Sjećanje dana: Tuzlanska kapija, bol koja ne stari
Piše: Mustafa Cerić
Tuzla danas ne plače samo za svojom djecom. Danas Bosna i Hercegovina stoji nijema pred vlastitim ranjenim srcem. Jer Kapija nije bila samo trg. Nije bila samo tačka okupljanja mladosti, smijeha i prve ljubavi. Kapija je bila lice života koje je rat pokušao ubiti i na trenutak, u noći 25. maja 1995. godine, činilo se da je tama zaista pobijedila svjetlo.
Kao reisul-ulema, ali prije svega kao čovjek i sin ove zemlje, nosim u sebi duboko svjedočanstvo o toj noći koja nikada nije završila. Postoje zločini koje historija zapiše, a postoje oni koji ostanu da gore u savjesti naroda i svijeta kao neugasla vatra. Tuzlanska Kapija pripada upravo toj boli: boli koja ne stari, koja ne prolazi i koja svakim novim majem iznova otvara istu ranu.
Te večeri, u 20 sati i 55 minuta, nije pogođena vojna meta. Nije pogođena tvrđava. Nije pogođen rov. Pogođena je mladost Bosne. Pogođeni su osmijesi djevojaka i mladića koji su vjerovali da čovjek ipak može ostati čovjek i usred rata. Pogođena je nada da život može biti jači od mržnje.
Sedamdeset i jedan mladi život ugašen je u jednom trenu. Dvjesto porodica zauvijek je promijenilo svoje ime, svoje dane i svoje noći. A prosječna starost ubijenih — dvadeset i jedna godina — ostala je kao strašna optužnica protiv vremena u kojem je mladost postala meta.
I danas, kada izgovorimo ime malog Sandra Kalesića, dvogodišnjeg djeteta ubijenog u naručju roditelja, čovjek osjeti kako riječi postaju nedovoljne. Jer postoje trenuci kada ni jezik, ni suze, ni molitve ne mogu obuhvatiti dubinu ljudske tragedije.
Dijete od dvije godine nije moglo biti ničiji neprijatelj. Njegovo ime danas stoji kao simbol nevine Bosne, zemlje koja je u ratu najviše izgubila upravo ono što je bilo najnevinije.
Kapija nas zato ne uči samo šta se dogodilo. Ona nas pita šta smo postali nakon toga. Jesmo li naučili čuvati život? Jesmo li naučili braniti istinu? Jesmo li dostojni onih koji su ostali zauvijek mladi?
Najdublja tuga ovog naroda nije samo u smrti njegove djece, nego u činjenici da pravda ni nakon tri decenije nije do kraja izvršena. Presuđeni zločinac i dalje izmiče kazni, dok majke Tuzle obilaze mezare i grobove svoje djece. To je rana koja dodatno ponižava savjest čovječanstva. Jer pravda koja kasni predugo počinje ličiti na novo nasilje nad žrtvama.
A ipak, unatoč svemu, Tuzla nije grad poraza.
Svake godine, kada se oglasi sirena u 20 sati i 55 minuta, ne čuje se samo zvuk sjećanja. To je glas jednog grada koji odbija zaboraviti. To je zavjet da ubijena mladost neće biti pretvorena u statistiku. To je moralni krik Bosne i Hercegovine protiv ravnodušnosti svijeta.
Danas, dok su zastave spuštene na pola koplja, dok cvijeće prekriva Kapiju, a tišina Slane Banje govori više od hiljadu govora, osjećamo da mrtvi nisu nestali. Oni žive u našem pamćenju, u našoj odgovornosti i u našoj obavezi da istinu prenosimo budućim generacijama.
Jer narod koji zaboravi svoju ubijenu djecu, zaboravio je i vlastito dostojanstvo.
Neka Milostivi Bog podari smiraj dušama nevino ubijenih tuzlanskih mladića i djevojaka. Neka osnaži njihove roditelje, porodice i sve one koji već trideset i jednu godinu nose teret neizrecive tuge. A nama neka podari snagu da čuvamo Bosnu i Hercegovinu kao zemlju života, pravde i ljudskog dostojanstva.
I zato Kapija danas nije samo mjesto smrti.
Kapija je opomena čovječanstvu.
Kapija je rana Bosne.
Kapija je amanet našoj savjesti.
I dok postoji ijedno srce koje pamti, tuzlanska mladost neće biti zaboravljena.
(Preporod.info)