Razgovor o saradnji Islamske zajednice s državom Austrijom
Sarajevo, 27. oktobar 2017. (MINA) – Danas se reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u prostorijama Rijaseta sastao sa nj. e. ambasadorom dr. Klaus Wolferom, direktorom za Zapadni Balkan i EU proširenje pri austrijskom Saveznom ministarstvu za Evropu, integracije i vanjske poslove. Ambasador Wolfer je, kako je rekao, sa Reisu-l-ulemom htio razgovarati tokom svoje prve posjete BIH, koja je ujedno i prva posjeta zemljama regiona u funkciji koju sada obnaša, jer „Islamska zajednica najbolje osjeti puls društva“.
Mostar: Počeli Treći sportski susreti učenica medresa
Treći sportski susreti učenica medresa i gimnazija Islamske zajednice danas su počeli u Mostaru
Godišnjica rada Revde d.o.o.
15 godina uspješnog rada i postojanja "Revda" d.o.o. Tuzla
Iverje - Šetnja uz Dunav sa Smailom Balićem
Bio je kasni novembar 1990. godine, vrijeme državnog praznika, Dana Republike u vrijeme avnojevske Jugoslavije, bilo je to i vrlo usložnjeno doba nakon kraha totalitarizma u jugoslavenskoj državnoj zajednici, doba nade, ali i doba strepnje, neizvjesnosti, rastuće nesigurnosti, zabrinjavajuće naivnosti na prostorima Bosne i Hercegovine, i trebalo je da, kao član Redakcije islamskih informativnih novina Preporod, pripravim intervju s istaknutim povjesničarem i tumačem muslimanske tradicije u Evropi i svijetu dr. Smailom Balićem (1920.-2002.), koji je živio u Beču, odnosno u Zwendorfu, blizu čehoslovačke granice. (Koju sedmicu kasnije, 17.-19. decembra, trebalo je da, u prostorijama Gazi Husrevbegove medrese, bude održan veliki naučni skup u povodu devedesetogodišnjice osnivanja Behara, jednog od ponajvažnijih žarišta bošnjačkoga kulturnog preporoda na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća. Na tom će skupu sudjelovati profesor Rizvić, profesor Enes Duraković, Alija Isaković, Lamija Hadžiosmanović, Munib Maglajlić, mnogi drugi. Sudjelovanje profesora Balića već je bilo najavljeno temom “Osman Nuri Hadžić i kritika društvene zaostalosti putem osmišljavanja islamske tradicije”.) Raniji telefonski dogovor s profesorom Balićem posredovao mi je Alija Izetbegović, tada često prisutan u prostorijama Preporoda, smještenom na drugom spratu Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Nazvao je Balića s redakcijskog telefona i, onako sa smiješkom, upitao ga, kao svoga starog i dragog ahbaba:  Ist Her Balić? Na put sam krenuo vozom iz Sarajeva, još je bila Jugoslavija, prvi granični prijelaz Šentilj, imao sam višesatno zadržavanje u Mariboru, ugodan razgovor s tamošnjim nosiocima muslimanskoga vjerskog života, čak smo išli i na parcelu predviđenu za buduće muslimansko mezarje, slijedilo je noćno putovanje za Beč... Sjećam se, u vozu od Sarajeva do Beča čitao sam, i pročitao, sjajan roman kirkiškoga pisca, do tada, doduše, još uvijek ruskosovjetskoga pisca Činkiza Ajtmatova I duže od veka traje dan. Izdanje beogradske izdavačke kuće “Prosveta”. Ta dva-tri dana u Beču trebalo je da provedem u domu Salim-efendije Hadžića. Upravo ću se tih nekoliko dana često sjećati u svome životu. Salim je sav bio od domaćinske dočeknosti, otvorenosti, dobrote, ali i pogruženosti, jer je na onaj svijet, negdje u proljeće te godine, preselila na Ahiret njegova supruga Mediha, iza majke je ostala kćer Halima, od osam godina, i, dvije godine mlađi, sin Abdusselam. Brat i sestra su mi djelovali kao dvoje prenježnih ptića, to je ono stanje u izrazu dječijih licā kad se miješaju i nasmijanost i duboka sjeta, i obradovanost trenutkom i utišana tuga, kao kad se miješaju slatka i morska voda, djeca su postavljala cijele grozdove pitanja, djelovala veselom, otac Salim se svojski trudio da im nadoknadi odlazak majke. Kako nikad nisam bio najvičniji u snalaženju