Osposobljavanje ili obrazovanje?

Piše: Dželaludin Hodžić

Jedna od osnovnih odrednica ramazana jeste da je u njemu počela objava Kur'ana.

U ramazanu se posebno često i nadahnuto prisjećamo prvih riječi Objave kojima se Muhammedu a.s. naređuje da uči. Da uči u ime Gospodara.

Te prve riječi osnova su razumijevanja uloge koju znanje i znanost imaju ili bi trebali imati za muslimane u svim vremenima. Na tom tragu, potvrđujući taj značaj, Fazlur Rahman govori kako je Adem a.s. ulogu Božijeg namjesnika na zemlji potvrdio nakon što je meleke pobijedio u natjecanju u znanju.

Mi danas živimo vrijeme potpune prevlasti znanosti. Čovjek je, razvijajući znanost i uviđajući njene moći, posebno u sprezi s tehnikom, poništavao sve druge autoritete. Tako je, sada je to posve jasno, znanost danas postavio na mjesto religije u čije se dogme ne smije sumnjati. Moderni čovjek je, nakon što je ugasio sve druge glasove kosmičke simfonije, ostao sam na pozornici.

Problemi s kojima se suočavamo, krize koje se smjenjuju, pa i ova posljednja u koju smo ušli s pandemijom virusa, govore kako je nešto s takvim konceptom temeljito pogrešno. 

Pod znanjem se, ustvari, sada misli na ono znanje koje treba pokazati u praksi, znati nešto znači znati kako to nešto koristiti. Sve je podređeno principu korisnosti i to, jasno, kratkoročnoj. Vječnost je, kaže Zigmunt Bauman, očigledan otpadnik.

Znanje nam treba samo za ono ovdje i sada. Svaka ideja, odnosno, koncept znanja koji ne služi gornjim odrednicama naprosto nije znanje, ono se ne priznaje i u podcjenjivačkom tonu opisuje kao puka metafizika ili isprazno pametovanje, kako to često vole reći i ovdašnji političari.

Kada sam u jednoj od kolumni govorio o nužnosti javnog dijaloga kako bi se postigao konsenzus (jedinstvo) o nekim temeljnim pitanjima našeg društva, to se bi se najprije trebalo odnositi na ovu oblast. Drugim riječima, ako hoćemo zadržati kakve-takve nade u naš dostojanstven (ne goli, biološki) opstanak, onda nužna sveobuhvatna reforma obrazovanja od osnovnoškolskog do visokog.

Ta reforma mora zahvatiti u korijene i vratiti obrazovanju dimenziju koja podrazumijeva sam način uzdizanja do ljudskosti.

To, pored ostalog, svakako znači reafirmiranje kritičkog odnosa kojeg ne bi smjela biti pošteđena ni sama znanost. Zato se sve glasnije čuje poziv da filozofija (na kojoj počiva ideja univerziteta) ponovno mora ući u sukob s religijom, ovoga puta onom znanstvenom. To se posebno odnosi na njene glasnogovornike: medicinu i biologiju.

Što više razvijamo specijalističku i scijentističku koncepciju znanja koje je usmjereno na izobrazbu u smislu osposobljavanja tehničkog talenta, to više uviđamo njenu neodrživost i međuovisnost različitih disciplina. To je možda i najsnažniji ili najočitiji argument u korist obnove nekih temeljnih i klasičnih ciljeva znanosti. Tek tako univerzitet (barem ono što je od njega ostalo) može pokušati redefinirati vrijednosti u skladu s novim izazovima i iste ponuditi društvu i onima u društvu koji predstavljaju vodeće snage privrede.

Te nove vrijednosti i cjelovitija znanost ne smiju, kako je to izrazio Vittorio Hösle, iz vida izgubiti ono što su klasične vrline: mudrost – koja sada mora uključivati i harmoniju s prirodom, umjerenost – koju iskazujemo racionalnom procjenom posljedica, pravednost – koja mora biti obuhvatnija u svakom pogledu i hrabrost – koja je sada građanska hrabrost koja nas osnažuje za odbacivanje diktata konzumerizma.

