Šta nam dugujemo nakon 20. i 25. novembra

U kalendaru jednog naroda postoje datumi koji služe kao ogledalo i datumi koji služe kao kompas. Za nas Bošnjake, 20. novembar (Dan Sandžaka) i 25. novembar (Dan državnosti BiH) trebali bi biti oboje.

Mislim da ih olahko svodimo na svečani čin, na prigodnu akademiju i neradni dan. Tretiramo ih kao završene historijske činove koje treba obilježiti jednom godišnje jer su u kalendaru, a trebali bismo kao žive nacrte za nedovršenu zgradu naše sadašnjosti.

Piše: Esad Bajić

Oba datuma nikla su iz istog temelja: antifašizma i moralne samosvijesti. I ZAVNOS i ZAVNOBiH bili su akti političke i etičke hrabrosti usred najvećeg civilizacijskog pomračenja. Bili su odbijanje da se biološki opstanak odvoji od moralnog dostojanstva. U Mrkonjić-Gradu 1943. godine, naši preci su trasirali put opstanka: država koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego zajednička. I tu ideju nismo samo naslijedili — mi smo je odbranili u teškoj agresiji 1992-1995. Ta naša borba nije bila etnička - bila je civilizacijska. Bila je odbrana principa da Bosna i Hercegovina pripada svim svojim narodima, da nije teritorij za podjelu nego zajednički dom.

Sjećanje kao alibi

Gdje smo mi danas, osam decenija kasnije? Slavimo ideal ZAVNOBiH-a dok nemoćno živimo realnost Dejtona. U Sandžaku, 20. novembar slavi hrabrost definiranja vlastitog identiteta, ali taj identitet nije se uspio ostvariti u poratnoj Jugoslaviji — a danas u Sandžaku, nakon hvalevrijednih institucionalnih iskoraka, usljed izraženih podjela i drugih problema prijeti stagnacija i opasnost da postane moneta za političko potkusurivanje.

Krivica, naravno, nije samo naša. No, borba bi trebala biti. Mi smo, kao narod, predugo bili definirani onim što smo pretrpjeli (žrtve). To je bila nužna faza. Ali, ako u njoj ostanemo, postajemo narod-čuvar vlastite patnje iz koje ništa ne uči. Naš identitet ne može opstati samo na sjećanju žrtve, nego na svijesti graditelja. Alija Izetbegović je to znao kada je rekao: „Mi smo narod koji je imao suviše tešku prošlost da bi se kockao s budućnošću svoje djece.” Ovo nije samo zgodan citat za ovu priliku nego i svojevrsna opomena.

Od žrtve do agenta promjene: Biti Bošnjak danas

Mi danas živimo banalnost apatije. Moderni fašizam, genocidne namjere, UZP..., ne maršira u čizmama; on sjedi u uredima, u administrativnim opstrukcijama, u sistemskoj korupciji, u „dvije škole pod jednim krovom“, u prijetnjama otcjepljenjem i našem bošnjačkom političkom cinizmu koji nas ubjeđuje da je „uvijek bilo ovako“i da se ništa ne može promijeniti.

Boriti se protiv toga – to je današnji 25. novembar.

Biti Bošnjak danas ne znači samo biti potomak onih koji su preživjeli. To znači biti nosilac te odgovornosti. Naša specifična historijska uloga – kao autohtonog evropskog muslimanskog naroda i, nemojmo to zaboravljati, najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini – nalaže nam da budemo čuvari ovog zavjeta.

Naša odgovornost nije samo naša etnička grupa. Naša odgovornost je država. Naš nacionalni interes nije puka zaštita bošnjaštva, već izgradnja pravedne i funkcionalne Bosne i Hercegovine za sve njene građane. Jer samo u takvoj državi i bošnjaštvo može biti sigurno. Sve ostalo je iluzija.

Ovi datumi nas pozivaju da sjećanje pretvorimo u akciju. Antifašizam nije priča o partizanima, nego svakodnevna borba protiv segregacije u školama, protiv govora mržnje u medijima i protiv revizionizma koji negira genocid. Državnost nije zastava na zgradi Predsjedništva, nego vladavina prava, funkcionalne institucije i nulta tolerancija na korupciju. Identitet nije folklor. On je odgovornost da budemo bolji, obrazovaniji, organiziraniji i moralno uspravniji. Naši preci su nam dali nacrt, naši šehidi i gazije su nam pokazali da može. Naša dužnost je da nastavimo graditi kuću.

Jer ako mi to ne učinimo, niko drugi neće. A historija, narodima koji odustanu od vlastite budućnosti — ne prašta.

(IIN Preporod)