Stara propaganda u novom pakovanju: Mostar, Lakišića harem i izmišljeni "bošnjački radikalizam"
Piše: Hasan Eminović
Posljednjih dana u hrvatskom medijskom prostoru u BiH intenzivirani su analitički osvrti s jasnim implikacijama na društveno-političke tokove u Hercegovini i Mostaru.
Na vanjskopolitičkom planu, takvi osvrti su redovna pojava kada se hrvatskim diplomatama ukaže prilika za to. Cilj je jasan: u momentu geostrateških preslagivanja stvoriti što ljepšu sliku o hrvatskom narodu i što uvjerljiviju sliku bošnjačkog i islamskog radikalizma.
Scenarij viđen stotinu puta.
U tom smislu, najviše glumačkog talenta unosile su Željana Zovko, europarlamentarka, i bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, kad je pričala priče o terorističkim ćelijama po Bosni. Posljednjih dana u Mostaru su se tom opskurnom, zahrđalom tehnologijom mediji poslužili (nakon demantija ispade iskonstruiranog intervjua) Božo Ljubić, predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora, i hrvatski katolički historičar Josip Vričko u Katoličkom tjedniku. Dakle, vaskoliki hrvatsko-katolički puk!
I Ljubiću i Vričku cilj je diskreditirati muftiju mostarskog dr. Salem-ef. Dedovića, bivšeg gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića i, posljedično, Islamsku zajednicu i njene zahtjeve za povratom lokaliteta Lakišića harema te izgradnju Interkulturnog centra Mevlana na tom lokalitetu, kojeg su u vijesti o Ljubiću oslovili kao "Kazališni trg".
U vijesti o Ljubiću je, zamislite, sve to povezano s Iranom i aktuelnom krizom na Bliskom istoku.
To što je Ljubić naknadno demantirao objavljeni tekst u histeričnim nacionalističkim krugovima ništa više ne znači. U medijima se obično pamti ona prva vijest, još kad je bombastična, odjekne na sve strane. Pričinjenu štetu teško je sanirati. Nemoguće.
Sličnim argumentima stigmatizacije, diskreditacije i satanizacije koristio se i Vričko u svom kolumnističkom jurišu. U tekstu "Gdje je (bio) muslimanski grob, bošnjačka je zemlja?!" on pokušava prikazati muftiju Dedovića i Safeta Oručevića kao radikalne bošnjačke nacionaliste, a kada argumentira tu vrstu radikalizma, nabraja sve jedan za drugim demokratski princip, zakonsku obavezu, pozivanje na poštivanje zakonskih normi, poštivanje Ustava i ustavnih načela, poštivanje međunarodnih dogovora, političkih sporazuma i sve ono što ovaj svijet čini humanim i humanističkim, sve ono što osigurava prava svakom pojedincu i kao građaninu i kao pripadniku naroda ili nacije.
Eto, to Vričku i Katoličkom tjedniku smeta: što muftija u svojim govorima, bilo da su kazani s mimbere, bilo da su izrečeni u javnom prostoru putem medija ili na javnim skupovima, uvijek podrazumijeva primjenu zakona i zakonom predviđenih normi. Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta je izgrađena suprotno zakonu na lokalitetu Lakišića harema i tu činjenicu nikada niko neće moći izbrisati. Zahtjev Islamske zajednice, ma koliko god to Vričku ne odgovaralo, za izgradnju zgrade Interkulturnog centra Mevlana je legitiman, a njegovo nerješavanje od strane gradske vlasti je diskriminatorno. To su aksiomi, nepromjenjive pravne konstante.
Upravo te aksiome bi Vričko potiskivao u stranu, dakle, i Ustav i zakone i usvojene i nametnute statute Grada Mostara, i umjesto njih u prvi plan bi uveo povijesne falsifikate kao što je nacionalna odrednica Stjepana Kosače otisnuta na Domu kulture na Rondou. Ne, Vričko ne pristaje na notornu činjenicu da su dvije politike, HDZ-a i SDA, još 2004. potpisale sporazum o brisanju svih nacionalnih predznaka u nazivu gradskih institucija. Ili je, po Vričku, prevara i politička obmana vrhunac demokratskog poretka.
Vričko se u svojoj zbrda-zdola argumentaciji teksta "Gdje je (bio) muslimanski grob, bošnjačka je zemlja?!" potpuno selektivno upušta u analize i historijskih činjenica, a jedna od njih je i ta da se austrougarska vlast prilikom otimačine Lakišića harema bila obavezala da će na tom mjestu i tim povodom izgraditi prikladan mauzolej kao znak sjećanja na u tom haremu pokopane muslimane.
E, Vričko i njemu slični ne čitaju te izvore. Oni historijskim izvorima pristupaju potpuno selektivno, uostalom kao i istini.
Da bi istina bila s prefiksom "hrvatskim", onda i arhivska građa mora imati isti prefiks, jer važnije je šta je mislio biskup Buconjić nego šta je pisalo u Memorandumu mostarskih muslimana poslanom caru Franji Josipu. Važnije je prenijeti netačne informacije o verbalnom napadu na svećenika u Jablanici nego provjeriti vijest plasiranu preko nekog od alata hrvatskog medijskog servisa.
Tih istih dana gospođa ili gospođica iz protokola obilježavanja Dana nezavisnosti na Partizanskom spomen-groblju verbalno je napadnuta od strane nepoznatih lica. Taj verbalni napad policija je uredno zaprimila, ali vijesti o tome nigdje nije bilo. Samo zato što ispred te vijesti nije stajao predznak „hrvatska vijest“ i što to u Mostaru i nije više vijest, već svakodnevnica.
On je prešutio stav HVIDR-e Mostar da taj prostor smatra osvojenim prostorom. U ozbiljnijim analitičkim krugovima taj tekst ni po čemu ne bi bio vrijedan jer je baziran na poluinformacijama, netačnim i tendencioznim premisama, pa liči na onu staru anegdotu o krštenju jarčića. Na osnovu tih i takvih izvještaja sabornici Republike Hrvatske "svakodnevno svjedoče napadima na hrvatski identitet, hrvatske institucije i hrvatsko pravo da kao konstitutivan narod slobodno razvija svoj nacionalni i kulturni život".
Još im na tom putu stoje muftija Dedović, Islamska zajednica, Safet Oručević i Mostarski krug. Sve ostalo, sudeći po Vričkovom tekstu, već su riješili.
(Preporod.info)