Iskrena riječ ili proslijeđena poruka

Piše: Senaid Zajimović

Kurban-bajram je iza nas. Dani susreta, porodičnih okupljanja, kurbana, posjeta i bajramskih čestitki polako su ustupili mjesto svakodnevnim obavezama. Telefoni su utihnuli, društvene mreže nastavile svojim uobičajenim tokom, a stotine poruka koje smo poslali i primili ostale su pohranjene u našim aplikacijama.

Uoči Bajrama na svoj WhatsApp profil postavio sam jednu kratku poruku: "Iskrena riječ uvijek vrijedi više od proslijeđene poruke." 

Nisam je napisao da bih nekoga kritikovao niti da bih umanjio vrijednost bajramskih čestitki koje ljudi međusobno razmjenjuju. Naprotiv. Bajram je vrijeme lijepih želja, dove, pažnje i radosti. Međutim, reakcije na tu jednostavnu rečenicu navele su me da razmišljam o jednoj mnogo široj temi – odnosu forme i suštine u našim životima, međuljudskim odnosima, pa i samoj vjeri.

Tokom studentskih dana u Jordanu slušao sam jednog uglednog islamskog intelektualca koji je na vrlo jednostavan način objasnio odnos između vjerskih propisa i njihove svrhe, između forme i suštine vjere. Rekao je da je vjera poput narandže.

Kora narandže ima svoju važnu ulogu. Ona štiti plod, čuva ga od kvarenja i daje mu oblik. Bez kore bi plod bio nezaštićen i teško bi opstao. Međutim, niko ne kupuje narandžu zbog kore niti se kora jede. Ono što čovjeku koristi nalazi se u njenoj unutrašnjosti.

Tako je i s vjerom. Forma je važna. Namaz ima svoju formu, post svoju formu, hadž svoju formu, a naši vjerski običaji i tradicija svoje vanjske manifestacije. Forma čuva vjeru, daje joj red, prepoznatljivost i kontinuitet. Ali forma nikada nije sama sebi svrha. Njena vrijednost ogleda se u tome što čuva suštinu.

A suština vjere nije u formi. Suština vjere je iskrenost. Suština je milost prema ljudima, dobrota, odgovornost, povjerenje, poštovanje i briga za drugoga. Suština je da čovjek bude bolji prema Bogu i prema ljudima. Ona se prepoznaje i po tome koliko emocije, pažnje i iskrene zainteresiranosti unosimo u svoje odnose s drugima. Vjera ne traži od čovjeka samo da ispravno postupi, nego i da u ono što radi unese srce. Jer djela bez osjećaja mogu zadovoljiti formu, ali samo iskrena emocija gradi bliskost među ljudima.

Upravo zato me bajramske čestitke svake godine navedu na razmišljanje. Nikada nije bilo lakše čestitati Bajram. Jednim pritiskom na ekran moguće je istu poruku poslati stotinama ljudi. Fotografije, animacije, gotove čestitke i citati preplave naše telefone. U tome nema ništa loše. Problem nastaje onda kada proslijeđena poruka postane zamjena za pažnju, kada forma zamijeni osjećaj, a formalnost istinsku bliskost.

Ponekad čovjek primi desetine bajramskih čestitki, a da među njima ne pronađe nijednu riječ koja je napisana baš njemu. S druge strane, jedna kratka poruka, nekoliko vlastitih riječi ili telefonski poziv često vrijede više od najljepše grafički uređene čestitke. Nije stvar u dužini poruke, njenoj ljepoti ili književnoj vrijednosti. Stvar je u tome da druga osoba osjeti da smo odvojili trenutak vremena da joj se obratimo kao čovjek čovjeku, a ne kao jednom od mnogih primalaca na listi za slanje.

Ljudi uglavnom ne pamte slike koje su dobili. Pamte ko ih je nazvao kada su bili bolesni. Pamte ko ih je pitao kako su. Pamte ko ih se sjetio onda kada mu to nije nalagao običaj nego ljudskost. Pamte iskrenost.

I u tome se možda krije jedna od važnih poruka Kurban-bajrama. Kao što kurban nije samo čin klanja životinje nego izraz pokornosti, zahvalnosti i spremnosti na žrtvu, tako ni bajramska čestitka nije samo tekst koji šaljemo drugima. Ona bi trebala biti izraz pažnje, poštovanja i istinske želje za dobrom onome kome je upućujemo.

Živimo u vremenu u kojem je sve više komunikacije, a sve manje razgovora; sve više kontakata, a sve manje bliskosti; sve više poruka, a sve manje riječi koje dolaze iz srca. Tehnologija nam je omogućila da budemo povezani sa stotinama ljudi, ali nas nije naučila kako da budemo bliži jedni drugima. To i dalje ostaje zadatak srca, a ne uređaja.

Sjećajući se riječi koje sam davno čuo u Jordanu, rekao bih da nije problem u kori. Kora je potrebna. Problem nastaje onda kada zaboravimo plod. Nije problem u formi. Problem nastaje onda kada forma postane važnija od suštine.

To ne važi samo za bajramske čestitke. Važi za prijateljstva, porodične odnose, poslovne kontakte, društvene mreže, pa čak i za naš vjerski život. Čovjek može formalno ispuniti mnoge obaveze, a da pritom zaboravi na osjećaj, pažnju i ljudskost. Može uraditi ono što se od njega očekuje, a da u tome ne bude ni topline ni srca.

Zato danas, nekoliko dana nakon Kurban-bajrama, još jednom vjerujem u poruku koju sam zapisao na svom profilu: "Iskrena riječ uvijek vrijedi više od proslijeđene poruke."

Ne zato što su proslijeđene poruke loše, nego zato što nijedna tehnologija ne može zamijeniti ljudsku pažnju, iskrenost namjere i riječ koja dolazi iz srca. Jer forma je važna, ali samo onda kada čuva suštinu. Kao što je kora važna dok štiti plod, tako su i naši postupci vrijedni onda kada u sebi nose iskrenost, emociju i istinsku brigu za drugoga.

(Preporod.info)