i sticanja znanja u cijelom svijetu, na različitim nivoima, koji su nerijetko opterećeni zahtjevima teškog kapitalizma, materijalizma i uniformnosti, u kojem smislu to može predstavljati barijeru u razvijanju ambijenta koji će omogućiti bolje artikulisanje metodoloških okvira o kojima govorite? Shodno tome, na koji način muslimani mogu aktuelizirati epistemološki kurs baziran na temeljnoj tradiciji islama?

Görmez: Današnji dominantni modeli podučavanja najčešće ne uzimaju čovjeka kao središte, nego ga svode na mjerljive, funkcionalne i proizvodne aspekte. U takvom okviru znanje se uvećava, ali se smisao ne produbljuje; informacije se gomilaju, dok čovjek sve teže prepoznaje sebe i svrhu vlastitog postojanja. Temeljni problem leži u tome što obrazovanje ne uzima u obzir cjelovitost čovjeka, koji nije samo biološko i racionalno biće; njegova iskonska priroda (fitret) i savjest jednako su određujući kao i njegova prirodna datost. Savremeni obrazovni modeli najčešće u središte postavljaju tijelo i instrumentalni razum, dok fitru i duhovnu dimenziju potiskuju.

Zato mogućnost da muslimani ponovo aktueliziraju epistemološki kurs utemeljen na konstitutivnoj tradiciji islama zavisi od obnove obrazovnog sistema koja polazi od cjelovite slike čovjeka kroz ono što nazivamo fitretocentričnim obrazovnim pristupom. Obrazovanje usmjereno na ovaj način čovjeka promatra u jedinstvu materije i duhovnosti, razuma i srca, prirode i fitre. Obrazovanje tada nije puko prenošenje informacija, nego i tezkira – podsjećanje čovjeka na istinu i smisao koji su već upisani u njegovu iskonsku prirodu – fitru.

Vizija Turskog međunarodnog islamskog univerziteta nauke i tehnologije

PREPOROD: U najavi otvaranja Turskog međunarodnog islamskog univerziteta nauke i tehnologije u Istanbulu prepoznaje se Vaš intelektualni potpis, i iz Vašeg opusa i s Instituta za islamsku misao u Ankari, a ujedno ste i rektor Univerziteta. O kakvoj viziji je riječ?

Görmez: Turski međunarodni islamski univerzitet nauke i tehnologije nastaje s ambicijom da se, u svijetu u kojem je znanje odvojeno od smisla, nauka od morala, a tehnologija od čovjeka, ponovo poveže nauka s mudrošću, čovjek s vrijednošću, a univerzitet s odgovornošću. Riječ je o instituciji utemeljenoj na viziji koja znanje ne vidi samo kao sredstvo objašnjavanja, nego i smislenog tumačenja stvarnosti; ne kao alat za proizvodnju moći, nego kao sredstvo izgradnje čovjeka i svijeta.

Temeljni pristup Univerziteta polazi od uvjerenja da znanje nije neutralno, nego da svako znanje nužno usmjerava čovjeka, društvo i prirodu. Stoga se prirodne nauke, društvene i humanističke discipline te islamska misao ne promatraju kao odvojena područja, nego kao različiti vidici iste potrage za Istinom. „Islam“ se u nazivu ne shvata kao ime uske discipline, nego kao konstitutivno tlo koje oblikuje razumijevanje znanja, čovjekov svijet smisla i civilizacijski horizont. „Nauka“ označava kritičku svijest, dok se „tehnologija“ razumijeva ne samo kao proizvodnja i primjena, nego kao polje koje zahtijeva stalno promišljanje odnosa prema čovjeku, okolini i moralu. U tom okviru Univerzitet se ne pozicionira kao struktura koja isključivo osposobljava za zanimanje, nego kao ustanova koja odgaja čovjeka, proizvodi vrijednosti i povezuje znanje s odgovornošću. Istraživački model koji daje prednost postdiplomskom obrazovanju usmjeren je prema zanemarenim ili novim poljima koja zahtijevaju drugačiji pristup.

Ukratko, Univerzitet započinje svoj rad s razumijevanjem nauke koja ne služi moći, nego istini; znanja koje ne proizvodi dominaciju, nego se gradi na svijesti o emanetu; te tehnologije koja se ne vodi isključivo brzinom i efikasnošću, već ljudskom i moralnom odgovornošću.

