Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu.

Prije više od četerdeset godina, dakle negdje 1975. godine u našu kuću, u Žepi u Istočnoj Bosni, došli su gosti. Među njima je bio i jedan veterinar, koji je za nas djecu izgledao čudno, jer smo prvi put uživo sreli nekog ko nije bijele puti kao mi. Bio je to jedan Arap, Sirijac. Odrasli su sjedili i razgovarali o „važnim stvarima“, a mi djeca smo onako izvirivali iz sobe  i osluškivali te „važne“ razgovore. Naravno da je u centru pažnje bio pomenuti veterinar, jer je on iz daleka došao, možda čak prvi put u našem naselju da se pojavio jedan Arap. Svi su željeli da čuju njegovo mišljenje o svemu. Moj dedo rahmetli se nije libio ni u najvećem i najozbiljnijem društvu svoje unuče uzeti u krilo i sa njim učestvovati u razgovoru i društvu, tako je i tada bilo. Pozvao je mog mlađeg brata koji je imao četiri godine, koji je inače bio njegov ljubimac. Brat je slobodno otrčao do dede, sjeo u njegovo krilo i zadovoljno posmatrao pridošle goste. U jednom trenutku, dedo je rekao mom bratu da on prouči imanske šarte, da čuje ovaj adžo iz Sirije. Kad je brat to onako dječiji lijepo i simpatično proučio i nabrojao, naš gost je zaplakao i kroz suze prozborio: “Vallahi ste pravi muslimani!“ i to je ponovio tri puta. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Četrdeset i dvije godine nakon tog događaja kojeg nisam zaboravio, predvodim u punoj džamiji džuma-namaz. Nakon namaza, selamim se sa mnogo mojih dragih džematlija. Tada mi prilazi jedan mladi čovjek kojeg ne poznajem i on naziva selam. Kaže da je iz Sirije i da želi da mi nešto kaže. Pozvao sam ga da sjednemo i da ga saslušam. Odazvao se pozivu, pa smo sjeli i počeli razgovor. Nevažno je sve što smo pričali, u odnosu na njegov zaključak. A, njegov zaključak je bio da mi nismo dobri muslimani (tačnije da smo nikakvi muslimani) i da sve pogrešno radimo i on moli Allaha, dž.š., da nas ne zadesi sudbina Halepa i njegovih stanovnika, jer se upravo u to vrijeme odigravala golgota u Halepu. Ni tu nije stao, već se ponudio da nam on daje rješenja i pomogne u približavanju Allahu, dž.š. Ako pogledamo ukupno stanje muslimana sedamdesetih godina u našoj domovini i uporedimo ga sa današnjim stanjem, doći ćemo do zaključka da su nam danas džamije punije, da smo imali jedan uzlet i napredak u razumijevanju vjere i njenom prakticiranju. Onda se logično postavlja pitanje je li naše stanje uzrok ova dva dijametralno suprotna zaključka ili je stvar u percepciji onih koji donose zaključke. Očito da se radi o ovom drugom. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Ovo su ustvari i dva tipa razmišljanja ljudi, jedni i u pozitivnim sitnicama traže poticaj, pohvalu i napredak, dok drugi čak i pozitivne stvari nipodaštavaju, omalovažavaju i bagatelišu, ukoliko nisu u skladu sa njihovim shvatanjem i svjetonazorom. 

I ove godine 25.10.2017. u zeničkoj crkvi svetoga Ilije Proroka, Odbor za međureligijsku saradnju grada Zenice organizovao je međureligijsku manifestaciju "Duh Asiza". 

Medžlis islamske zajednice Zvornik i džemat Vitinica organizuju svečanost u povodu uspješno završenog hifza mladog Vitiničanina Semira Junuzovića u subotu 04.11.2017. godine poslije podne namaza u džamiji u džematu Vitinica.

Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u posjetu primio članove Organizacionog odbora prvog međunarodnog simpozija „Islamska umjetnost u Bosni i Hercegovini“ koji je jučer održan u Sarajevu.

