Zbog čega je Institut za ratne zločine Nizozemske pokušao amnestirati Srbiju za genocid u Srebrenici? (Drugi dio)

Piše: Muart Tahirović

NIOD je nizozemsko nacionalno i međunarodno središte za ekspertizu i interdisciplinarno istraživanje historije svjetskih ratova, masovnog nasilja i genocida (Institut za studije rata, Holokausta i genocida).

U novembru 1996. godine Vlada Nizozemske ovlastila je NIOD da istraži događaje u vezi s padom Srebrenice 11. jula 1995. godine. Izvještaj, koji je javno objavljen, Vladi je dostavljen 10. aprila 2002. godine.

Rečenica iz NIOD-ovog izvještaja, predstavljena na konferenciji za novinare održanoj 2002. godine, koja glasi: Nema dokaza koji bi pokolj u Srebrenici povezali s političkim vrhom Srbije, postala je i ostala osnova za korištenje tog izvještaja u gotovo svim procesima pred Haškim tribunalom i Međunarodnim sudom pravde. Na njega su se pozivali i optuženi, ali i država Srbija.

Danas se taj izvještaj koristi u dnevno-političke svrhe, kao i kao alat u rukama Srbije i entiteta RS u njihovim nastojanjima da svijetu prikažu svoju verziju dešavanja u Srebrenici jula 1995. godine.

Zašto se jedan prestižan institut toliko trudio da zaštiti Srbiju od odgovornosti za učešće u zločinima u i oko Srebrenice?

Kao što sam naglasio i u prvom dijelu, kroz cijeli izvještaj uporno se provlači teza o ulozi Armije BiH, dakle, jedinica koje su djelovale na prostoru zaštićene zone UN-a.

Tokom cijelog izvještaja odgovornost se dijeli, čime se pokušava relativizirati zločin genocida u Srebrenici – dovesti do zaključka da je odgovornost Armije BiH jednaka odgovornosti počinilaca zločina, odnosno srpskih snaga koje su zajednički djelovale prema enklavi Srebrenica i na kraju bile zajednički odgovorne za zločin.

U izvještaju se ciljano nastoji omalovažiti, poništiti ili barem umanjiti značaj i sposobnost pripadnika Armije Republike BiH koji su uspjeli presresti razgovore ključnih aktera u egzekuciji zarobljenih boraca i civila, a koje su kasnije prihvatile relevantne međunarodne institucije i sam Haški tribunal.

Veliki dio NIOD-ovog izvještaja napisan je na način koji podsjeća na beogradsku propagandnu kuhinju – onu istu koja je, zajedno sa srpskim snagama iz BiH, pripremila i realizovala zločin genocida u i oko Srebrenice.

U početku se nameće pitanje: zašto je NIOD otišao tako daleko i bio toliko bezobziran prema žrtvama? Međutim, ako se vidi ko su bili saradnici NIOD-a iz Srbije, razlog postaje očit.

Naime, Komisija za pomirenje koju je formirao Vojislav Koštunica imala je direktne veze s NIOD-om tokom izrade izvještaja. Tu komisiju činili su:

• Tibor Varadi, zastupnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u predmetu BiH protiv Srbije,

• Zoran Stanković, patolog, poznat po negiranju broja ubijenih u Srebrenici,

• Ljiljana Smajlović, novinarka bliska režimu Slobodana Miloševića,

• Darko Tanasković, poznati islamofob,

• Emir Kusturica, režiser.

Ako su eksperti iz nizozemskog instituta svoj izvještaj gradili na stavovima ove petorke, onda je jasno zašto izvještaj sadrži teze o nepostojanju uloge Srbije u dešavanjima u i oko Srebrenice jula 1995. godine.

I više od dvadeset godina nakon objavljivanja izvještaja, on je ostao nepromijenjen. Uprkos brojnim presudama međunarodnih sudova i utvrđenim činjenicama o zločinima, uključujući i genocid, NIOD nije smatrao potrebnim da svoj izvještaj revidira.

Osim onih koji su, zbog žestokih reakcija preživjelih žrtava, odmah po objavljivanju izvještaja povukli svoje potpise, članovi ekspertnog tima NIOD-a i dalje stoje iza pomenutog dokumenta.

Neki od njih danas dolaze i u Bosnu i Hercegovinu, gdje se predstavljaju kao „naši“ eksperti, podučavajući nas o genocidu i drugim zločinima.

(Preporod.info)