Mirnes Omerović: Aktivizam mladih nije ličan – ne smije biti odvojiv od želje za boljim sutra

Mirnes Omerović je student Pravnog fakulteta u Sarajevu i alumnista Prve bošnjačke gimnazije.

Već je profiliran i prepoznat kao mladi pisac, koji za sebe kaže da je inspirisan idejom o čuvanju sjećanja na odbranu Bosne i Hercegovine.

Biografski i autorski ga određuje činjenica da je porijeklom iz Bratunca, kao i školovanje u spomenutoj srednjoj školi, koja je ponudila adekvatnu povratnu reakciju na njegov autorski glas.

Razgovarao: Nedim Gondžić

U obrazovnom smislu, tvoja matica je Prva bošnjačka gimnazija. Koliko je ona oblikovala tvoj pogled na društvo i autorski izraz?

Mirnes: Ona mi je pustila slobodu da svoj umjetnički izraz pretočim u nastavni program. Odnosno, dala mi je slobodu da realiziram skoro sve zamisli vezane za umjetničke performanse koje smo izvodili u školi. 

Oblikovala je i način na koji se uključujemo u svijet. Zahvaljujući tom ambijentu, ja sam oživio “Planetu Sarajevo”, povodom dana sjećanja na masakr na Markalama, potom i svoju "Prijedorsku maturu".

Riječ je o mojim poetskim performansima, kojima smo podsjećali na agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Sve je to jedan pristup koji dozvoljava učenicima da se izraze i da budu ono što jesu. To nije učenje s ciljem da budemo puki repetitori znanja, nego da samostalno mislimo, a potom i stvaramo jednu bolju generaciju koja može doprinijeti društvu.

Kako izgleda taj momenat kad dođeš profesoru ili profesorici Bosanskog jezika i kažeš: “Ja pišem”? Kakva je povratna reakcija?

Mirnes: Iza sebe sam tada već imao jednu zbirku poezije i trebala je nastati sljedeća. Profesorica je iščitavala moje pjesme i rekla da bi bilo šteta da se ne objave.

To je jedan značajan momenat kada profesori budu vjetar u leđa, daju prostor da svoju govoriš poeziju na časovima, da pišeš o poeziji i da pišeš poeziju.

Profesorica Lejla Hamzagić-Kovačević je bila recenzentica moje “Prijedorske mature” i “Egzodusa” te želim naglasiti njen doprinos kroz literarnu sekciju.

Isto tako, bio sam član redakcije školskog časopisa “Vrelo” tri godine, a na drugoj godini profesorica Nina Šeremet-Pepa mi je dala mogućnost da uređujem časopis i da budem dijelom toga.

Velika je stvar kada vam profesorica kaže: "Ti pišeš uvodnu riječ.": "Od tebe počinjem ovaj put."; Ti ćeš biti naš glas za ovo izdanje."

Stvarno je važno kada vam ljudi koje u tom trenutku, a i dan danas, cijenite i poštujete, daju šansu da govorite, da pišete i da budete ono što jeste.

S obzirom na uredničko iskustvo koje si spomenuo, zanima me tvoje mišljenje o tome kako se danas obratiti mladima, šta su teme koje ih zanimaju i kako da ostanu dovoljno atraktivne kad se prezentuju u formi rečenice i teksta? 

Mirnes: Stvarno je teško odabrati teme. Mi smo radili u vrijeme pandemije, pa smo se najčešće bavili temama mentalnog zdravlja i izolacije. U tom trenutku smo morali o tome govoriti. 

Naravno, postoje teme koje se, bez obzira na čitanost, moraju obrađivati, kao što je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu

Težak je put dolaska do do mladih ljudi, jer ko će danas čitati uz sve obaveze koje ovaj brzi svijet nosi i uz svo skrolanje po malim ekranima.

Ali mislim da je Bošnjačka gimnazija u velikoj mjeri omogućila sljedeće: kada ja mogu pisati slobodno o temama koje me zanimaju, vjerovatno će to ponukati i moje kolege da pročitaju. Mislim da je to bila logika tog časopisa.