Reisu-l-ulema sa specijalnom gošćom simpozija o islamskoj umjetnosti u BiH iz Muzeja islamske umjetnosti u Dohi

Ferid Džidić je posljednji klesar mlinskog kamenja iz Viteza U dobra, stara vremena, kada današnja tehnologija nije „diktirala“ životnu utrku u kojoj se brže živilo i srkletilo, cvjetao je zanat  klesanja mlinskog , takozvanog „spužvastog“ kamenja pogodnog za izradu vodeničkih žrvnjeva.  Dobri poznavaoci ovog zanata i mlinskig kamenja tvrde kako je u najbolje vrijeme za ovaj zanat, na brdo Orlac kod Viteza dolazilo i radilo i do stotinjak mještana. Gotovi proizvodi iz ove „kamene“ tvornice stizali su na  brojna tržišta širom nekadašnje zajedničke države. Danas u utrobu rudnika uzlazi još samo Ferid Džidić i ponekad njegov mlađi sin Fahrat.  Ovaj nadaleko poznati majstor sog zanata veli: „Bilo je to vrijeme kada se moglo lijepo živjeti od ovog zanata. Nažalost, tehnologija je i ovaj zanat otisla i prijeti njegovo izumiranje“. Međutim, ovaj vrsni majstor izrade vodeničkih žrvanja, ne potura halat iz ruku, kleše i kamen oblikuje onako kao srcem snuje. Kaže kako je i emotivno vezan za ovaj zanat. Prisjeća se: „Tri puta je ovaj zanat spašavo mene i moju porodicu  od teške neimaštine. Kada sam se vratio iz vojske, 1965.godine, bi neka privredna reforma. Nigdje posla. Zahvaljujući savjetu oca prije odlaska u vojsku, koji me pozvao u majdan da radim sa njim i naučim zanat pregrmio sam i tu nevolju nezposlenosti. Zanat ne da, sine ogladniti, gledaj i uči! - sjećam se njegovih riječi koje su mi suhog zlata valjale. Ti proizvodi su u to vrijeme iz Viteza odlazili u Sloveniju, Srbiju, Hrvatsku“. Ferid s ponosom ističe kako se po svom majstorstvu nadaleko pročuo i kako su ga zvali na sve četiri strane. „Tri puta sam obnavljao vodeničke žrvnjeve na poznatim vodenicama Plive kod Jajca, a radio sam i vodenice u Nacionalnom paku Krka u Hrvatskoj. Mojih ruku djelo je i 24 para mlinskih žrvanja, koje sam i napravio i ugradio u vodenice. I još mnogo toga sam radio i uradio. Posebno sam ponosan na vodenicu na Plivi koja mlinskim kamenjem melje žito od 1984.godinu, a obnovljena pred Olimpijadu u Sarajevu“, kazuje ovaj vrsni i još uvijek vitalni majstor i dodaje kako se radio i u hemijskoj industriji u Principu u Vitezu, ali ponovo se vratio svom „omijenom“ zanatu – klesanju vodeničkog kamenja! Na sreću, posla još ima – kaže  Ferid i dodaje: „Sve više ljudi je počalo graditi vodenice pa im je nužno mlinsko kamenje i eto meni posla. Oduvjek sam vjerovao u rad i poštenje. Da ću ostvariti svoj san znao sam još davne 1962.godine, kada mi je jedan stariji majstor priupitao  ‘sanjam li da klešem kamen iz brda Orlac?’ Odgovorih mu potvrdno i dobih odgovor; E-eh  znaj bićeš ti dobar majstor!’

Tri četvrtine svjetske populacije živi u zemljama koje ili ograničavaju pravo na ispovijedanje vjere i uvjerenja ili imaju "visok stepen društvene netrpeljivosti koja uključuje religiju ili uvjerenja", kazao je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za vjerska prava Ahmed Shaheed.

