Hutba održana u mesdžidu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 23.02.2018.

Imre Kertes (1929-2016), mađarski književnik, rođen je u Budimpešti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao četrnaestogodišnak deportovan je u nacistički logor Aušvic, a zatim u logor Buhenvald. Po završetku Drugog svjetskog rata, vraća se u Budimpeštu gde radi kao novinar za Vilagošag, od 1948. Godine 1951. dobija otkaz i posvećuje se pisanju. Svoje najpoznatije djelo Besudbinstvo, u kojem opisuje iskustvo petnaestogodišnjeg dječaka u koncentracionim logorima Aušvic, Buhenvald i Zajc, započinje 1960. a objavljuje ga tek 1975. godine. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2002. godine. Objavio je djela Besudbinstvo, Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete, Izviđač, Engleska zastava, Galiotov dnevnik, Drugačiji ja: hronika metamorfoze, Holokaust kao kultura, Tren tišine dok vod za streljanje ponovo puni puške, Prognani jezik, Likvidacija... Kadiš za nerođeno dijete je priča jevrejskog mađarskog intelektualca koji je prošao kroz pakao Aušvica da bi potom odživotario manje-više jalove decenije u tvrdom, staljinističkom, pa potom smekšalom gulaš-socijalizmu, posjedujući “sve predispozicije za sramnu egzistenciju uspješnog mađarskog pisca”... Takav je, uostalom, i njegov odnos prema “jevrejstvu” kao identitetu: on za takvu odrednicu, u njenom iole konvencionalnom smislu, uopće ne mari, ali joj je istovremeno “zahvalan” za jedno neuporedivo, baš koliko i strašno iskustvo postranjenosti. Utoliko je i to njegovo jevrejstvo na neki način “metafora”; samo, ovo se može reći jedino ako se ni za sekund ne zaboravi da Aušvic nije metafora: on je demonski realan i opipljiv. Kadiš za nerođeno dete jedna je od onih knjiga majstorski salivenih od najbolje kovine, ali koje zahtijevaju i doraslog čitaoca; morate pristati na njena pravila igre ako želite da od nje dobijete ono što ona ima, a što vam treba.

Održana promocija knjige dr. Rifeta Šahinovića „Muhammad Asad tumač Kur’ana za Zapad“.

U sklopu aktivnosti Odjela za brak i porodicu MIZ Mostar je u Subotu (17.02.2018.) u prepunoj džamiji Hadži Tere Jahje na Carini održano Večer Kur'ana za žene.

Foto: Xinhua / Khalil Dawood Muslimani Bliskog Istoka isparčani sektaškim sukobima – na Zapadu su jedinstvena „islamska prijetnja“  Sektaštvo kao pojam je izuzetno maglovit i ambivalentan, ali u suštini označava negativno djelovanje manje skupine unutar jedne religijske zajednice ili filozofske škole koja se izdvaja posebnim uvjerenjima od općeprihvaćenih. Ussama Makdisi u svom članku Understanding Sectarianism in the Middle East navodi da ni jedna grupa na Bliskom istoku sebe per se ne naziva ‘’sektaškom’’ već da im se takav epitet nameće od strane trećih lica. Iako je taj pojam na Bliskom istoku usko povezan sa nacijom, državnim suverenitetom i nacionalnim jedinstvom, u zapadnim zemaljama je povezan sa idejom o evropskoj ili američkoj kulturnoj hegemoniji ili prevlasti nad (navodno) inferiornim narodima nekadašnjih kolonija. Novinari i analitičari isti termin često koriste kada treba pojasniti uzročno-posljedične veze tekućih konflikata čiju suštinu i historiju ne poznaju najbolje. Nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, uz argumente da se radi o sukobu civilizacija, kulturnoj i vjerskoj netrpeljivosti, sektaštvo se pojavilo kao zgodno pojašnjanje (i catchphrase) za brojna dešavanja na Bliskom istoku: od rata u Jemenu i Siriji, raspada Iraka, saudijsko-iranskog rivalstva, sukoba Talibana i Sjeverne Alijanse, napada grupe Boko Haram u Nigeriji, paralizu Libanske države, propasti Libije, nasilje u Pakistanu do pojavljivanja grupe ISIL. Realnost je, ipak, dijametralno suprotna.

