Kome sedždu činiš brate

Piše: Esad Bajić

Postoji nešto neobično u načinu na koji Kur'an govori o sedždi. Sedžda nije prikazana samo kao dio namaza. Kur'an govori o sedždi kao o stanju cijelog svijeta.

Sunce čini sedždu. Mjesec. Zvijezde. Planine. Drveće. Čak i sjene koje se pomjeraju od jutra do večeri.

Sve je na svom mjestu. Sve zna kome sedždu čini.

"Zar ne vidiš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi kaznu i zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi." (El-Hadždž, 18.)

Osim čovjeka. Jedino biće koje može reći: neću.

Tu počinje cijela drama ljudskog bića.

Prva odbijena sedžda o kojoj Kur'an svjedoči bila je Iblisova.

Nije Iblis rekao da Allah ne postoji. Nije rekao da ne zna ko je Allah. On je rekao: "Ja sam bolji."

Stavio je vlastitu procjenu iznad Božije naredbe. Stavio je vlastitu procjenu iznad Božije naredbe. A čim je to učinio, čim je pristao da Allahovu naredbu mjeri vlastitim kriterijem već je Boga zamijenio sobom. Argument o vatri i glini bio je samo opravdanje za nešto što je već bilo odlučeno iznutra.

To nije samo priča o Iblisu nego o čovjeku općenito. Kad čovjek zna da je nešto ispravno, ali kaže:  "ali meni to nema smisla,"  "ali ja osjećam drugačije,"  "ali ja sam iznad toga," "ali zašto baš ja," onda često radi istu stvar: ne odbija činjenicu da istina postoji, nego odbija da joj se pokori jer se sudara s njegovim egom, interesom ili slikom o sebi.

Zato je u islamskoj tradiciji oholost toliko opasna. Ne zato što čovjek "misli da je važan", nego zato što oholost polako pretvara vlastiti ego u posljednji sud o tome šta će prihvatiti kao istinu.

Zato Kur'an često povezuje sedždu i oholost.

Ko se ne zna spustiti pred Bogom, na kraju se počne klanjati sebi. Svom egu, svom položaju, svom mišljenju, svojoj slici o sebi.

"Zar ne vidiš onoga koji je svoju strast za boga uzeo?" (Al-Furkan,43)

A sedžda je potpuno suprotna logika. Sedžda ruši ljudsku logiku veličine. Ono što ego vidi kao spuštanje, Kur'an opisuje kao blizinu. Ona je čin kojim čovjek priznaje granicu vlastitog znanja i prihvati da postoji Onaj koji vidi šire, dalje i potpunije nego što čovjek može vidjeti.

Čovjek na sedždi prihvata da ima razum, volju, sposobnosti, kreativnost, snagu djelovanja, ali istovremeno zna da je sve to ograničeno, djelimično i nesavršeno.

Kur'an često ponavlja tu ideju: čovjeku je dato znanje - ali “samo malo”.

Tu sedžda postaje oslobađanje: od iluzije samodovoljnosti, od tereta da čovjek mora biti vlastiti bog, od zatvorenosti u granice vlastitog ega i percepcije.

"Zaista, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti."(Alek, 5-6.)

Allah u prvim objavljenim riječima Kur'ana ukazuje na iluziju samodovoljnosti, kao temeljnu čovjekovu grešku. A zadnji ajet te iste sure je: …učini sedždu i budi blizu. To je, dakle, lijek dat odmah uz dijagnozu.

"O vi koji vjerujete! Činite ruku’ i padajte na sedždu i obožavajte Gospodara svog i činite dobro, da biste uspjeli." (El-Hadždž, 77.)

(Preporod.info)