kad mi se objašnjava kako ću i čime gdje stići, Salimu je trebalo dosta strpljenja da me uputi kojim prijevozima treba da stignem do Zwendorfa, gdje je živio profesor Balić, i kako najlakše prepoznati njegovu kuću. Profesor me već čekao u svome domu. Nismo dugo sjedili u njegovoj radnoj sobi, među prostranim policama koje su se prolamale od knjiga na mnogim jezicima svijeta; bilo bi dobro, tako je rekao Smail odmah nakon soka i kafe, da malo prošetamo. Nismo ni stigli nazuti obuću, odjednom se tu našao pas; Smailova supruga, Austrijanka, držala je psa za pseći povodac i očito je s nama trebalo da šeta i njihov poveliki kućni ljubimac. Smail je u trenutku pogledao prema meni, zarumenio se poput djevojčice, nekako se postidio, tako mi se pričinilo, u trenu mi bijaše jako neugodno, sve se to odigralo u desetinkama sekunde, supruga Austrijanka stajala je odlučna da bi bilo dobro malo prošetati i psa, i ja sam prihvatio pseći povodac, malo sam, čak, psa pomilovao po glavi, vratu, ušima, govoreći kako je dobro da i pas krene s nama, ja ću ga voditi, drago mi je što ću ga baš ja voditi, i sve vrijeme sam na uzici vodio psa dok smo šetali. Psa sam vodio prvi i posljednji put u svome životu! Teško bih povezao šta sam u toj šetnji sve pitao Smaila Balića. Diktafon i pripremljenā pitanja ostavio sam za kasnije. Šetali smo nedaleko od rijeke, ne sjećam se njena imena, a tamo na drugoj obali prostirala se Bratislava, država Čehoslovačka, ili, nisam siguran, Češko-Slovačka, kako se jedno vrijeme, prije razdvajanja, zvala zajednička državna zajednica Čeha i Slovaka. Profesoru Smailu sam rekao da sam ja njega prvi put sreo tako što sam u prostorijama “Bakija”, dok sam još bio učenik Gazi Husrevbegove medrese, školske 1976./1977., došao do njegove knjige Kultura Bošnjaka. Ne mogu se sjetiti otkud ja u pokopnom društvu, pronio se glas da tamo ima dobra i bogata biblioteka, pozajmljivao sam i vraćao knjige, dopalo se to nekome tamo, pa sam jednu večer, zajedno s kolegom iz razreda Hasanom Čengićem, proveo u prostoriji koje su mogle biti nešto kao “društvene prostorije” “Bakija”, a na stolu, ispred predsjednika “Bakija” Hasana Ljubunčića stajala je netom stigla Balićeva Kultura Bošnjaka. Tu knjigu se nije moglo posuditi na čitanje, moglo ju se listati. Listao sam je i čitao i nekoliko dana kasnije. Dan za danom. Tu večer ću u “Bakijama” doznati, rekao je to lično gospodin Ljubunčić, kako je književniku Maku Dizdaru tajno klanjana dženaza, a, eto, nije se stigla klanjati dženaza i Makovu starijem bratu Hamidu Dizdaru. Balićeva Kultura Bošnjaka mi je presudno pomogla da počnem razumijevati nacionalno ime naroda kojemu pripadam. U šetnji sam podsjetio profesora Balića i na njegov dolazak u Sarajevo juna te 1990. godine, kad je u organizaciji Adil-bega Zulfikarpašića, odnosno njegova Bošnjačkog instituta u Zürichu, i Redakcije sedmičnika Naši dani održana velika konferencija o povijesnosti i aktualnosti bošnjaštva. Tad nisam prilazio profesoru Baliću. Možda i iz neobjašnjivog razloga što sam mnoge dionice bosanske povijesti iz tog perioda, nekako aboridžinski, presanjao, koliko god sam bio maksimalno radoznao i uporan u svojoj radoznalosti. Profesor Balić je, dok smo šetali, pričao o imenima okolnih mjesta, migracijama naroda, pokazivao kažiprstom u daleke naseljene doline i brda, o svojim ranim godinama u Beču i Austriji, bilo je to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tad se obreo u Austriji radi školovanja, s nekom vrste sjete istaknuo bi kako su mnogi slavenski toponimi i hidronimi zauvijek germanizirani, postoje jedino tragovi u korijenjima pojedinih riječi... Interesirao se za kulturna kretanja u Bosni i u Jugoslaviji, raspitivao se o pojedinim književnim djelima, piscima, kulturnim i nacionalnonaučnim