Za dobru književnost je potrebno čitalačko i životno iskustvo. Životno, koliko te je odredila činjenica da vodiš porijeklo iz Bratunca? 

Mirnes: Odrastao sam s ljudima koji su preživjeli genocid, pa je teško je oduprijeti se tom načinu života, gdje porodica svakodnevno traga za posmrtnim ostacima, gdje se često javlja pitanje da li je neko prešao.

Onda se kao djetetu javi pitanje šta to znači preći? Šta je uopšte prelazak? Odakle? Kuda? Ko to nije prešao i zbog čega nije prešao? Moje nastojanje da dođem do tih odgovora je zapravo taj moj književni put, a kasnije i ovaj akademski.

U tom smislu je književnost posebno značajna, jer dopušta pojedinac dođe u centar pažnje, dok su opće činjenice ostavljene historiji.

Važan je taj jedan subjektivni odnos prema tim ljudima. Oni nisu samo broj, nego ljudi koji su imali i život i porodicu. Oni su mogli su biti nešto, a to je mnogo značajnije od toga da znamo samo činjenice.

Šta ti znače riječi poput aktivizma, književnosti, motivacije i inspiracije?

Mirnes: Aktivizam doživljavam kao oprinos zajednici, a književnost kao subjektivni doživljaj stvarnosti. Motivacija je govor o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i želja za boljim sutra, dok najvećom inspiracijom smatram porodicu.

Nedavno se na nekoliko portala mogao pročitati naslov o tebi: "Student iz Sarajeva predstavlja Bosnu i Hercegovinu u Strazburu". O čemu se radi?

Mirnes: Otvorio se jedan poziv za radionicu u Strazburu koja je tematski vezana za smrtnu kaznu. Primali jedno, eventualno dvoje, iz svake države članice Vijeća Evrope.

Stvarno je značajno, kao nekome ko izučava pravo i ko se bavi ljudskim pravima, otići u centar tog pravničkog dešavanja i vidjeti kako se neke stvari rade.

Radionica nam je dala mogućnost simulacije zasjedanja Vijeća Evrope, gdje smo simulirali određene države, članice Ujedinjenih nacija. Dobili smo određene države, od kojih su neke imale smrtnu kaznu, kao jednu od mogućnosti kažnjavanja.

To je iskustvo koje će nas dijelom određivati u životu – stajanje iza interesa društvene zajednice, iako se nekad s njima personalno ne slažemo.

Pravni fakultet je mozaik različitosti. Tu je mnogo studenata iz različitih društvenih konteksta, različitih uvjerenja i ideja koje stoje iza njih – ateista, vjernika na ovaj ili na onaj način. Kakva su tvoja iskustva susreta s ljudima koji misle i gledaju drugačije?

Mirnes: Razmjenjivati ideje i debatirati znači proširivati svoje vidike. Često odrastamo u kalupima koje je odredila zajednica kojoj pripadamo.

Otprilike se krećemo među Bošnjacima, muslimanima. Barem ja. Izlazak iz tog kruga znači pogled na to da neko ima drugačiju perspektivu.

U tom momentu je važan stav: Hajde mi izloži svoje činjenice, argumente i osjećanja. Dozvoli mi da te spoznam kao čovjeka, a reci mi šta ti osjećaš i misliš. Subjektivno, izrazito subjektivno.

Naravno, kao studentu prava mi je važno ostati u domenu činjenica, pa ću navesti primjer kolege koji dolazi iz Banje Luke.

Rekao da, iako nije Bošnjak, na pitanja o genocidu u Srebrenici, kada njega pitaju genocid u Srebrenici, on odgovori da je to pitanje suda i presuđena stvar.

Drago mi je da postoje takve osobe koje će se suočiti s činjenicama, pa makar i na uštrb kalupa u koje ih se možda pokušava smjestiti.

(Preporod.info)