Efendija Aljo Harić šejtane hvata u magični ceker“ bio je naslov brojnih internetskih portala koji su prenijeli priču o izvijesnom efendiji iz Doboj-Juga koji pomaže ljudima s problemima sihra, magije, uroka, ali i svih nesreća. Aljo nije efendija, ali on kao i mnogi drugi koji sebe bez ikakvog dekreta nazivaju efendijom iskorištavaju nesreću i neznanje ljudi te svoje bankovne račune pune seansama koje nemaju veze sa zdravim razumom, a kamoli islamom. Hodža – vidovnjak – prorok „Ljudi su po trgovinama nabavljali sve i svašta, bespotrebno bacali novce. Ja mogu proučiti i na te cekere, ali kakav će učinak biti? Moj Magični ceker je poseban i on je neka vrsta porodične hamajlije. Prvo mi osoba mora ispričati za šta želi zaštitu. Za svaku tegobu imaju posebne molitve i cekeri“, pojasnio je Aljo za magazin aura.ba. Ako je ovo nekome smiješno, onda bi trebalo biti i žalosno što Aljo ima svoje klijente, a njegov posljednji poslovni potez bio je otvaranje kancelarije ili „klinike“ u blizini autobuske stanice u Tešnju. Za Alju se ne može reći da pravi sihre ljudima, ali njegov način liječenja je, najblaže kazano, upitan s islamskog stanovišta. Naravno, Aljo nije jedini u Tešnju koji se predstavlja kao osoba koji liječi ljude, iskorištavajući pojmove, simbole i identitet koji pripada časnoj funkciji imama, koja se imenuje i kao efendija ili hodža. Neke od ovih osoba idu i dalje u svjesnoj ili nesvjesnoj diskreditaciji funkcije imama pa u svojoj poslovnoj nadriljekarskoj promociji dodaju i dodatna „zvanja“. Tako vrlo neukusno izgleda opis Huseina Hadžića na čijoj naslovnoj stranici stoji: hodža – vidovnjak – prorok. Naravno, nijedan opis nije tačan. „Preko dvije decenije, molitvama iz časnog Kur’ana, zapisima i hamajlijama Husein Hadžić pomaže ljudima da dosegnu sreću... Strah, očaj, depresija, kao i zabrinutost za egzistenciju i budućnost, plodno su tlo za magijske čarolije ili sihire. Sve dok su ljudi pod njihovim djelovanjem, ne postoji nikakva šansa za nafaku“, stoji u opisu rada ovoga pseudo hodže, koji, pozivajući se na liječenje Kur’anom, nije za ovoliko godina naučio jednu od osnovih načela islama: Nafaku i svaku šansu za nafakom daje Allah i ona ne ovisi ni o čovjeku, a kamoli njegovim neprijateljima.