kretanjima, pa kakvi su nastavni programi iz književnosti u školama, pošto sam ja u to vrijeme bio profesor “srpskohrvatskoga” jezika u Gazijinoj medresi, stigao sam mu pričati i o magičnoj prozi Činkiza Ajtmatova i metafori čovjeka-mankorta u romanu I duže od veka traje dan. Žalio se na mnoge nesretne, često tragične zablude Bošnjaka tokom njihove povijesti. Mnogo je različitih zabluda i u ovom vremenu, rekao je. S naročitom ponesenošću je pričao o rodnom Mostaru, Neretvi, djetinjstvu, roditeljima, i gdje su se sve Balići stanili nakon Drugoga svjetskog rata. Rekao je kako mu je u životu uvijek nedostajalo čudotvorne i opijajuće mostarske svjetlosti, ali da, opet, nema snage vratiti se u Bosnu i nastaviti živjeti u Sarajevu ili u Mostaru. Intervju smo započeli odmah nakon dolaska iz gotovo dvosatne šetnje. Uredno sam predao psa njegovoj strogoj gospodarici, zahvalila se i očito da me je prihvatila kao svoga gosta.  Ubrzo je stigao i ručak. Smail je u diktafon govorio smireno i tečno, precizno, kao da piše dok govori, postojalo je, sjećam se, neke brižno odnjegovane, produhovljene, reklo bi se, svilenozvuke gospodstvenosti u njegovu glasu dok priča ono što priča, nisam se držao strogog redoslijeda pitanja onako kako sam ih složio u svojoj bilježnici, tok razgovora je iziskivao nova, dodatna, možda važnija pitanja. Intervju smo nastavili i sutradan. U jednoj kafani u Beču. S nama je bio i Teufik Velagić. Naravno da smo prije toga podugo, više od sat vremena, šetali. Uz Dunav. Danas mi je žao što je audiokaseta razgovora zauvijek izgubljena, posebno su bile zanimljive Velagićeve prijateljske upadice u naš razgovor. Dobri i plemeniti Teufik je za mnoge izrečene Smailove konstatacije i podatke imao neke svoje lične, i vrlo mjerodavne, “fusnote”. A kad sam, pišući ovaj tekst, došao do Preporoda od 15. decembra 1990. godine, iz intervjua, objavljenog pod naslovom “Islam i Bosna u Evropi”, najprije sam pročitao posljednje rečenice: “U Bosni valja izgraditi neki ideal za demokratiju i slobodu. Sloboda sebe i sloboda drugoga. Povjerenje. Novo bratstvo. Jednakost. Bosna će opstati ako to Bosanci i Hercegovci budu htjeli.” Intervju se najviše ticao Bosne, bošnjaštva, povijesti razumijevanja islama i muslimana na evropskim prostorima, ticao se prijeke nužnosti međuuvažavajućeg dijaloga muslimanskoga i kršćanskoga svijeta, pa kakav je bio Balićev odnos prema tradicionalnim vrijednostima bosanskohercegovačkoga društva u kontekstu različitih ideološko-političkih  uvjetovanosti. U jednom je trenutku, sjećam se, rekao da cijeli svoj bibliotečki fond zavještava Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Danas se možemo upitati šta Bosni i Bošnjacima znači ime dr. Smaila Balića. Koliko se danas čitaju i valoriziraju njegova objavljena djela? Ko se još sjeća koliko je baš on, u tekstovima na njemačkom i engleskom jeziku, afirmirao zemlju Bosnu i autentičnu tradiciju islama na balkanskim prostorima? Prijatelji iz Beča koje sam konsultirao pri pisanju ovoga sjećanja kažu da je rahmetli Smail Balić sahranjen u porodičnoj grobnici, tog martovskog dana je bilo jako hladno i padala je kiša, na istom je mjestu, kasnije, sahranjena i njegova posljednja supruga, Austrijanka; na grobnici, kažu, nema Smailova imena, samo natpis “Familie Balic”, dvojica sinova, kako neki kažu, ne nose njegovo prezime i nemaju nikakva kontakta s nekom od bosanskih asocijacija u Beču i Austriji. Bit će da sebe smatraju stopostotnim Austrijancima. Supruga i ostatak familije nisu, čak, ispoštovali Smailov napisani testament da svoju bogatu biblioteku poklanja Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu (kopija tog testamenta nalazi se u ličnoj arhivi dr. Salim-efendije Hadžića), nego su knjige najvećim dijelom, kao i zlata