Čekaonica za onaj svijet

Prije nekoliko dana nazvao me prijatelj, jedan od rijetkih, da pita kako sam. Interesuje se za moje zdravstveno stanje. Kaže, ne viđam te, gdje si, šta radiš? Učtivo mu se javim, kako to dolikuje starim prijateljima i kažem da sam dobro, zdravo i da se nalazim u čekaonici. Iznenađen, zbunjen, dodatno zabrinut i radoznao, zapitkuje,  kakav on i jeste, kod kojeg si doktora naručen, koje imaš simptome i koja vrsta bolesti je u pitanju.

Piše: Nusret Abdibegović

Da bi mu odagnao zabrinutost i strepnju, šaljivo mu odgovaram, da penzionerske dane definišem i smatram svojim boravkom u čekaonici. Penzionerski dani su čekaonica za onaj svijet.

Ne prihvata šalu, nego mi uporno nudi podršku, svaku vrstu pomoći, uslugu i prijateljski angažman za  intervenciju. Kažem mu da mi društvo čine neki, meni lijepi i ugodni ljudi, s kojima se kroz razgovor upoznajem. Većinom izgledaju slabašno, krhke konstrukcije i dobro su istrošeni. Njihov blagi osmijeh pun je sjete s naglašenim pogledom u daljinu, prošlost.

Sređeni su i uredni. Znaju za čaršijski red i običaj. Što bi neki kazali, o sebi, pri sebi, ili, svoj hljeb jedu i svoju brigu brinu. Njima se ne zamjera ako za jednu stvar upitaju i ponovo priupitaju, ili, ako prenesu nešto kao su čuli, a nisu razumjeli. Na taj način se bore da ne zapadnu u tišinu i samoizolaciju koju im duboka starost servira, nudi, kao na dlanu. Govorom i ponavljanjem se kreću u krug i zahvataju zaboravljene, za njih važne dionice životne storije.

Glavna poenta i naglasak im je na prolaznost i kratkoću života na ovom svijetu. Kako god su svjesni prolaznosti života, penzioneri su također, jako svjesni svojih životnih uspjeha, nemoći, porodičnih radosti, tuge, razonode koju im unučad donose i vrijednosti čuvanja stečenog prijateljstva. U njihovim kazivanjima ima prisutna i doza kajanja zbog nekih propista, omaški i loših procjena. Mada taj segmen života u tišini navedu, jer ga ne ističu i ne naglašavaju puno.

Za penzionere se ne može vezati mudrost izreke “ako hoćeš čovjeka da namučiš,  pusti ga da čeka“. On čeka, čeka penziju kao pozdrav od države, bolest, koja njegovih godina većinom prati čovjeka i čeka meleka smrti da mu donose i daruje „šerbe“.

U sjeti iščekivanja jednog od troje, penzionera zaobilaze ulizice, jer im više ne treba, poltroni, jer se drugima nude i prostiru, kukavice, koji se boje svoje sjene. Za njih su oni „bivši“ a ne prethodni.  Sve su naslijedili od predhodnika, ali njega se odriču. Lahko je osedlana konja jašiti. Tad se čovjek najlakše osili i pokaže svoju oholost, asiluk i gordost. Na životnoj pozornici u tim se godinama dogode i spontani, iznenadni susreti. To je zbog toga jer su penzioneri principijelno odbačeni, a Bogami neki nepoželjni i  zabranjeni.

U društvenom ambijentu se stvara klima da su beskorisni, pa su zbog zbog toga većinom marginalizirani. Zaboravljaju da svakog čeka njegova „margina“. Odrasli smo na kulturi poštivanja, uvažavanja i iskazivanja počasti prema starijima. Živimo vrijeme kada se o ljudima govori lijepo samo kad umru. Neke smrti nam posluže i za samopromociju.

Da čitalac ne bi pomislio i stekao sliku sivila, odnosno, razočarenja.  Ne,  nije to hvala Bogu. To je slika društva u kom se živi i iščekuje kraj života. I na tome, takvom stanju sam zahvalan Allahu Koji me poživio i time počastio da dočekam, vidim i doživim sve ovo.

Da sam, kojim slučajem ranije umro ne bih ovo iskustvo iskusio i svjedočio. Obični svijet, naši plemeniti ljudi su još uvijek tu, komuniciraju, kreću se. Odaju sliku radosti pri susretu. Sretan sam da živim u Travniku, koji je imao, ima i imat će susretljive ljude do Dana sudnjega. Svojom toplinom, susretljivošću, neposrednošću, oni grle naše penzionerske duše. Zato nema mjesta razočarenju i tuzi jer ovdje se penzioner osjeća, prihvata i poštuje, bez obzira s kim se za života družio.

(Preporod.info)