(GAZI HUSREV-BEGOVA BIBLIOTEKA: 480 GODINA POSTOJANJA, /Osman Lavić et al./ Sarajevo, 2017., 276 str. ) Početkom 2017. godine Gazi Husrev-begova biblioteka obilježila je  480 godina kontinuiranog rada i postojanja. U povodu tog jubileja priređena je Monografija biblioteke koja je samo jedan u nizu sadržaja obilježavanja ove nesvakidašnje godišnjice kakvom se ne može pohvaliti niti jedna institucija kod nas. Premda prvi osvrti na Biblioteku sežu još u tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća, oni su ipak bili preskromni da obuhvate četiri i po stoljeća bivstvovanja i rada, te širenja i proširivanja djelokruga rada ove najznačajnije institucije koja baštini pokretno kulturno naslijeđe pisanog i arhivskog karaktera. Svojim povijesnim i kulturološkim značajem privlačila je pažnju domaćih i stranih spisatelja, novinara i naučnika. Premda su tekstovi o njoj objavljivani na različitim jezicima, (turskom, engleskom, talijanskom, arapskom, ali i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima,  u stručnoj bibliotečkoj literaturi, domaćim i stranim enciklopedijama, oni su ipak bili nedostatni da daju cjelovit uvid u njenu historijsku retrospektivu, kulturološki i civilizacijski značaj, ali i praktičnu dimenziju koju ona nudi. Jednostavno, nesrazmjerna je cjelokupna dosadašnja produkcija u odnosu na sveukupan značaj. Prateći taj njen povijesni hod kroz vrijeme, predstavljeno je sve ono što je informativno bilo moguće izvući kako bi se u njen vremeplovni mozaik utkalo što više nijansi. Ovo je temeljit, vrlo iscrpan prikaz, zahvaćen po dubini i po širini, sa ozbiljnim istraživačkim kao jedinim metodološki opravdanim pristupom u nastojanju da se prošlost predstavi što iscrpnije i informativnije. Institucionalno izrastanje, administrativno sazrijevanje, intelektualno i kadrovsko osposobljavanje, infrastrukturno i materijalno osiguravanje, traženje najoptimalnijih uvjeta za dalje napredovanje i ispunjenje njene misije u punom kapacitetu ,,u skaldu s potrebama sredine i vremena“, kako je njen utemeljitelj definirao uvjete za njenu posestrimu ,,bliznakinju“ medresu. Sve to učinilo ju je stjecištem i utočištem preostalih fondova drugih poznatih biblioteka, bez obzira kada one nastajale, u 16. ili kasnijim stoljećima, u Sarajevu ili drugdje. Ta vrsta osjećaja i svojevrsnog vizionarstva svakako je ovoj biblioteci priskrbila epitet prve kulturne institucije te vrste u BiH i regionu. Jer ona je, i biblioteka, i arhiv i muzej. Brojne su druge privatne biblioteke i pojedinačni rukopisi svoje utočište našli upravo tu, pod njenim krovom. Ovo nije samo retrospektiva prošlosti, nego dokumentiranje sadašnjosti i memoriranje za budućnost. Date su sve pojedinosti koje se tiču biblioteke, šetnje biblioteke, lokacije i dislokacije, posebno u ratnim uvjetima. Javnost je tako doznala sve puteve kojima je Biblioteka hodila kroz ratne labirinte do sigurnog utočišta i spasa od sudbine kakva je zadesila, NUB u Vijećnici ili Orijentalni institut pred cunamijem barbarizma (1992-1995). Ova retrospektiva, također, ukazuje kako je proces realizacije ideje biblioteke vrlo spor i da je trajao oko pola stoljeća. Pokazalo se da i u tome ima neke sreće. Da je sagrađena kada je rođena ideja (1958)  sigurno ne bi bila tako moderna i funkcionalna. Ona danas prati potrebe i trendove novih tehnologija kojima je u potpunosti prilagođena. U osvrtu na pojavu ove monografije želimo ukazati barem na poglavlja koja obuhvata i saradnike koji su utkali svoj trud u njenoj izradi. Stoga ćemo zainteresiranoj javnosti odgovriti i na pitanje šta zapravo obuhvata ova monografija? U četrnaest tematskih cjelina iz pera dvanaest autora koji su sarađivali na izradi, rasvjetljeni su mnogi aspekti koji se tiču Biblioteke, njene uloge i percepcije općenito. Kroz tematske cjeline vrlo iscrpno obuhvaćena su pitanja od historijata, do bibliografije radova o biblioteci pod slijedećim naslovima: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka od osnivanja do danas, Osman Lavić, str. 12-55); 2. Rukopisni fond, (Mustafa Jahić, str. 58-82); 3. Fond štampane knjižne građe (Mustafa Jahić str. 84-96); 4. Arhivske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke (Azra Kasumović- Gadžo str. 98-110); 5. Muzejska zbirka, fototeka i zbirka poštanskih maraka, (Ahmed Mehmedović, str. 112-124); 6. Arhiv islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Muhamed Hodžić, str. 126-136); 7. Elektronska baza podataka, mikrofilmovanje i digitalizacija, (Hamza Lavić, str. 138-146); 8. Konzervacija i restauracija (Madžida Smajkić, str. 148-158); 9. Izdanja Gazi Husrev-begove biblioteke (Haso Popara str. 160-170); 10. Korištenje fondova (Ismet Bušatlić str. 171-184); 11. Uposlenici (Fatima Tinjak –Hamida Karčić, str. 188-230); 12. Biblioteka u javnom prostoru (Šahsena Đulović str. 233-253); 13. Novinske vijesti i reportaže (Elvir Duranović str. 254- 262); 14. Selektivna bibliografija radova o Gazi Husrev-begovoj biblioteci (Elvir Duranović str. 264-276).  Monografija je svojevrstan vremeplov, filmska i ilustrirana priča, kombinacija narativa i vizuelizacije tog narativa. Ako je zaista trebalo proći toliko vremena, i sazrijevati potreba jednog ovakvog djela, kao što je sazrijevala svijest i okolnosti za njenu gradnju, onda je to djelo stiglo u pravi tren.  Spojilo se više pretpostavki koje su nužno nametale pripremu jednog printanog medija, koji će predstavljati svojevrsnu ,,pismohranu“ svega onoga što jeste bila u prošlosti i onoga što ona jeste danas. Monografija sublimira sve aspekte, sve specifičnosti i ostaje trajno svjedočanstvo o petostoljetnom hodu. Na kraju, postavlja se pitanje kako predstaviti, pet stoljeća, sve aktivnosti, razvitak, a da to bude s mjerom koja čitaoca ne uplaši svojim volumenom već pri prvom susretu? Nađena je, upravo, ona mjera koja predstavlja kompromis između nužnih potreba njenog sadržaja i strpljenja onih čitalaca koji ne vole voluminozna djela. Svojom ilustrativnošću, dokumentiranošću, tehničkim izgledom, jasnoćom stila, čitaoca drži u kontinuiranoj pažnji kojom osvaja. 