PREPOROD: S obzirom da ste upoznati s kontekstom u kojem žive bosanski muslimani, a ujedno i s organiziranošću Islamske zajednice u BiH te islamskim obrazovanjem u našoj zemlji, koju vrstu saradnje Diyaneta, IZ u BiH i islamskih visokoškolskih ustanova u obje zemlje vidite potencijalno plodonosnom?

Görmez: Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini nikada nisam doživljavao kao instituciju ograničenu na uski nacionalni ili geografski okvir. Naprotiv, smatram da ona ima izuzetno važnu ulogu u uspostavljanju uravnoteženih i vjerodostojnih odnosa na prostoru cijelog Balkana, ali i između Istoka i Zapada. Isto mislim i za jedan od ključnih izvora koji hrani takav institucionalni stav, odnosno za Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, koji Islamskoj zajednici daje naučnu dubinu i intelektualni kontinuitet.

Najplodonosnije i dugoročno najodrživije polje saradnje između Turske i BiH jesu islamsko visoko obrazovanje i akademska istraživanja. Razmjena nastavnog kadra i postdiplomskih studenata, zajednički istraživački projekti, zajednički master i doktorski programi, kao i višejezičke akademske publikacije, nude snažne mogućnosti za produbljivanje naučnog potencijala u obje zemlje.

Ipak, ove odnose ne treba svoditi isključivo na institucionalni i akademski okvir. Između Turske i BiH postoji odnos onoga što nazivam geografijom srca, koji je satkan od historijskih, kulturnih i duhovnih veza. Taj prostor, koji nadilazi političke granice, počiva na zajedničkoj tradiciji, svijesti o odgovornosti i zajedničkoj nadi u budućnost. Upravo taj duhovni temelj, koji se proteže od Balkana do Anadolije, predstavlja najjaču osnovu koja vjerskim i naučnim oblicima saradnje daje dubinu i trajnost.

Ramazan: Četiri temeljne odrednice

PREPOROD: Prigodno, uoči ramazana, koju biste kur'ansku poruku izdvojili kao posebno zapostavljenu, a koja nam je itekako potrebna danas?

Görmez: Ono što se danas najčešće zanemaruje jeste dubina značenja koju ibadeti – posebno post – u sebi nose. Ramazanski post ne dolazi svake godine samo kao rutinski ibadet, nego kao snažan prostor svijesti koji poziva na ponovno promišljanje života, i u tom smislu uspostavljanje četiriju temeljnih odrednica.

Prije svega, donosi novu definiciju čovjeka. Ramazan se protivi svođenju čovjeka na potrošnju, želudac i užitak; podsjeća na uzdizanje ka istinskoj čovječnosti. Kao drugo, nudi novu definiciju društva: mase okupljene oko interesa nastoji preobraziti u ummet povezan milošću i odgovornošću. Treće, izgrađuje novo razumijevanje pravde. Iskustvom gladi i dijeljenja pravda se ne ostavlja samo u okviru prava i zakona, nego se usađuje u savjest. Četvrto, ramazan donosi i novu definiciju slobode. Sloboda se ne shvata kao neograničena mogućnost činjenja, nego kao snaga volje i sposobnost odricanja kada je to potrebno. U tom kontekstu izuzetno je poticajan opis ramazana koji nudi Alija Izetbegović. On ramazan vidi kao duhovni ambijent koji spaja zemlju i nebo, dunjaluk i ahiret, tijelo i dušu, pojedinca i zajednicu. U tom ambijentu seljakova koliba i kraljeva palača, gladni i siti, jaki i slabi susreću se na istoj moralnoj ravni.

Stoga je poruka koju ramazanom trebamo aktuelizirati sljedeća: ibadeti nisu puka navika, nego Božanske mogućnosti koje preobražavaju čovjeka i društvo. Post i ramazan dolaze svake godine kako bi nas iznova izgradili te čovjeka, društvo, pravdu i slobodu ponovno osmislili u svjetlu kur’anskog značenjskog horizonta.

Ovom prilikom zahvaljujem Vam na realizaciji intervjua te čestitam mubarek ramazan čitaocima Preporoda i svim muslimanima. Molim Uzvišenog Gospodara da ramazan bude vrijeme koje oživljava srca, produbljuje smisao i moral pretače u život.

(IIN Preporod)