Može li islam bez zajednice?

Savremeni musliman u prosjeku živi vertikalno, prema gore, prema Allahu, lično. Namaz, post, učenje Kur'ana, hadž. To je farz ajn i tu uglavnom nema propusta u svijesti. Zna da je dužan i osjeća grižnju savjesti kad ne ispuni.

Ali horizontalna dimenzija, prema zajednici, prema društvu, prema civilizaciji, tu je slijepa tačka. Farz ajn bez farz kifaje je pola islama. Zajednica nije dodatak islamu, ona je uvjet za ispunjenje samog islama.

Čovjek koji klanja pet vakata a živi u društvu bez pravde, bez funkcionalnog obrazovanja, bez solidarnosti i ne osjeća nikakvu odgovornost za to stanje, taj čovjek živi vjeru na pola. A još veći problem je kad se ta polovina smatra cijelim.

Piše: Esad Bajić

Zamislimo situaciju. Usred mahale leži kamen od hiljadu kila. Svima smeta, niko ga ne može pomjeriti. Osim jednog čovjeka. On ima snagu, ima vremena, i kaže: "Meni ne smeta.“

Je li taj čovjek grješan?

Ovo nije filozofska zagonetka. Ovo je, u suštini, jedno od centralnih pitanja islamske etike, i jedan od glavnih razloga zašto muslimanska društva danas izgledaju onako kako izgledaju.

Postoji raširen stav u muslimanskim društvima koji zvuči kao skromnost, a zapravo je opasan: “Šta ja mogu? Jedan sam.”

Taj stav je stav pobožnog čovjeka koji klanja, posti, plaća zekat, obavi i hadž i misli da je time ispunio obavezu.

Ali islam to ne kaže.

Kur'an se obraća čovjeku i kao pojedincu i kao dijelu zajednice — istovremeno i nerazdvojivo. Poslanik, a.s., kaže: “Vjernici su u međusobnoj ljubavi i saosjećanju kao jedno tijelo - kad zaboli jedan organ, cijelo tijelo reagira groznicom i nesanicom.”

Ovo je opis kako zajednica treba funkcionirati. Ako neko u našoj mahali, gradu, državi pati, a mi možemo pomoći i ne pomažemo onda mi nismo organ koji reagira na bol kako to hadis preporučuje.

Islam ima jedan zanimljiv koncept koji se zove farz kifaje. Postoje obaveze koje su lične: naš namaz, post, individualni odnos sa Allahom. To je farz ajn. Niko te ne može zamijeniti.

Ali postoje i obaveze zajednice. Džuma se ne može klanjati bez džemata. Dženaza treba ljude koji će je ispratiti: ako ih nema, svi koji su mogli doći, a nisu, grješni su. Ako u nekoj zajednici nema ljekara, nema sudije, nema ko da podučava djecu, ta zajednica kao cjelina je zakazala, i svako u njoj ko je mogao nešto učiniti, a nije, odgovoran je.

Ili čistoća ulice. Nije to stvar ukusa ili kulture. Nije to “neko će počistiti”. To je ista kategorija. Ako je ulica nečista, a svi prolaze i niko ne reagira to je simptom da je nestalo osjećaja za zajedničku odgovornost.

Džuma bez džemata. Dženaza bez pratnje. Ulica puna smeća. Na površini izgledaju kao tri različite stvari. U osnovi su dio istog problema.

A ko je kriv kad farz kifaje obaveza nije ispunjena? Svi, ali ne jednako. Vlast koja ima resurse i ne uradi ništa odgovara najviše. Imućni koji ima novac i ne uloži ga u zajednicu odgovara više od siromaha. Obrazovani koji šuti dok zajednica propada više od onog ko manje zna. Obični čovjek bez resursa i uticaja odgovara najmanje, ali nije bez odgovornosti. Ostaje mu minimum: da ne smatra normalnim ono što nije normalno.

Greška koju savremeni musliman najčešće pravi je ili da gleda samo prema gore: “Krivi su vlada i bogataši” i oslobodi sebe svake odgovornosti, ili da gleda samo prema unutra: “Ja klanjam, ja postim, ja sam čist” i ne vidi da lična pobožnost ne briše kolektivni dug.

Islam traži oboje: pritisak prema onima koji više mogu, i angažman do granice onoga što ti sam možeš.

Dakle, islam uči da ono što čovjek posjeduje: snaga, znanje, imetak, talenat, zdravlje, položaj — nije njegovo vlasništvo. To je emanet. Nešto što ti je dato na čuvanje i na upotrebu, ali ne isključivo za tebe.