I osluškuj onoga Dana kada će pozvati glasnik iz mjesta koje je blizu! (Qaf, 41) ‘’Dan’’ je Dan oživljenja kada će duše biti pozvane na suđenje. Glasnik je, kažu komentatori Kur’ana, melek Israfil. ‘’Mjesto koje je blizu’’ je Stijena u Kudsu, Jerusalemu (sahre Bejti-l-Makdis), sa koje će melek pozvati: ‘’O, ljudi, uputite se ka polaganju računa. Allah vam naređuje da se sakupite zbog suđenja!’’ U komentarima Kur’ana se veli da je ta Stijena mjesto na Zemlji koje je najbliže nebu ili da je ona centar Zemlje (Ibn Džuzejj, Teshil, 4/66; Ibnu l-Dževzi, Zadu l-mesir, 4/102). - Muslimani su od dolaska u Jerusalem ovaj grad nazvali Bejtul Makdis (Mukaddes): Sveta kuća, ili samo Kuds: Sveti grad. U kućama koje je Allah dozvolio da se podignu i da se u njima spominje Njegovo ime, hvale Njega jutrom i večerom. (en-Nur, 36) Ovaj ajet dolazi nakon dobro poznatog ajeta o tome da je ‘’Allah svjetlo nebesa i zemlje’’. Očigledna interpretacija ajeta jeste ta da su ‘’kuće’’ sve kuće, džamije i mjesta iskrenog obožavanja, gdje god se one mogu naći (Taberi, Džami’u-l-bejan, 7/6063). Ipak, neki tradicionalni komentatori specificiraju ‘’kuće’’ na kuće u Jerusalemu (bujut Bejti l-Makdis), Mekki i Medini. Ibn Burejde još više specificira, odnosno ‘’kuće’’ ograničava na četiri džamije koje su sagradili isključivo vjerovjesnici: Kabu u Mekki, Jerusalemski mesdžid, (Poslanikovu) džamiju u Medini i Džamiju u Kubba’u (Kurtubi, El-Džami’ li ahkami l-Qur’an, 15/270). I učinili smo sina Merjemina i majku njegovu znakom, i sklonili smo ih na jedan brježuljak pogodan za boravak i sa tekućom vodom. (el-Mu’minun, 50) U ajetu sure Merjem (22) ‘’brježuljak’’ (rebve) se naziva mekan kasijj - udaljenim mjestom. Identitet ovog mjesta izazvao je mnogo rasprava. Zamahšeri i Bejdavi nabrajaju slijedeće lokacije: a) mjesto u Jerusalemu jer je ono na brježuljku ili uzvišici; b) mjesto u Damasku; 3) Remla u Palestini; 4) mjesto u Misiru, Egiptu (Tefsiru-l-Keššaf, 709; Envaru-t-Tenzil, 2/472). ‘’Pogodan za boravak’’ podrazumijeva da su se na brježuljku nalazile njive gdje se moglo baviti zemljoradnjom i voćarstvom. I spasismo njega, a i Luta, u zemlju koju smo blagoslovili svim svjetovima. (El-Enbija’, 71) Pod ‘’njega’’ misli se na Ibrahima, a.s.; pod ‘’zemljom koju smo blagoslovili svim svjetovima’’ misli se na Šam (Zamahšeri, Tefsiru-l-Keššaf, 683; Ibn Džuzejj, Teshil, 3/30). Ibn Kesir navodi da je ‘’blagoslovljena zemlja’’ Mekka, a neki su rekli: Jerusalem ili Egipat (Tefsiru-l-Kur’ani-l-’azim, 3/247). Suludi među ljudima će reći: “Šta ih odvrati od Kible njihove spram koje bijahu?” Ti reci: “Allahu pripadaju i Istok i Zapad! On koga hoće upućuje na Pravi Put!” (El-Bekare, 142) Prema tradiciji, poslanik Muhammed, a.s., oko šesnaest mjeseci poslije njegovog iseljenja u Medinu, u namazima se okretao prema Jerusalemu. Onda je smjer namaza promijenjen ka Mekki. A Sulejmanu [potčinismo] vjetar jaki, puhao je po zapovijedi njegovoj prema zemlji koju smo blagoslovili. Mi sve dobro znamo. (el-Enbija’, 81) Ponovo: ‘’zemlja koju smo Mi blagoslovili’’ je Palestina, u kojoj je Sulejmanov, a.s., glavni grad, Jerusalem, bio smješten. Ovime Uzvišeni Allah potvrđuje drevnu tradiciju da je Sulejmanova čuvena mudrost uključivala sposobnost kontrole duhova, vjetrova i cijele prirode (M. Al-Khateeb, Al-Quds, 94-95). I pozvaše ga meleci, dok se on stojeći u mihrabu molio, i rekoše: “Allah te obveseljava Jahjaom koji će vjerovati u riječ od Allaha, koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik od onih dobrih.” (Ali Imran, 39) Zekerijja, a.s., dakle, prima prima vijest da će dobiti sina po imenu Jajha (biblijski Ivan) u Jerusalemskom hramu. Brojni događaji povezani sa životom Isaa a.s., smješteni su, prema Kur’anu, u Jerusalemu. Također, u Kudsu hazreti Merjema blagoslovljena je zimskim voćem u ljetno doba kao poseban dar od Allaha, dž.š. Zatim, Isa, a.s., je govorio Merjemi dok je još bio dijete u kolijevci, a što je bilo prvo čudo u Bejtu-l-Makdisu. Odavdje je on živ uzdignut na nebo kako bi bio spašen iz kandži njegovih neprijatelja koji su ga htjeli ubiti. Isaovom, a.s., dovom, također kod Bejtu-l-Makdisa, sa neba je spuštena izobilna sofra sa hranom. U islamskoj eshatologiji, Isa, a.s., će se spustiti sa neba kod Damaska i uputiti prema Bejtu-l-Makdisu. Dedždžal (Antikrist) neće ući u Jerusalem, čije područje će meleci osiguravati. Njega će Isa, a.s., ubiti na vratima Lud. Bejtu-l-Makdis će biti zemlja okupljanja i proživljenja i mjesto gdje će se puhnuti u Rog sa Stijene u Bejtu l-Makdisu.

Susret majki Srebreničkog genocida sa specijalnim savjetnikom generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adameom Diengom Specijalni savjetnik generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adame Dieng sa majkama, žrtvama I svjedocima Genocida:” Kako ljudsko biće može glorificirati Mladića?! On nije nikakav heroj. Pravi heroji su žrtve, preživjeli i svjedoci. Mi im dugujemo mnogo i mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vam pomognemo da u ovu zemlju dovedemo trajni mir.”

Akademiku Dževadu Jahiću uručena „Povelja 'Muhamed Hevai Uskufi' za doprinos u razvoju bosanskohercegovačke lingvistike i filologije"

Takmičenje iz vjeronauke za pet osnovnih škola već je postalo dio kalesijske tradicije.