Velika je snaga i umijeće žene Bošnjakinje. Dokazala je ona to kroz povijest, onu pisanu i nepisanu. Ona o kojoj se tek odnedavno prave zapisi je vezana za njene aktivnosti u 1600 bh. džemata objedinjenih u 91. medžlisu IZ u BiH. Posljednjih godina ovaj njihov rad, do sada uglavnom volonterski, u posljednje dvije i po godine prelazi u organizirani rad koji vodi Uprava za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH i njen Odjel za brak i porodicu putem koordinatori-ca za brak, porodicu i ženski aktivizam. Donedavno aktivnosti žena u bh. džematima bile vezane za školu islama i Kur’ana, ali je vremenom lista tih aktivnosti postajala sve duža i duža, posebno u pojedinim sredinama, kreiranih prema potrebama žena, ali i zavisno od materijalnih mogućnosti džemata, uz smjernice Odjela za brak i porodicu pri Upravi za vjerske poslove koja je i ove godine, druge po redu, organizirala savjetovanje za koordinatorice medžlisa i muftijstava. Muškarci i žene zajedno na istom putu povratka Bogu Savjetovanje je održano pod nazivom Rad koordinatorica za brak i porodicu – izazovi i perspektive od 30. septembra do 1. oktobra 2017. u Gazi Husrev begovoj medresi u Sarajevu. Predavači – savjetnici, akademik Enes Karić, prof. dr. Fahira Fejzić–Čengić, prof. dr. Fatima Lačević, prof. dr. Ismet Dizdarević, prof. Aida Krzić, mr. Amra Pandžo su brižno odabrani kako bi se koordinatoricama pružilo što više smjernica za rad, a nakon plodonosnih diskusija sa predavačima koordinatorice su pokazale vidno zadovoljstvo održanim savjetovanjem uz čvrstu vjeru da je njihov rad prepoznat kao izuzetno koristan za porodicu, Zajednici i društvo u cjelini, što, naravno, treba pratiti institucionalnim rješavanjem njihovog statusa prije svega, na čemu IZ u BiH i trenutno radi. Reisu-l-ulema dr. Husein Kavazović je pozdravio rad Savjetovanja kao priliku za razmjenu znanja, iskustava i ideja, te obećao podršku u nastavku i unaprjeđenju aktivnosti i sadržaja iniciranih ispred Odjela za brak i porodicu. „Svi smo mi na istom putu povratka Bogu. Na tom putu smo zajedno, muškarac i žena, roditelj i djeca. Porodica je ovozemaljsko stanište koje moramo čuvati, unaprjeđivati, razvijati i štititi na svaki način“, kazao je reisu-l-ulema Kavazović, te se posebno zahvalio koordinatoricama na hizmetu Zajednici. Direktor Uprave za vjerske poslove mr. Nusret Abdibegović u svom izlaganju se osvrnuo na aktivnosti Odjela za brak i porodicu u proteklom periodu i ukazao na očekivanja, perspektive i izazove u radu koordinatorica u narednom periodu. „Pred našom Zajednicom se otvaraju različite mogućnosti vašeg djelovanja, angažmana i rada. Nemojte sumnjati u tu mogućnost, nego ukazanu priliku pretvorite u realnost i potvrdu vaše spremnosti. Prostor za rad sa vjernicama na nivou džemata vapi za vašim prisustvom i aktivnostima u pozivanju na dobro i odvraćanja od zla“, kazao je mr. Abdibegović napominjući da se to isto može kazati i za prostor medžlisa, medresa i fakulteta, te istakao da će dobro osmišljeni i urađeni projekti i uspješne osobe uvijek biti podržani.

