Zapis u doba korone: Došlo mi je da plačem

Piše: Elvedin Subašić

- Jučer mi je došlo da plačem. Pali smo s nogu. Ne mogu da vjerujem šta je s ovim narodom. Nestalo je soli i došli su i na kasu i kažu: 'Gdje ste to zaštekali?'

Ovim riječima me dočekala prodavačica u trgovini na Šipu.

U pravu je Muhamed Hafizović kada kaže da su kod nas Kur'an i hljeb uvijek imali posebno mjesto u kući i drže se na posebnom mjestu. Visoko iznad poda. Od svih namirnica jedno sam viđao da ljudi ljube hljeb, baš kao što ljube Kur'an kada ga vraćaju u vitrinu. Međutim, ponekada mi se čini da je hljeb postao izvor smirenosti za bosanskog čovjeka.

Poznajem osobe, a vjerovatno ih ima više, koje su mi kazale da ih uhvati nervoza pa i ljutnja kada dođu kući i vide da nema hljeba. Nisu 'dobro' kada nema hljeba u kući. Nije to samo jedinstvena bosanska navika da se i tjestenina jede s hljebom, već jednostavno duhovno stanje. Građani Bosne su dobri poznavaoci gladi među evropskim narodima. Narod je ovdje često gladovao. Skoro svaka generacija, barem jedanput, a neki su imali nesreću i više puta. Naše odrastanje uz knjige je obilježeno tim opisom gladi: od prvih priča, u kojima smo čitali slikoviti opis dječaka koji gleda svog školskog kolegu kako jede krišku hljeba s debelim kao prst slojem kajmaka, preko lektira iz francuskog naturalizma do norveškog nobelovca i njegove neusporedive Gladi.

Možda iz te pozicije moram razumijevati ovo kupovanje šećera, soli te vreća i vreća brašna, zapravo pustošenje tržnih centara. Međutim, komentar prodavačice na mene je ostavio traga, jer sam se sjetio ratnih istinitih priča. Te priče sam slušao jutro poslije noći u kojoj su 'padali paketi'. Ako neko mlađi čita ovaj tekst neka pita starije šta je to značilo.

Dok sam se ljutio na sebe što me san prevario pa opet nisam dočekao padanje i hvatanje paketa, kao nijedno tokom agresije na BiH, slušao sam svjedočenja kako su ljudi noževima prethodne noći napadali jedni druge prilikom otvaranja velikih paketa, a najveći uzrok krvavih obračuna bila je, pored šećera, glavna premija: vreća brašna. Ne znam da je tokom agresije iko umro u Bosni od gladi i ne mislim da su se ljudi gurali i tukli za brašno zbog gladi. Također, ne mislim da će iko tokom ove pandemije biti uopšte gladan, ali znam da bi mogli mnogi umrijeti od savremenih bolesti uzrokovanih i pretjerivanjem s hranom kojom dominiraju upravo sastojci koji mahnito nestaju s polica bh. tržnih centara.