Gotovo pola života nosio se sa bolešću, koja ga je posljednje dvije decenije vezala za kuću i za brigu i pomoć drugih, starijeg brata Rašida, uglavnom, prije svih i nakon svih. U vremenu bolesti izgubio je sina i suprugu. Iza sebe je ostavio kćerku i dvoje unučadi. Rođen je 1950. u Sokolovićima kod Kaljine, od oca Saliha i majke Šide. Bio je odličan učenik Gazi Husrev-begove medrese, u prvoj generaciji koja je imala dva odjeljenja, i također izvrstan student sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Po završetku medrese, a prije sarajevskog studija, proveo je jednu školsku godinu u učenju arapskog jezika na Univezitetu u Bejdi, u Libiji. Prvo profesionalno zaposlenje imao je kao sekretar Islamskog teološkog fakulteta, kako se u prvo vrijeme zvao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Prije toga privremeno je obavljao dužnost imama u Gornjem Vakufu i odgajatelja u Gazi-Husrevbegovoj medresi. Na Islamskom teološkom fakultetu je jedno vrijeme držao nastavu iz sociologije u svojstvu asistenta-predavača. Na put intelektualca Mustafa Sjenar je bio usmjeren svojom ljubavlju prema knjigama i čitanju, svojom vedrom radoznalošću, svojim porivom za pouzdanim saznanjem. Velika djela književnosti čitao je sa uživanjem i rafiniranom uživljenošću, djelima iz filozofije i sociologije bavio se sa izuzetnim misaonim udubljivanjem, u djela sufija ponirao je puštajuće da određuju i nose njegove kontemplacije. Svoje postupke i veze sa ljudima temeljio je na vedrom odnosu prema svijetu i životu. Znao se šaliti, i činio je to sugestivno i uvjerljivo, jer se umio šaliti i na svoj račun. Bio je osoba od duha, i širio ga je oko sebe na vjerodostojan način, kao duh životne radosti i vedrine, kao manifestiranje vlastitih vjerskih i misaonih veza sa višom stvarnošću, kao svoju dublju predanost temeljnom osjećanju i razumijevanju stvorenja u odnosu na Stvoritelja. Za svečani dvjestoti broj „Preporoda“, koji je izašao u decembru 1978. godine, rahmetli Mustafa Sjenar je napisao esej „Lukavstvo uma i vizija“. Esej nosi pečat njegove ličnosti, njegovih znanja i razmišljanja u trećem desetljeću života , njegova identificiranja sa misijom „Preporoda“ u tim vremenima u kojima se manje imalo, a više se i razgovjetnije mislilo, razgovaralo, bilo.

U sali Gazi Husrev-begove biblioteke, 8. februara, promovirana je knjiga “Kroz prizmu historije” profesora Fikreta Karčića, u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva. Publikacija donosi eseje, prikaze i komentare koje je autor objavljivao u Oslobođenju zadnjih pet godina. Objavljeni eseji se odnose na teme iz historiografije, te autorovog vrlo širokog profesionalnog i ličnog interesa. “Kada sam se pripremao za ovu promociju, imao sam želju da izdvojim nekoliko tekstova i naglasim kako su oni bitniji od ovih ostalih koji su se našli u knjizi. Ali, vrlo brzo sam shvatio da ću imati problem - naime, nijedan nisam imao srca ostaviti po strani i kazati da je lošiji od drugih. U slučaju svih tih tekstova imali smo sretnu okolnost da je autor imao sposobnost stapanja u jedan horizont svog hrabrog, historijskog i angažiranog odnosa prema raznim pitanjima“, kazao je profesor Hilmo Neimarlija. Promotorica knjige bila je i urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović koja je istakla: “Izuzetno sam sretna što poznajem profesora Karčića, koji je uvijek bio na raspolaganju kada sam zapela na nekom teškom tekstu. Tako je započela naša saradnja, a dobrovoljno je pristao da obrazuje čitaoce Oslobođenja. Zašto kažem obrazuje - zato što u ovom modernom vremenu ljudi više nemaju vremena da čitaju knjigu, da ne govorim o tih devet sekundi.“ Selimbegović je je ilustrovala pisanje Karčića činjenicom da su se čitaoci javljali nezadovoljni svaki put kada bi tekst profesora Karčića izostao iz Pogleda.

