Konferencija UNSA povodom 30. godišnjice Daytona
Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, epilog povratka Bošnjaka u entitet RS pokazuje paradoks povratka bez povratka, zaključili su učesnici panela “Epilog tridesetogodišnjeg povratka: Kretanje ka političkoj relevantnosti”.
Učesnici su naglasili da fizička prisutnost jeste omogućena, ali politička, društvena i simbolička reintegracija ostaje sistemski blokirana. Dok je Aneks 7 trebao garantovati povrat imovine, obnovu domova i reintegraciju predratnih zajednica, empirijska stvarnost razotkriva drugačiji proces: povratak jeste ostvaren deklarativno i djelimično fizički, ali ne i politički, socijalno i simbolički.
Kako je Hariz Halilović sa RMIT Univerziteta precizno ukazao, povratak je za mnoge povratnike bio manje pitanje restitucije, a više borba za povratak dostojanstva i pravo na život i pripadnost u zajednicama koje su sistematski uništene genocidnim nasiljem.
Međutim, trideset godina poslije Daytonskom sporazuma, stvarnost u povratničkim zajednicama je daleko od onoga što Aneksom 7 obećano: pravda i dalje ostaje nedostižna a svakodnevni život se odvija u sjeni socioekonomske marginalizacije, političke isključenosti i osporenih prostora sjećanja.
Ovakva stvarnost dodatno je otežana dugotrajnom, institucionaliziranom diskriminacijom u RS-u, gdje se povratnici suočavaju sa sistemskim potiskivanjem iz mehanizama političkog odlučivanja i trajnim negiranjem genocida koje nastavlja svoj historijski kontinuitet, ne kao retorička anomalija, nego kao politički instrument za delegitimaciju žrtava i preoblikovanje narativa o prošlosti.
U tom okviru, osporavanje bosanskog jezika predstavlja jedan od najsuptilnijih, ali najdubljih vidova kulturne agresije.
Kako je ukazala dr. Erma Ramić-Kunić, iz Institutta za jezik UNSA, redukcija bosanskog jezika na “jezik bošnjačkog naroda” i njegovo sistemsko potiskivanje iz obrazovnih i javnih institucija ne predstavlja lingvistički spor, nego pokušaj da se suzi simbolički prostor postojanja povratnika, da se ograniči horizont njihovog identiteta i da se njihovo prisustvo učini privremeno toleriranim, ali ne i priznatim.
U takvom spoju neimplementiranih prava, institucionalizirane diskriminacije i kulturno-identitetske delegitimacije, povratnici postaju demografski prisutni, ali politički irelevantni. To se nije dogodilo zato što su izgubili volju za obnavljanjem života u svojim zavičajima, nego zato što je poredak RS osmišljen da minimizira i onemogući svaki njihov utjecaj iznad pukog fizičkog povratka.
Povratnici žive u ambijentu u kojem je diskriminacija strukturno normalizirana, a negiranje genocida funkcionira kao produženi čin nasilja čija je svrha delegitimirati žrtve, izmijeniti narativ o počinjenim zločinima i potisnuti politički utjecaj preživjelih, zaključio je dr. Muamer Džananović, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA.
Dr. Jasmin Medić iz Instituta za historiju je u svom izlaganju poentirao da epilog tridesetogodišnjeg povratka nije priča o neuspjehu povratnika, nego o uspjehu politika čiji je cilj bio da povratak učine održivim samo biološki, ali ne i politički.
(Preporod.info)
