Mustafa Sjenar 1950-2018.

Gotovo pola života nosio se sa bolešću, koja ga je posljednje dvije decenije vezala za kuću i za brigu i pomoć drugih, starijeg brata Rašida, uglavnom, prije svih i nakon svih. U vremenu bolesti izgubio je sina i suprugu. Iza sebe je ostavio kćerku i dvoje unučadi.

Rođen je 1950. u Sokolovićima kod Kaljine, od oca Saliha i majke Šide. Bio je odličan učenik Gazi Husrev-begove medrese, u prvoj generaciji koja je imala dva odjeljenja, i također izvrstan student sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Po završetku medrese, a prije sarajevskog studija, proveo je jednu školsku godinu u učenju arapskog jezika na Univezitetu u Bejdi, u Libiji.

Prvo profesionalno zaposlenje imao je kao sekretar Islamskog teološkog fakulteta, kako se u prvo vrijeme zvao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Prije toga privremeno je obavljao dužnost imama u Gornjem Vakufu i odgajatelja u Gazi-Husrevbegovoj medresi. Na Islamskom teološkom fakultetu je jedno vrijeme držao nastavu iz sociologije u svojstvu asistenta-predavača.

Na put intelektualca Mustafa Sjenar je bio usmjeren svojom ljubavlju prema knjigama i čitanju, svojom vedrom radoznalošću, svojim porivom za pouzdanim saznanjem. Velika djela književnosti čitao je sa uživanjem i rafiniranom uživljenošću, djelima iz filozofije i sociologije bavio se sa izuzetnim misaonim udubljivanjem, u djela sufija ponirao je puštajuće da određuju i nose njegove kontemplacije. Svoje postupke i veze sa ljudima temeljio je na vedrom odnosu prema svijetu i životu. Znao se šaliti, i činio je to sugestivno i uvjerljivo, jer se umio šaliti i na svoj račun. Bio je osoba od duha, i širio ga je oko sebe na vjerodostojan način, kao duh životne radosti i vedrine, kao manifestiranje vlastitih vjerskih i misaonih veza sa višom stvarnošću, kao svoju dublju predanost temeljnom osjećanju i razumijevanju stvorenja u odnosu na Stvoritelja. Za svečani dvjestoti broj „Preporoda“, koji je izašao u decembru 1978. godine, rahmetli Mustafa Sjenar je napisao esej „Lukavstvo uma i vizija“. Esej nosi pečat njegove ličnosti, njegovih znanja i razmišljanja u trećem desetljeću života , njegova identificiranja sa misijom „Preporoda“ u tim vremenima u kojima se manje imalo, a više se i razgovjetnije mislilo, razgovaralo, bilo.