Poslanik, a.s., kaže jasno: ko vidi problem, a može ga riješiti rukom, neka ga riješi rukom. Ko ne može rukom, neka govori. Ko ne može ni govoriti, neka to smatra lošim u srcu. I to je, kaže, najslabiji iman.

Redoslijed nije slučajan. Veći kapacitet, veća obaveza. Ako možeš rukom, govor nije dovoljan. Ako možeš riješiti, šutnja nije neutralna pozicija.

U danima smo zul-hidžeta. Sjećamo se Ibrahima, a.s. Ne da je bio čovjek, ne da je bio džemat, bio je, kako Kur'an kaže: čovjek ummet.

Kur'an kaže: “Allah ne opterećuje dušu više nego što može podnijeti.”

Mnogi ovo čitaju kao olakšanje. I jeste, ali je i upozorenje.

Jer to znači: ko više može, od njega se više traži. Čovjek koji je živio u bijedi, bez mogućnosti, bez resursa - odgovara za ono što je realno mogao. Ali čovjek koji je imao sve - znanje, novac, uticaj, zdravlje - i iskoristio to samo za sebe, taj odgovara sasvim drugačije.

Ovo pretvara “Bog je milostiv” iz izgovora za pasivnost u ozbiljnu računicu. Što su mogućnosti veće, odgovornost je proporcionalno veća.

Gdje je zapelo?

Nije ovo uvijek bilo ovako. Postoji razlog zašto je islamska civilizacija nekoliko stoljeća bila svjetski centar medicine, matematike, filozofije, prava i arhitekture, dok je ostatak svijeta bio u mraku.

Tadašnji musliman nije doživljavao vjeru kao privatnu stvar odvojenu od života. Vakufi su gradili škole, bolnice, mostove, česme, biblioteke, hanove i javne kuhinje. Znalo se da grad koji nema učenjake, ljekare, sudije i uređene puteve nije samo siromašan grad nego zajednica koja nije izvršila svoju obavezu.

Izgradnja bolnice bila je ibadet. Podučavanje djece bilo je ibadet. Urediti ulicu i osigurati vodu putniku bilo je pitanje vjere, a ne samo kulture.

Džamija nije stajala odvojena od života. Oko nje su nastajali sud, škola, trg, vakuf, javni prostor. Vjera nije bila samo obred nego sistem koji proizvodi društvo.

Onda se ta veza vjere i života polako počela kidati. Ostala je teologija, a nestala arhitektura. Ostala obaveza, izgubio se mehanizam. Musliman je sve više učio kako spasiti sebe, a sve manje kako graditi svijet oko sebe.

Od tada do danas muslimanska društva uglavnom lutaju između dva pogrešna odgovora.

Prvi je privatna pobožnost. Klanjam, postim, nosim hidžab ili bradu, čuvam svoju porodicu i mislim da je time moj posao završen. Ostalo nije moja briga. Ulica neka bude prljava. Bolnica neka ne radi. Pravda neka ne postoji. Ja sam čist.

Drugi je politički kolektivizam. Govorimo o ummetu, o islamskoj državi, o zajedništvu - ali to zajedništvo se koristi za mobilizaciju, za vlast, za identitet. Ne gradi kapacitete. Ne rješava probleme. Emocija bez institucije.

Ono što nedostaje između ova dva pola je čovjek koji razumije da je njegov namaz lična obaveza, ali da su bolnica u njegovom gradu, škola, pravedni sud i zakon u njegovoj državi također dio njegove odgovornosti. I da će biti upitan za nepostojanje tih stvari, srazmjerno tome koliko je mogao.

Čovjek koji može pomjeriti kamen od hiljadu kila nema moralnog izbora. Može fizički ostati stajati. Ali mora znati da stojeći, dok kamen smeta drugima, nije pobožan.

Islam ne traži od čovjeka da se ugasi za zajednicu kao svakodnevnu normu, ali ne ustručava se tražiti i život i imetak kad je to potrebno. Kur'an izričito hvali one koji daju i jedno i drugo na Allahovom putu. Razlika je u tome što ta žrtva nije slijepa pokornost kolektivu, ona ima smisao, ima cilj i ima granicu.

Čovjek se tako ostvaruje. Kroz trud, kroz djelo, kroz zajednicu - a kad treba, i kroz žrtvu. Život vjernika u opštem vječnom smislu mjeri se količinom žrtve.

Sjetimo se ajeta o šehidima. Bog ne kaže samo da su oni živi, nego zabranjuje da se govori suprotno.

Možda je naša kušnja baš u tom kamenu koji možemo pomjeriti. Poslu koji možemo završiti. Pomoći koju možemo pružiti. Riječi koju možemo reći.

(Preporod.info)