Kult ličnosti i(li) kult institucije

Piše: Dželaludin Hodžić

Jedna od osnovnih karakteristika našeg društvenog i javnog života jeste nepovjerenje prema organiziranju, organizaciji, skoro svakoj instituciji i vlasti u bilo kojoj formi.

U tom smislu, mislim da smo došli do krajnjih granica. Problem je složen i nije ga moguće do kraja izraziti u jednom (kratkom) tekstu. Osim toga, nije moguće da to učini pojedinac. Svaka analiza tog fenomena je samo dio ukupnih napora koji bi se morali poduzeti da se nešto temeljito promijeni.

Ovdje nije riječ o tome da se institucije, organi, ili bilo koja vlast učini nedodirljivom.

Štaviše, bez slobode govora, kritičkog odnosa, dijaloga i stalnog propitivanja urušavanje će se možda odvijati sporije, ali konačni pad čini težim, a oporavak neizvjesnim.

Rastućem nepovjerenju u naše institucionalno organiziranje doprinose, naravno, brojne afere različitih vrsta. Naša institucionalna nekultura čini to nepovjerenje još snažnijim.

Mnogi ljudi koji su obnašali ili obnašaju odgovorne javne dužnosti se ponašaju kao da od njih sve počinje i da će nakon njih sve završiti. To je suština stava koji se pripisuje francuskom kralju Luju XIV: "Država, to sam ja!".

Prevedite to u naš svakodnevni javni diskurs i vidjet ćete koliko su vam puta to isto, direktno ili suptilno, poručili naši zvani i samozvani, izabrani i nametnuti, lideri, predsjednici, motivacijski govornici.

Nakon što njima istekne mandat ili nekim čudom budu smijenjeni prije toga, slijedi potop, mrak i beznađe. To su poruke suprotne nekim temeljnim islamskim i civilizacijskim principima. A ti civilizacijski principi, u najkraćem, podrazumijevaju da u ravni ljudskih odnosa nema i ne smije biti kulta ličnosti.

Odnosi koji se razvijaju u tom pravcu ne mogu donijeti ništa osim jednoumlja. Organizirano djelovanje podrazumijeva da se ne zavisi od jednog čovjeka, bez obzira na njegove vrijednosti. Institucionalna kultura je, utoliko, jednaka depersonalizaciji odnosa i mora se razvijati na pravilima, kriterijima, transparentnosti, otvorenosti i planu.

U ozbiljnim organizacijama, planom se ne naziva ono što obuhvaća narednu godinu ili dvije.

Kada, recimo, svjetski ugledni univerziteti i instituti šalju pozive za naučne konferencije oni ih šalju po godinu dana unaprijed. Za narednih godinu dana ne može biti plana - to bi prije bio neki raspored u kojem se već sada u dan i sat zna kad se, gdje i s kojim ciljem nešto organizira, na kojoj podlozi, s kojim ljudima i u kojem intenzitetu.

Izgradnja te institucionalne kulture i svijesti dugotrajan je i mukotrpan posao. Što je još važnije, on nema kraja.

Uvijek se unapređuje i razvija u skladu s izazovima vremena i odgovornost je svake generacije.

Tu se, naravno, raspoznaje stara dilema i antagonizam između individualnog i kolektivnog, ali ne spadam među one koji ih smatraju nepomirljivima.

Objava podjednako insistira na oba principa.

Konačna odgovornost je, naravno, individualna ali se procjenjuje i prema našem društvenom i institucionalnom ponašanju. Individualna odgovornost sadržana je u tome da ne odustajemo od slobode i da kritički mislimo. Da svoje stavove obrazlažemo i argumentiramo.

Odgovornost za kolektiv i zajednicu u tome je da ih ne poistovjećujemo sa sobom i svojim, često, jednostranim pogledima. Utoliko je nemoguće prenaglasiti značaj dijaloga, otvorenog i transparentnog, bez zabranjenih tema i nedodirljivih ličnosti. Jedino tako ćemo izbjeći opasnost od rušenja mostova za sobom i ruiniranja svakog institucionalnog odnošenja.

Samo na tim osnovama su mogući strateško mišljenje i planiranje. Sve drugo se svodi na egološki pristup u kojem postoji samo Ja koje ne vidi ni drugog ni drugačijeg, ni ono što je naslijeđeno ni ono što iza sebe ostavlja.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.