“Vakuf možete razumijevati kao neki poklon, ali njegova svrha jeste konstantna korist za zajednicu muslimana te stoga je važno njegovo oplemenjivanje i unaprjeđenje njegove efikasnosti. Sve što smo dosad izgradili i pokrenuli ima svoju svrhu, zasnovanu na ozbiljnim istraživanjima tržišta i same potrebe medžlisa, ali ako neko sutra u Islamskoj zajednici kaže: ovo nam ne treba ili nije rentabilno, može se zamijeniti i vratiti uložena sredstva. Mi i kada ne možemo realizirati određeni projekat zbog nedostataka sredstava spremni smo se zadužiti, jer smo analizom utvrdili da nakon određenog perioda možemo imati čistu situaciju bez dugova. Naravno, neki žele, kada se završi određen projekat, odmah doprinose, da odmah vide hajr, ne žele čekati npr. deset godina da se otplate određeni projekti, što je pokazatelj nedostatka strateškog planiranja“, pojasnio je predsjednik Medžlisa Ramiz Jelovac, čiji je glavni moto u vezi s projektima “da učinimo Medžlis samoodrživim“. Ono što je kod Medžlisa Mostar vrlo interesantno i jedan iskorak u samom promišljanju budućnosti medžlisa, ali i Islamske zajednice, jeste investiranje i dugoročno ulaganje na koje se, u nekoj mjeri, ne gleda svugdje blakonaklono. U narednom periodu Medžlis Mostar planira sredstva od turizma ulagati u određene projekte. Podsjetimo, Medžlis je Koski Mehmed-pašinu džamiju na obali Neretve učinio i turističkom atrakcijom. Hiljade turista, naravno uz plaćanje ulaza u harem, svake godine nastoji vidjeti Stari most s jedinstvene pozicije na kojoj se nalazi ova džamija. S druge strane, jedan od značajnijih projekata Islamske zajednice u proteklom periodu jeste i obnova i stavljanje pod kontrolu Medžlisa Tekije na Buni, jedne od najvećih turističkih atrakcija u BiH, koja će, pored ostalih znamenitosti u svom kompleksu, uskoro dobiti i jedinstvenu izložbu. Riječ je o prijevodima Kur’ana na brojne svjetske jezike. Studentski hotel, kojeg je izgradio Medžlis trenutno broji 300 kreveta, što je vrlo respektabilan kapacitet. Studentski dom u centru grada pruža studentima, ali i drugima vrlo kvalitetnu uslugu za pristupačne cijene čime je zaslužio ocjenu 8,6 od 10 na osnovu rangiranja hotela Guest Review Awards u 2016. godini. Drugi projekat, na čijem polaganju kamen-temeljca je najavljeno prisustvo i reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, jeste dom za stare. “Vrlo nam je važna podrška vrha Islamske zajednice. Razumijemo da ima niz pitanja u vezi s ovakvim projektima, ali potrebno je sagledavati savremene tokove koji se ne mogu zaustaviti, već samo na najbolji način iskoristiti za dobrobit naroda. Mi stalno imamo upite ljudi koji bi željeli na jedan kvalitetan i vjerski prijemčiv način provesti svoju kasniju životnu dob. Neki od njih su samci, nekima su porodice vani i ne žele da svoju starost provode u inozemstvu ni sami u svojim kućama u Bosni, stoga traže kvalitetan vjerski i društveni život u Medžlisu“, pojasnio je Ramiz Jelovac. Iako je članarina važan dio u budžetu Medžlisa, ukupni prihodi od članarine ne bi mogu pokriti ni osnovne troškove. Pored toga, Medžlis podržava aktivnosti džemata kojima se za njihove projekte vraća oko trećina prikupljenih sredstava.

