Bošnjački pesimizam

Od prvih pamćenja seže ta moja bol izazvana nečijom potporom ružnim mogućnostima i crnim predviđanjima. Čuvam ovce i najdražu mi od njih, onu što uvijek doleti na moj ispružen dlan kad je vabnem, ujede zmija. Trčim kući po nenu, nena iz podruma vadi provareni cvat haptovine i uz pomoć, Bog zna odakle joj, cucle i male flaše k’o malo dijete pita ovcu. Ja pitam hoće li biti dobro, nena klima glavom uz obavezno “ako Bog da!”, onda naiđe neki čoban i kaže “džaba ti je Amina zaljevat je, neće ti preživit. Moju je tako neki dan ujela i nije preživila...!”

A meni se srce cijepa, briga me za njegovu, nema pravo moju još živu proglašavati mrtvom. I poslije kad je ovca nakon dva-tri dana okoverala gonio sam ovce po cijeloj planini ne bi li ga našao. Toliko me zaboljelo njegovo crno predviđanje da sam navečer lijegao i zamišlj’o kako ću dotjerati ovce pred njegovu kuću i reć: “E evo, preživjela je, crkni, i ti i tvoja potreba da svoju štetu ravnaš željom da je i drugi imaju i moraju imati!” Ili kad se kosi trava, suši sijeno, pa se ukažu oblaci, a mi poletimo da sakupimo sijeno prije nego kiša udari. Neko naiđe i kaže: “Šteta što će se nalit, fino ste ga uredili!” Odvede me dedo petkom na džumu i časti Yupijem, a ja žedan nesvjestan njegove gaziranosti nagnem sve na cug pa se od zohora stresem kad mi soda zapuši dišne puteve, a neko iz kafane veselo prokomentariše: “E ovaj će žestoko cugat kad poraste!” Eto, nisam cugo, hvala Bogu nisam nikad ni prinio usnama to što ti cugom zoveš. I tako dalje kroz život, do onih ratnih dana i crnjaka koji su u svaku akciju išli s riječima kako ćemo fasovat i slično.

Nikad nisam uspio otkrit šta to jadno hranimo u sebi tim pesimizmom i crnilom. Kakva je to avet u ljudima pa ih tjera da čim pred njima po dobru spomeneš nekog oni vrte moždane vijuge, prebiraju mu pretke do sedmog koljena, ako treba, samo da naspram te tvoje jedne lijepe riječi o njemu iznesu neku nakaradnu koja će potopit’ ono što si ti rekao. -Nema mu spasa. -Gotov si. -Džaba ti se trudit. -Vidjet ćeš sutra belaja. 

-Nema od tog ništa. 

-Jes danas fino ali iza petka će zahlađenje.

-Nikad nam neće biti dobro ovdje....

Ne volim to. Ne volim takve ljude. Plaše me tom potrebom i žeđu da sve stvari vide i opišu crnilom. Kvare mi ljepotu života. Volim svoju rahmetli nenu za koju je postojalo samo: “Biće dobro, ako Bog da!”

Volim ljude koji vole i pričaju priče o uspjehu drugih i njihovim poduhvatima. Žene koje mahane drugih gledaju samo kad požele da prosiječnost svojih muževa podignu u sopstvenim očima. Pisce koji šire optimizam i uživaju u današnjem lijepom danu.

Volim Boga koji je gubitak nade dopustio samo nevjernicima, Njegova Poslanika kojeg nije poslao da plaši nego da obraduje i usavrši moralne ćudi kod ljudi, sljedbenike njegove koji se vesele sreći drugih ljudi i šire optimizam i pozitivnu nadu...

Mi Bošnjaci smo u biti narod koji postaje bolji samo uz pohvalu i optimizam. Rijetki su primjerci naše vrste koji će se popraviti zato što ga kritikuješ i plašiš. Ne da nam ponos i jedino što pesimizmom i kritikom možeš postić kod Bošnjaka jeste da taj ponos pretvori u krmaluk!

A krmaluk je teška riječ kod Bošnjaka. Hoće ti reći da je, ne daj Bože prisvojio osobine onog što mu zabranjeno i jesit a kamo li oponašat, a tada… Tada može biti poput onog ko ga iritira, a uz to još i Bošnjak. Pa ti vidi godi li ti takva pojava!