vrijedna Balićeva prepiska i osobna arhiva, prodane od strane porodice Bošnjačkom institutu Adil-bega Zulfikarpašića. Nakon Balićeva preseljenja na Ahiret, dr. Salim Hadžić, njegov prijatelj, poštovalac, saradnik, u prigodnom tekstu, objavljenom u nekom od brojeva Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu, ističe da je dr. Smail Balić, svojim životom i radom, pripadao generaciji “starih, eminentnih znanstvenika, gazinovaca, vištovaca i svršenika Mektebi-nuvvaba, koji su pred sumrak Drugog svjetskog rata – ili u samom njegovom toku – ostavili svoju rodnu grudu tražeći znanja na stranim univerzitetima na kojima će poslije neki i sami naučavati, ili kao imami odlukom Ulema-medžlisa služili svojim Bošnjanima koje je sudba odvela u toku samog rata daleko od svoje domovine. (...) S njim završava jedna sjajna, biserna epoha Bošnjaka koji su najveći dio svog života proveli izvan svoje domovine Bosne i Hercegovine, dokazujući se u naučnim i kulturnim krugovima kao majstori usmene riječi i pisanog kazivanja, i ostavljajući dubok trag u bošnjačkoj književnosti, uz bogata raznorodna svjedočanstva o svom i našem vremenu.” (Dr. Salim ef. Hadžić na početku ovoga svoga teksta ističe i jednu zanimljivost: istoga dana kad je, 14. marta 2002. godine, na Onaj svijet otišao rahmetli Smail, umro je i jedan od najvećih njemačkih filozofa XX. stoljeća Hans-Georg Gadamer. Mogao bih dodati da je istoga dana, samo pet godina ranije, umro i veliki naš književnik Alija Isaković.) U četvrtak navečer čuo sam se dr. Salimom Hadžićem. Tek ove godine sam saznao da je ona lijepa osmogodišnja djevojčica iz novembra 1990. godine, njegova i Medihina kćerka Halima, preselila na Ahiret kad je već bila odrasla djevojka. Rahmet joj Božiji mladoj duši! Salim i ja smo se baš lijepo i prijateljski iznapričali tu večer. Ništa ljude bliskije ne povezuje kao smrti onih što smo ih neizmjerno voljeli na Ovome svijetu! U sklapanju teksta pomogli su mi i drugi moji prijatelji, Mejrema i Senad Velić iz Beča. Nadam se da mi nismo jedini koji su uvjereni kako znanstvenoistraživački rad profesora Smaila Balića ne smije biti zaboravljen. Ne smiju biti zaboravljeni njegovi tekstovi, objavljene knjige, znanstvena reagiranja na pojedina kriva tumačenja muslimanskog prisustva u Evropi, pa principijelna i dosljedna intelektualna Balićeva borba za unutarevropsko multikulturalno razumijevanje i saradnju kršćanstva i islama, što je sve imalo i misionarsku koliko i neprocjenjivu znanstvenovalorizatorsku ulogu kad je u pitanju razumijevanje Bosne, Bošnjaka, islama u Bosni, te primjerena znanstvenopovijesna istina o stradavanju muslimanskog stanovništva na Balkanu u vremenima neokrižarskih vojni, genocidā u nastavcima, stravičnih nacističkih opsesija... Kako su nam životi na Ovome svijetu ponajviše označeni smrtima, čini mi se kako nije nimalo slučajno zašto sam prvi put za ime Smaila Balića saznao u prostorijama jednoga pokopnog društva. Rahmet mu dobroj i plemenitoj duši!
Svečanost polaganja kamena temeljca za gradsku džamiju u Olovu 3. novembra
Konačna realizacija dugo očekivanog projekta izgradnje gradske džamije u Olovu je pri kraju. U petak, 03. novembra 2017. godine, svečano će se obaviti postavljanje kamena temeljca za izgradnju džamije u Olovu: Ahi Evran-i Veli Kiršehir džamija.
Islamska zajednica u BiH: Ne postoji radikalni islam (AUDIO)
"Za Islamsku zajednicu je neprihvatljivo korištenje pojmova i termina kao što su "radikalni islam", "islamski terorizam" i slično - stav je Islamske zajednice. Povodom izjave premijera Republike Bugarske Boyke Borisova kako je uvjeren da u Bosni i Hercegovini ne postoji "radikalni islam" tražili smo komentar savjetnika reisu-l-uleme za medije i portparola Islamske zajednice Muhameda Jusića po ovom pitanju.