Iako postoji najmanje 30 definicija o tome šta je to čovjek – od one da je čovjek je biće vjere (homo religiosus) do onih koje kažu da je čovjek biće instinkata, nagona, požude i strasti sa osnovnim instiktima (idom, libidom i erosom) - školska, uobičajena i najčešća definicija čovjeka koju smo u osnovnim i srednjim školama učili glasi čovjek je homo sapiens ili homo racionalis - umno, svjesno i razumno biće kojeg kao jedino biće odlikuje artikuliran govor koji je jasan, precizan i razgovijetan ili clara et distincta. Topos, humus i etos, osnovni motiv, izvor, snaga artikularnog, jasnog, preciznog, smisaonog i razgovijetnog, razumljivog i povezivog govora kao i znanja i znanosti, prema svim religijama nalazi se u Božijoj Riječi preko koje se Bog objavljuje i obznanjuje ljudima, ali i preko koje i pomoću koje uspostavlja vezu, konekciju, komunikaciju i relaciju među ljudima. Tako se u hinduističkoj religiji sveti spisi nazivaju Vede što znači Govor i Znanje i Rig Vede što znači pjesma Govora i Znanja, a Biblija - vjeroknjiga židova i kršćana počinje riječima: „U početku bijaše riječ“, a prve riječi Kur’ana - Objave islama i Knjige muslimana glase: „Uči, čitaj, proučaji, saznaji, razabiri u ime Gospodara svoga koji stvara čovjeka od zakvačka i ugruška. Uči - Čitaj uz najplemenitijeg Gospodara koji peru poučava, onome što nije znao poučio je čovjeka.“ (Kur’an, 96,. 1-5). Prva riječ Objave Kur’ana jeste Ikre’ - što istovremeno znači - neprestano uči, čitaj, saznaji, razaznaji, razabiri, doseži i govori Istinu. Po sadržaju, značaju, značenju i smislu najbliža riječi Ikre’ u grčkom jeziku je riječ Logos. Kroz prvu, na počasnom mjestu u Kur’anu riječ - Allah dž.š. upozorava, upućuje i savjetuje ljudski rod, posebno muslimane jer vjeruju po Kur’anu, a žive po Sunnetu na značaj učenja, čitanja, znanja, saznanja, riječi i govora.   Govor Istine – Božiji dar Poslanicima Svaki Allahov poslanik i vjerovjesnik, koje je samo Allah za poslaničko-vjerovjesničku misiju odabrao i odredio nije od Allaha darovan ni nagrađen ni tenkovima, ni topovima, ni haubicama, ni avionima, ni raketama, ni puškama, ni mitraljezima, ni pištoljima, mada nikada ni jedan poslanik i vjerovjesnik nije poricao ni odricao blagodati civilizacije niti ih je pak obožavao, nego je Allah sve poslanike i vjerovjesnike podario i nagradio sa istovremeno i dunjalučkim i ahiretskim neodoljivim dragocjenostima i vrijednostima koje osvajaju najveće tvrđave i utvrđenja ljudskih srca i duše, a to su riječi i govor Istine, Upute, Dobra, Pravde, Cilja i Smisla na oba svijeta. Zato je svaki poslanik i vjerovjesnik imao pored ostalih istovjetno svojstvo i odliku Sidk - govorio je i svjedočio Istinu i bio je Sadik - promicatelj, govornik i svjedok Istine. Allah je Jedini Izvor apsolutne Istine Hakka - „Hakk - Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.“ (Kur’an, 2:147.). „Allah je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro na temelju Hakka- Istine stvorio: čim On za nešto kaže Budi!- ono biva, riječ njegova je Istina.“ (Kur’an, 6:73). Riječ Hakk ima nekoliko osnovnih značenja: a) to je jedno od 99 Allahovih imena, b) Hakk je naziv za Istinu, c) sadržaj svake Allahove Objave je Hakk - Istina, d) Hakk je naziv za osnovnu i najvišu normu u islamu koja je izvor i mjera svih drugih normi, e) Hakk je naziv za pravo. Na temelju Hakka - Istine Allah bodri, ohrabruje i poziva ljude na istinit, iskren, jasan, tačan, precizan, razgovijetan, mudar i lijep govor: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer - lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu. Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi - a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti na Ovom i na Onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti: Allah radi što hoće.“ (Kur’an, 14:24,25 i 27). Ta Allahova riječ ima neizmjerljivu, nezamjenljivu i neizbrisivu vrijednost. Ona je iznutra Istina i Pravda, a izvana Dobrota i Ljepota: „Riječi Gosodara tvoga su zaokruženje i vrhunac Istine i Pravde. Njegove riječi su neizmjenljive, neprocjenljive i nezamjenljiv i On sve čuje i sve zna.“ (Kur’an, 6:115). Retorika – oruđe Istine U okviru mudrog, iskrenog, tačnog, jasnog, razgovjetnog i suvislog govora Poslanik je direktan, jasan i izričit, „Kul-il-Hakka ve lev kane-murren - Govori, kazuj i prenosi Istinu, makar ona bila i gorka.“ Zato se i kaže - red u govoru iznutra jeste – Istina, a red u govoru izvana jeste retorika. Retoričko umijeće sastoji se u volji i sposobnosti uočavanja onog bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a što u sebi krije svaki predmet ili pojava. To je afirmativna sposobnost da se otkrije upravo ono što se u svakom predmetu po sebi može uvjeriti. To znači da govorničko umijeće treba na zbilji, na stvarnosti, na temelju Istine, Pravde, Dobra i Ljepote izgrađivati svoju snagu. Ono će biti onim što treba biti tek onda, ako se bude trudilo oko toga da u stvarima i pojavama otkrivamo ono po čemu one istinski uvjeravaju. Aristotel u umno - voljnoj kao i osjećajnoj strukturi čovjeka, u okviru vremena, prostora, zbilje, stvarnosti i realnosti otkriva temeljne oslonce govorničkog uvjeravanja. Pri tome ne zaboravlja ni samu ljepotu govora, stil, jezični izričaj, pa i nastojanje da se samim načinom izazove određeni afirmativni dojam. Otkrivati, uistinu, što se u svakom pojedinom slučaju može spoznati, to ne spada ni u jednu drugu disciplinu i vještinu. Kao bitno pred očima retorika traga šta svaka stvar ima po sebi i u sebi uvjerljivo, dati to i prezentirati u govoru, koji uvjerava i pridobiva ljude, a to je nemoguće na ispravan način bez Istine. Na pologu Aristotelovog učenja Ciceron je dao svoju definiciju retorike za koju kaže da je umjetnost, umijeće, vještina usmenog govora, izražavanja i sposobnost izvođenja nečega prema sigurnim i poznatim pravilima. Retorici je cilj dobro, korisno i funkcionalno djelo što ga treba izvesti. Govornik želi i teži slušaoce da potakne na neko vanjsko sevabli i hairli djelo, a ne da govori, vazi ili drži predavanje u kome dokazuje da to zna raditi, dok mu je znanje i unutrašnje raspoloženje što ga izaziva, tek sredstvo za postignuće tog glavnog cilja. Svrhu, nakanu, namjeru, smisao i cilj pravog, sadržajnog, iskrenog i smislenog cilja govora definira Muhammed, a.s.: „Ko vjeruje u Allaha i u Ahiret, neka čini sve najbolje komšijama, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka počasti musafire, ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka ne sjedi za sofrom na kojoj se služi i pije alkohol i ko vjeruje u Allaha i Ahiret neka govori ono što je dobro i korisno ili neka šuti.“ (I.P.H., 1713). S pravom se kaže - samo je Istina lijepa, a stvarnost, ma koliko bila velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. Najveću odliku, vrijednost i nagradu govoru koji počiva na istini, iskrenosti, pravdi, a koji je kazan na lijep, primjeren, mudar i poučan, dariva Allah dž.š.: „Ako neko želi veličinu, čast i ugled, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo On prima.“ (Kur’an, 37:10). Zar ima veće časti, odlike, ohrabrenja i motivacije za mudar, istinit, iskren, jasan, razgovijetan, smislen i poučan govor od Istine da je govor Istine sadržaj svake Objave i da je taj govor ukras i najviša vrijednost svakog poslanika i vjerovjesnika. Na kraju, svako plemenito djelo učinjeno u ime Allaha, na korist ljudi i svaku iskrenu riječ Allah prima i nagrađuje.

