Bijele trake i crna opomena historije

Piše: Mustafa Cerić

Postoje datumi koji ne pripadaju samo kalendaru. Oni pripadaju savjesti čovječanstva. Oni nisu obični dani u nizu vremena, nego rane urezane u pamćenje jednog naroda i opomena upisana u moralnu historiju svijeta. Takav je i 31. maj – Dan bijelih traka.

Tog dana 1992. godine u Prijedoru je ljudsko dostojanstvo poniženo na način koji je Evropa mislila da je zauvijek ostavio iza sebe nakon najmračnijih poglavlja dvadesetog stoljeća.

Nesrpskom stanovništvu naređeno je da na svoje kuće okači bijele čaršafe, a da na rukama nosi bijele trake. Bio je to čin obilježavanja ljudi prije njihovog progona, zatvaranja, mučenja i ubijanja. Bio je to trenutak kada je politika zaslijepljena nacionalističkom mržnjom prešla granicu iza koje prestaju zakoni, moral i ljudskost.

Bijela traka nije bila samo komad platna. Ona je bila simbol jednog projekta koji je želio da ljudska bića pretvori u metu, da komšije pretvori u neprijatelje, da različitost pretvori u razlog za istrebljenje. Ona je bila znak da je zlo prestalo da se skriva i da je postalo sistem.

Kada država, institucije, mediji i oružje počnu služiti mržnji, tada se rađa civilizacijski ponor. Prijedor je bio jedan od najdubljih ponora u koje je tadašnja srpska politika, vođena ideologijom etničke dominacije i teritorijalnog osvajanja, povela ne samo svoje žrtve nego i vlastito društvo.

Zato je Dan bijelih traka mnogo više od lokalnog sjećanja. To je univerzalna lekcija o tome kako počinju veliki zločini. Oni ne počinju logorima. Ne počinju masovnim grobnicama. Ne počinju ni pucnjem.

Počinju riječima.

Počinju lažima.

Počinju propagandom.

Počinju uvjeravanjem običnih ljudi da su njihovi susjedi opasnost, da različiti ne mogu živjeti zajedno, da je nečije ime, vjera ili porijeklo prijetnja koju treba ukloniti.

Prijedor nas uči da nijedan narod nije siguran kada mržnja postane politički program, a nasilje sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva. Zato se sjećamo ne da bismo širili mržnju, nego da bismo razumjeli mehanizme koji su do mržnje doveli. Pamćenje nije osveta. Pamćenje je odbrana od ponavljanja.

Za Bošnjake, ali i za sve Bosance koji vjeruju u slobodu i dostojanstvo čovjeka, Dan bijelih traka nosi posebnu poruku. Naša obaveza nije samo da oplakujemo mrtve. Naša obaveza je da razumijemo njihovu žrtvu. Da iz nje izvučemo mudrost za budućnost.

Znati znači učiti.

Pamtiti znači prenositi istinu novim generacijama.

Raditi zajedno znači graditi društvo koje će biti jače od podjela koje su ga jednom razorile.

Narod koji zaboravi vlastiti genocid izlaže se opasnosti da mu je drugi ponovo napišu. Narod koji se zatvori u vlastitu bol ostaje zarobljenik prošlosti. Ali narod koji iz sjećanja crpi snagu za obrazovanje, organiziranje, međusobnu solidarnost i izgradnju institucija – taj narod pretvara svoju tragediju u zalog opstanka.

Zato je danas potrebno više jedinstva nego ikada. Potrebno je više znanja nego emocije. Više institucija nego improvizacije.

Više međusobnog povjerenja nego sitnih podjela. Jer historija Bosne i Hercegovine pokazuje da naši protivnici nikada nisu pobjeđivali zato što su bili jači, nego zato što smo mi često bili razjedinjeni.

Bijele trake nas podsjećaju da sloboda nije stanje koje se jednom osvoji i zauvijek zadrži. Ona se čuva svakog dana.

Čuva se istinom. Čuva se obrazovanjem. Čuva se političkom odgovornošću. Čuva se kulturom sjećanja. Čuva se spremnošću da se stane u odbranu ljudskog dostojanstva svakoga čovjeka.

Danas, kada se sjećamo djece Prijedora, majki, očeva, komšija, profesora, radnika i svih nevinih ljudi kojima su oduzeti životi samo zato što su bili drugačiji od svojih progonitelja, ne smijemo ostati samo u tišini tuge. Moramo izabrati i glas odgovornosti.

Njihova imena nisu samo dio prošlosti.

Ona su zavjet budućnosti.

Zavjet da ćemo znati.

Zavjet da ćemo pamtiti.

Zavjet da ćemo biti zajedno.

I zavjet da se nikada, nikome i nigdje više ne ponovi dan kada je čovjek morao nositi bijelu traku da bi bio obilježen za progon.

Neka je vječni rahmet i mir svim žrtvama Prijedora.

Neka njihovo sjećanje bude svjetionik našoj savjesti.

I neka nas 31. maj svake godine podsjeti da je najveća pobjeda nad zločinom – istina koja ostaje, pamćenje koje traje i zajedništvo koje se ne predaje.

(Preporod.info)