I poraženi pišu historiju

Mjesec maj je u znaku manifestacije ,,Dani džemata i džamija“ Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Jedan od najvažnijih datuma prema Takvimu Rijaseta Islamske zajednice obilježen je brojnim programima u Sarajevu, Novom Pazaru, Banjoj Luci, Travniku, Nevesinju, Rogatici, Jajcu.

Centralna manifestacija u Dugalića džamiji u Nevesinju i program podsjećanja na 450 godina od izgradnje Šudžauddin džamije i 295 godina od osnivanja Rogatičke džamije te promocija dokumentarnog filma Avde Huseinovića o porušenim džamija u toku agresije, pokazali su kako se osmišljenim programima doprinosi kolektivnoj memoriji našeg naroda.

Kao što čovjek posjeduje memoriju koja mu u svakoj životnoj situaciji služi za samoidentifikaciju, tako i narod mora posjedovati organiziranu memoriju, to jest - usmenu ili  pisanu historiju. U protivnom, tvrdi ugledni bošnjački historičar Mustafa Imamović, s jednim narodom desit će se isto što i s čovjekom koji je usljed neke kontuzije pretrpio gubitak pamćenja.

Oduzimanjem sjećanja na događaje iz vlastite prošlosti narod biva odsječen od vlastitog identiteta. Primjećujući kako su Bošnjaci najmanje jedno stoljeće kroz obrazovni sistem bili onemogućeni saznati nešto o sebi osim da su ,,Turci“ sa svim implikacijama koje takva denominacija sa sobom nosi, Mustafa Imamović zaključuje: ,,Svaka ljudska zajednica koja usljed različitih okolnosti zaboravi svoju prošlost ili nema mogućnosti da s njom upozna svoja nova pokoljenja, vremenom se socijalno i moralno rastače i potpuno gubi vlastiti istorijski identitet.“

Zato su nam, a ne iz nekih protokolarnih i sentimentalnih razloga, nasušno potrebne i važne manifestacije poput ,,Dana džamija i džemata“. Njima se na svojevrstan način iznova ispisuje historija našeg naroda. Prošlost i važne događaje iz historije tumačimo u slobodi i u skladu sa shvatanjima konteksta i vremena. Istovremeno, uvrštavanjem u programe namjerno skrivanih činjenica ili naprosto zabranjenih tema, rasvjetljavaju se horizonti duge i sistematske diskriminacije ovdašnjih muslimana.

Podsjećanjem na znamenitu bošnjačku ulemu, višestoljetnu muslimansku graditeljsku kulturu i institucionalni kontinutet jednog evropskog muslimanskog naroda, oslobađamo se kolektivnog mentaliteta niže vrijednosti, nasljeđene matrice i podijeljenih uloga ,,inferiornih muslimana i ,,superiornih nemuslimana“. Kada, primjerice, na ovakvim programima saznamo da je Evlija Čelebija vidio 50 mihraba putujući kroz Nevesinje i da je u Rogatici rođen šejhul-islam Mehmed Refik Hadžiabdić budi se osjećaj nacionalnog ponosa kod naše omladine i historija poprima jedno novo i oplemenjujuće značenje. Čovjek koji ne poznaje prošlost osuđen je da je ponovo proživi, govorio je američki filozof Santajana.

Nacionalistički projekat brisanja i prekrajanja historije bošnjačkog naroda doživio je neuspjeh, ali daleko od toga da je poražen. Nakon što su sve džamije sistematski uništene u nekada većinski bošnjačkom Zvorniku, vrhovni vojni zapovjednik Branko Grujić je izjavio: ,,Nikada nije bilo džamija u Zvorniku.“

Grujićeva laž je raskrinkana naočigled cijelog svijeta, ali Dodikovu izjavu o ezanu kao ,,arlaukanju“ ne smijemo relativizirati. Upotrebom izraza  ,,arlaukanje“ za učenje ezana Dodik slijedi Grujićevu matricu i opravdava eventualne buduće zločine nad nama tako što nas unaprijed nastoji dehumanizirati.

Džamije, tekije, medrese i drugi objekti koje smo stoljećima uprkos zločinima i progonima iznova podizali ilustriraju nesalomivost duha Bošnjaka, tragičnog ali ponosnog evropskog naroda, koji je u dominantno nemuslimanskom okruženju ne samo opstao već i sačuvao tragove svog insitucionalnog trajanja.

U ramu naše kolektivne memorije jedan fragment nosi ogromno simboličko i moralno značenje: iako svakodnevno svjedočimo demonizaciji islama, moralnoj diskreditaciji i diskriminaciji muslimana zločinački duh tanatosa zaobišao je potomke dobrih Bošnjana. Sačuvali smo ljudsko lice i na zločin nismo uzvraćali zločinom.

U postnormalnom i postmoralnom svijetu biti moralni pobjednik skoro da ništa ne vrijedi. Politički se ne može kapitalizirati, a civilizacijski se ne može adekvatno prepoznati i vrednovati.

 Moralni pobjednik osjeća se prevarenim, izdanim i na neki način poraženim jer se zločin dželata i otpor žrtve nastoje poistovjetiti. Ipak, sa stanovišta organizirane memorije našeg naroda i otpora nasilnom oduzimanju pamćenja, naša moralna pobjeda ogleda se u izborenoj slobodi da svjedočimo i govorimo istinu.

Kazano riječima akademika Ferida Muhića: „Historija napisana od pobjednika je oficijelna, nametnuta historija, ali nikako i nikada nije bila jedina historija! Jer ne smije se zaboraviti da i poraženi pišu svoju historiju.“

 (Preporod.info)