- Kada se kod Vas javila želja za učenjem Kur’ana napamet? Hafiz Hrustan: Svaka hvala i zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Neka je salavat i selam na Njegovog Posljednjeg Poslanika i Miljenika Muhammeda a.s.. Želja za hifzom se javila još u drugom razredu medrese kada sam zajedno za desetak kolega iz razreda počeo učiti prve stranice. Imali smo veliku podršku hafiza Fadila Bektaša, koji nam je ujedno bio i razredni starješina. Međutim, naše učenje je trajalo negdje do polovine trećeg razreda, prije svega što nije bilo dovoljno posvećenosti, te niko od nas nije uspio završiti hifz u medresi. Želja da se ponovo vratim na staze hifza javila se pred kraj mog studija u Sarajevu. - Hifz ste završili nakon medrese, u periodu kada ste na svom akademskom putu bili jako angažirani. Kako ste uspjeli uspješno pomiriti sve obaveze? Hafiz Hrustan: Prije svega htio bih da kažem da je lakše krenuti na put hifza u mlađim danima. Nekako mi se čini da je period proveden u srednjoj školi idealno vrijeme za to. Ja sam se eto vratio hifzu u periodu kada sam počeo da radim kao asistent na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) i samo Allah dž.š.zna zašto je baš tada sve krenulo. Kao što ste i spomenuli, bio sam angažiran na akademskom putu, ali uz čvrstu volju i požrtvovanost Allah dž.š. daje snagu i izlaz iz mnogih situacija. Bitno je da znamo da osoba koja čvrsto odluči steći časnu titulu hafiza vidi i ima u glavi samo cilj, te nju mnogo ne zanimaju prepreke na tome putu. - Hifz je put koji podrazumijeva moralnu podršku drugih ljudi? Ko je bio vaša podrška? Hafiz Hrustan: Imao sam veliku podršku babe Hanasa, majke Zehnire i sestre Elme. Ali uzimajući u obzir da oni nisu ni znali o mom putu hifza do pred sami kraj, ovdje bih posebno izdvojio podršku supruge Bahire koja je zajedno sa mnom prosla čitav ovaj put i bila veliki oslonac. Svakako, a to će vam reći i svaki hafiz, presudna je podrška muhaffiza, u mom slučaju hafiza Fadila Bektaša. - Kako opisuješ komisiju pred kojom si polagao hifz? Hafiz Hrustan: Bila mi je velika čast učiti i družiti se petnaest dana sa hafizom Dževadom Šošićem i hafizom Abdulazizom Drkićem. Atmosfera je bila odlična prije svega jer se komisija za polaganje hifza trudi da olakša kandidatu njegovo polaganje. Pozitivno sam iznenađen i prostorijama u kojima kandidat boravi pripremajući se za komisiju, a to je Gazi Husrev-begova medresa i topli doček čitavog kolektiva. - Šta bi poručio onima koji su na putu hifza i onima koji možda tim putem neće krenuti? Hafiz Hrustan: Mladim ljudima bih poručio da se ne boje krenuti stazom hifza jer imaju podršku Onoga kod Koga je sva vlast i moć. Šejtanske vesvese su naravno prisutne, ali uz iskren nijjet i kontinuitet one nemaju veliki značaj. Poručio bih svima da je najbitnije da živimo u skladu sa slovom Kur’ana, bilo da se radi o hafizima Kur’ana ili o onima koji to nisu.