Hutba: Djecu nam sve više odgaja TV, internet i fejsbuk !
Hutbu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je glavni imam ove džamije mr.hfz. Mensur ef. Malkić.
Zdrava hrana - Tajna slasti i ukusa Vlašićkog sira je u čistom zraku i ljekovitoj travi
Među proizvođačima čuvenog vlašićkog sira *Možete bilo gdje otići da napravite vlašićki sir, u Njemačku, Švicu, Francusku, ali nije to to, jer kvalitet ovog sira je dat u zraku i po travi – tvdi Jusuf Melić, vlašićki poznati proizvođač sira  Kamo god da krenete, na bilo koju stranu moćne Vlašić planine, od Kraljice i Gostilja do Galice pa do Biljanske doline, naići će te na nekog od vrsnih proizvođača nadaleko čuvenog travničkog ovčijeg i kravljeg sira.  Sve su to sirari uglavnom iz porodica sa stogodišnjom tradicijom spravljanja ovog specijaliteta kao što su: Kozari, Memići, Seferi, Trifkovići, Mehići... Na 1.500 metara nadmorske visine, u netaknutoj prirodi i važdušnoj banji, među vrsnim proivođačima sira je i čuveni Jusuf Melić koji godišnje proizvede 1.000 kilograma ovog proizvoda i sve proda. Jusuf je ove zime jedini zazimio u selu. Nema komšija, u kući nema vode, ma improvizovanu struju kojukoristi samo za sijalicu i tranzistor, ali se ne žali:- Ovdje mi je najbolje, kaže i dodaje – i vazduh mi prija i miriše, iako zimi znaju zapadati snjegovi pa nidje ni makac! Ni druga sela preko zime nemaju puno povratnika. U selo Dukat, u Mjesnoj zajednici Vitovija, vratila se jedna porodica. I oni ostaju vjerni selu uprkos okrutnoj zimi koja ih čeka.  „Ovdje sam na svome i ne pomišljamo nikamo drugdje ići. Proizvodnj sira je naša sudbina, a sir je dovoljno zrio samo ako je najmanje 45 dana stajao u kaci u salamuri/surutki“ Među poznatim vlašićkim sirarima, koji imaju dugogodišnju tradiciju spravljanja ovog specijaliteta je i Ismet Hadžić koji kaže: „Po ovom proizvodu smo poznati u cijelom svijetu i ponosan sam što je tako“.  U njedrima Vlašića, na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara, ugnijezdilo se selo Mudrike u kome vrijedni mještami stoljećima prave ovaj nadaleko poznati sir. Među najpoznatijim proizvođačima ovog specijaliteta je 63- godišnja Smajila Mehić koja kaže: „Tradicija pravljenja sira u mojoj porodici je duga više od 150 godina. Radila ga je moje svekrve svekrva, pa moja svekrva i ja. Sada sam obučila i svoju snahu da nastavi sa ovom tradicijom“. Vjeruje se da su recept za pravljenje ovog sira na ove prostore donijeli nomadski stočari s istoka. Domaće stanovništvo je preuzelo i prihvatilo način pravljenja pa se danas vlašićki sir proizvodi širom Bosne i Hercegovine. Smajila Mehić kaže: „Gotovo sve tajne pravljenja sira su poznate meni i mojima koji od ovog posla živimo i koji ga volimo. Sir zrije k’o i voće. Mora da sazrije. Ovce se muzu ujutro i naveče. Naša tradicija je praviti ovčiji sir, ali pravimo i kravlji. Međutim, ovce su za nas unosnije i zdravije. Prvenstveno nam je želja sačuvati brend ovčijeg sira!“.