Medrese su bile srednje i više škole u kojima se stjecalo vjersko i šerijatsko pravno znanje i poznavanje orijentalnih jezika. Građene su, kao i mektebi, na inicijativu pojedinaca kao njihovi vakufi (zadužbine), pa su vakufname najvažniji dokumenti koji i daju podatke o medresama. Na području Mostara postojale su sljedeće medrese za koje postoje određeni podaci:

U Kiseljaku je u srijedu, 25.10.2017. godine održan sastanak predstavnika vjerskih zajednica. Na poziv glavnog imama Medžlisa, Kenan ef. Bajrića, odazvali su se predstavnici svih vjerskih zajednica sa područja Kiseljaka.

Odjel za ženski aktivizam Srebrenik obilježio mjesec borbe protiv raka dojke

U Mostaru na okruglom stolu raspravljano o kategorizaciji džemata i normiranju rada imama

Ban Tvrtko I iz dinastije Kotromanić krunisan je 26. oktobra 1377. godine čime je uspostavljena nezavisna Kraljevina Bosna.

Na inicijativu vjersko prosvjetne službe Medžlisa IZ-e Mostar jučer je u Mostaru održan okrugli sto o temi "Kategorizacija džemata i normiranje rada imama i zaposlenika vjersko prosvjetne službe", na kojem su pored predstavnika medžlisa s područja Muftijstva mostarskog (Mostar, Livno, Tomislavgrad, Ljubuški, Stolac),  učešća uzeli i predstavnici medžlisa Sarajevo, Tuzla, Zenica, Tešanj, Kakanj, Zavidovići. Okrugli sto imao je isključivo informativno konsulativni karakter na kojem su iznesena iskustva u normiranju opsega (brojčani parametri) kategorizaciji džemata i njihove specifičnosti, o normiranju i vrednovanju rada imama, radne norme i vršenja vjerske usluge koje ulaze u opis posla i faktora koji utiču na preciznije definiranje pravnih akata i pravilnika o plaćama.  Na okruglom stolu o organizaciji rada medžlisa iz kojeg dolaze govorili su Ferid ef. Dautović, Malik ef. Šljivo, Suljo ef. Ćerimović, Hasan ef. Spahić hafiz Ahmed ef. Huskanović, Jakub ef. Salkica, Muhamed Begagić, Fuad ef. Omerbašić, Zehrudin Kruško, Zakir ef. Ljubović, Izet ef. Čamdžić, Dževad ef. Hadžić, mr. Dino ef. Maksumić, Džafer Alić i Ramiz Jelovac. Diskusije su pokazale da ovisno od sredine do sredine te norme nisu ujednačene i da ih je u aktuelnim uslovima rada i djelovanja Islamske zajednice teško ujednačiti budući da svaka sredina ima svoje specifikume i faktore koji na to utječu. Učesnici su ipak jednoglasni u ocjeni da je organizacija ovakve vrste okruglih stolova i sastanaka od izuzetno velike koristi jer će svaki od medžlisa biti u prilici da analizira mogućnost primjene "tuđih" rješenja i u svojoj sredini. Izlagači su posebno akcentirali važnost stvaranja dobrog ambijenata za uspješnu organizaciju i realizaciju mektepske nastave i svrsishodnog normiranja rada muallima u mektebima. Većina izlagača fokusirala se i na bitnost prikupljanja članarine ali i potrebu organiziranja rada sa ženama. Svi pravilnici koji se primjenjuju u medžlisima imaju zajedničku komponentu - vrednovanja rada imama i muallima i nastojanje da se, bez obzira na činjenicu misijskog djelovanja, poslovi imama muallima i hatiba, shodno zahtjevima civilizacijskog trenutka, još jasnije normativno pravno uokvire.  Hasan Eminović