Filozofija stoga ne smije, kako to izgleda čini, odustati od ambicije povrata nekadašnje uloge i utjecaja u društvu. Ta ambicija nam treba vratiti pogled na onu dimenziju obrazovanja u kojoj, prema Gadameru, odjekuje mistička tradicija po kojoj čovjek treba da oblikuje obraz prema odgovornosti koja mu je dodijeljena od Boga. Drugim riječima, termin obrazovanja dijeli korijen s terminom obraz čime se, ustvari, ponovno ukazuje na cjelinu nasuprot pojedinačnosti.

U duhu navedenog, univerzitet ne treba biti tek mjesto za buduću životnu djelatnost studenata i radno osposobljavanje, već i njihov pogled na svijet, mjesto što će im omogućiti obrazovanje koje opredjeljuje njihov život.

Slabosti postojećeg koncepta više nisu upitne. Koncept što guši kritičku misao i znanje mrvi na sitne dijelove kojima je onda jednostavno manipulirati, posebno je poguban u humanističkim i društvenim disciplinama. To se vidi i u profiliranju pravničkog obrazovanja.

Jasno je onda zašto su, kako tvrdi Agamben, odnosom prema aktuelnoj krizi svojom šutnjom posebno razočarali pravnici.  Logičan je to slijed ako se zna da su pravni fakulteti danas, dominantno, regrutni centri velikih kompanija i multinacionalnih korporacija. Oni pravnike ne obrazuju nego osposobljavaju za pronalaženje rupa u zakonima. Pravnici se više ničemu ne čude i ne postavljaju nikakva pitanja. Oni samo treba da "upakuju" ono što zapovijede medicina i biologija.

U jednom od komentara aktuelne krize, cijenjeni profesor ustavnog prava Edin Šarčević, očito se ne slažući s Agambenom, tvrdi da pravnici ne šute. Kao primjer za to navodi presudu Ustavnog suda BiH koji je neustavnim proglasio neke odluke Federalnog štaba civilne zaštite. Nije mi ovdje namjera polemizirati s uvaženim profesorom Šarčevićem.

Navodim to tek kao osnovu za svoj stav kako je presuda Ustavnog suda upravo pokazatelj stanja pravne nauke i filozofije prava. Došli smo, naime, do tačke u kojoj bi trebali biti sretni zato što Ustavni sud ispravno čita i primjenjuje tekst Ustava.

Osim toga, sama činjenica da se navedeni sud presudom oglasio nakon što su mjere restrikcije već praktično bile ukinute, puno toga govori. Priznaje to kao svojevrsnu slabost u svojoj analizi i sam Šarčević. Valjalo je, naime, ispoštovati metodu i proceduru. One su još uvijek prije istine.

Kada se pravnicima prigovara na šutnji onda je upravo riječ o potrebi potpune rekonceptualizacije pravničkog obrazovanja i reafirmacije uloge filozofije prava. Drugim riječima, radi se o tome da o slobodi, jednakosti, ljudskim pravima, moralnim principima, nemaju šta govoriti medicina i biologija. Naročito ne na način dogme i neupitnosti.

Radi se o tome da se ne smijemo zadovoljiti pukim podvođenjem konkretnog slučaja pod tekst zakona. Treba nam novo razumijevanje temeljnih društvenih vrijednosti. Značajnu ulogu u tome treba da imaju pravnici. To, naravno, neće biti moguće s ovim njihovim (samo)razumijevanjem i obrazovanjem koje im se servira.

Takvi pravnici ubrzo će biti zamijenjeni naprednim softverima koji će njihov posao, sveden na tehničku dimenziju, obavljati mnogo efikasnije i jeftinije.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.