Tragom sjećanja na prvu generaciju učenica Gazi Husrev-begove medrese (II)
Tarik se budi, proteže, trlja oči i pita: „Nenice, hoćeš li nastaviti da mi pričaš onu tvoju priču?“ „Hoću, odgovorih mu. Ti si nenicin princ, a danas ti je nenica puno sretna jer si dobio brata. On će biti nenicin paša.“ Tarik poskoči od sreće i dodade: „Nenice, imam ideju: ja ću biti veliki princ, a brat mali princ.“ Odgovarih mu da može. Može, Tarik, dođi nenici u krilo da nastavimo sa pričom. Rekla sam ti, Tarik, da je nenicina priča toliko dugačka tako da mislim da će i mali princ, ako Bog da, porasti i sjesti do tebe i radoznalo slušati nenicinu priču. Toj priči dala bih naslov: „Nedosanjani snovi tvoje nenice i djevojaka iz prve generacije Gazi Husrev-begove ženske medrese. Te priče nema u knjigama. Ona se pamti i priča. Tarik se osmijehnu i zadovoljan dodade: „Dobro, nenice, slušam.“