Često možemo čuti tvrdnju da živimo u „teškome vremenu“. Pitanje je koliko je ono, zaista, teže u odnosu na druga vremena. Istina je da je, kao i svako drugo vrijeme, naše vrijeme puno izazova. Vrijeme koje živimo je vrijeme zadivljenosti čovjeka vanjštinom, a povrh svega njegove zadivljenosti samim sobom. To je vrijeme društvenih mreža, facebook, twitter i drugih profila; vrijeme selfija. Sa svih strana nas napada slika i forma. Sve je u funkciji hranjenja čovjekova ega. Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, s druge strane, podučava nas da bi fokus vjernikovog djelovanja trebao biti na suštini, jer „Allah, zaista, ne gleda u naša tijela i likove, nego gleda u naša srca i djela.“ (Hadis bilježi Muslim.) S oduševljenjem i ushićenjem ljudi slušaju svaku pohvalu koju im drugi upute, svaki lajk ili komentar koji ljudi na njihovom profilu ostave, najčešće i za ono što nije vrijedno hvale. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bacite prašinu u lica onih koji mnogo hvale!” (Muslim) Prenosi se da je mudri i pobožni Hasan el-Basri govorio svojim učenicima: „Kada bi sve što čovjek kaže bilo istina, a sva djela njegova bila dobra – bio bi nadomak propasti.“ Učenici ga začuđeno upitaše: „A zašto bi u takvome stanju mogao propasti?“ On odgovori: „Bio bi zadivljen sobom.“ To naravno ne znači da čovjek treba lagati i više griješiti. On samo treba biti svjesniji mnoštva grijeha koje čini; treba hrabrije, iskrenije i otvorenije pogledati na svoje grijehe. „Vrhunac iskrenosti je Allahu priznati sve svoje grijehe“, kaže se u jednoj predaji. Allah Uzvišeni u suri Et-Tarik Sudnji dan opisuje kao „dan u kojem će savjesti ispitivane biti“. Dakle, nećemo govoriti mi nego naša savjest. Najveći paradoks je, zapravo, da se bavimo životima i grijesima drugih ljudi koje toliko površno poznajemo, a zaboravljamo sebe – ono što najbolje znamo i ono za što smo najodgovorniji. Problem je što se i previše bavimo duhovnim stanjem ljudi, nerijetko s lošim namjerama i željom da sudimo drugima, ane da nekome pomognemo. I dok s jedne strane uživamo u pohvalama koje nam ljudi upućuje, s druge, kada pogriješimo, tražimo sebi na hiljade opravdanja, peremo se i pravdamo iako znamo da nismo u pravu. Allahov Miljenik, alejhi-s-selam, kaže: „Kada vidiš nezasitu pohlepu i strast da se slijedi i zadivljenost svakoga čovjeka njegovim mišljenjem, posveti se samome sebi...“ (Tirmizi) Kada vidimo da su ljudi nezasiti i pohlepni, da strasti slijede i da je svaki čovjek zadivljen sobom i svojim mišljenjem – posvetimo se samome sebi, preispitajmo se, pogledajmo da i mi nismo pohlepni, da i mi u djelovanju strasti svoje ne slijedimo, da i mi nismo zadivljeni svojim mišljenjem pa ne percipiramo stvarnost na ispravan način. Mijenjajući sebe, promijenit ćemo svijet u kojem živimo.