Trinaestogodišnji Abdulah: Kvalitetan i veliki HAFIZ
Hafisku diplomu Abdulahu Tabakoviću, u svojstvu izaslanika reisu-l-uleme, uručio je prvi imam Gazi Husrev-begove džamije i direktor Gazijne medrese hafiz Mensur ef. Malkić. “Hafize, čuvaj Kur’an-i-kerim, onoliko koliko ti budeš čuvao Kur’an toliko će Allah dž.š. tebe čuvati. Budi pokoran Allahu dž.š., čini dobročinstvo roditeljima, budi koristan našoj zajednici, dobro uči, dobro se vladaj i budi pozitivan primjer svojim vršnjacima i svima nama”, poručio je hafiz Malkić na hafiskoj dovi.   Hafiska dova mladom, trinaestogodišnjem hafizu Abdullahu Tabakoviću, posigurno je veliki događaj za Mostar i od velikog historijskog značaja za muslimane Hercegovine jer su imali priliku prisustvovati događaju punom ibreta i divljenja i posvjedočiti  da je moguće, ako ima volje, vjere, ustrajnosti i podrške i u trinaestoj godini života, kako je to učinio hafiz Abdulah, postići velike rezultate. Poslije položenog hifza odmah u mekteb Svečanosti su pored brojnih džematlija prisustvovali mostarski imami i profesori Karađoz-begove medrese. Odabrane odlomke Kur’ana proučili su njegov muhaffiz kurra hafiz Armin ef. Abaza,  hafiz Nezir Šarić, direktor Karađoz-begove medrese hafiz Aid ef. Tulek i hafiz Malkić. Tokom programa prisutnima su se obratili još Šefik ef. Čavčić hafizov muallim i v.d. glavnog imama Medžlisa IZ Mostar mr. Dino ef. Maksumić Efendija Čavčić je akcentirao važnost kontinuiranog djelovanja džemata Zalik u kojem trenutno žive četiri hafiza, a uskoro bi se taj broj mogao i povećati. Kazao je kako se džemat Zalik u svom radu prioritetno rukovodi idejom o važnosti ljudskih resursa. Sa prisutnima je podijelio iskustva organizacije mektepske nastave koju pohađa i Abdulah. Časove je koristio kako bi memorirao novu stranicu Kur’ana, za šta mu je trebalo, tek, desetak do petnaest minuta. Često bi se dešavalo da ga cijela mektepska grupa zajedno sa efendijom Čavčićem gledajući u mushaf preslušava. “Bila je to inspiracija i drugoj djeci da se odluče početi učiti Kur’an napamet. Ponosni smo što imamo ovakvu djecu”, kazao je Čavčić.  Posebno emotivno ga je dirnula gesta mladog hafiza Tabakovića da je odmah, nakon položenog ispita hifza, došao na mektepsku nastavu.   Glavni imam Maksumić je u svom obraćanju protumačio islamske stavove o bitnosti činjenja dobrih djela i o značaju učenja Kur’ana. “Ova hafiska dova je prilika za sve nas da preispitamo svoj odnos prema Kur’an-i-kerimu. Je li sramota da je čovjekov život prošao, ili je ušao u šezdesete i sedamdesete godine, a da nije naučio pravilno čitati i učiti Kur’ana, a imamo naše mektebe, naše imame, našu instituciju Islamske zajednice, imamo Centar za učenje Kur’ana, koji radi već pet-šest godina. Hafiz Abdulah Tabaković je drugi najmlađi hafiz u Bosni i Hercegovini, naš čovjek, nije došao sa strane, njegovi roditelji su Bošnjaci iz ovih predjela, nisu imali posebno priliku da uče arapski jezik, nego su se potrudili da u ovom pravcu usmjere svoje dijete. Zato iskoristimo ovo vrijeme i priliku da onaj ko nije naučio harfove, da danas donese nijet da ih nauči, da kaže svom efendiji ja hoću da naučim, nauči me, poduči me... Nemojmo da dođemo na Sudnji dan da harfovi budu dokaz protiv nas jer ih nismo naučili, a Kur’an nam stoji na rafama”, upozorio je ef. Maksumić. 
Škola "Mustafa Busuladžić": Izrael nema pravo drugima držati moralne lekcije
Nakon protestne koju je Izrael uputio vlastima u BiH da se povuče odluka o imenovanju škole u sarajevskom naselju Dobroševići "Mustafa Busuladžić", stigao je odgovor rukovodstva škole.
Prvi međunarodni kolokvij "Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta"
U organizaciji "Muzeja Hercegovine" iz Mostara i Centra za kulturno naslijeđe "Bosna" u Mostaru će 28. oktobra biti održan prvi Međunarodni kolokvij "Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta". Program će započeti 27. oktobra otvaranjem izložbe "Umjetnost bosanske musandere" o kojoj će govoriti Amra Hadžimuhamedović. Istog dana biće održana javna rasprava "Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta". U subotu, 28. oktobra biće predstavljena knjiga Seada Šemisovića "Epski svijet Avda Međedovića". O knjizi će govoriti Enes Kujundžić, Nirha Efendić i Sead Šemisović. Sponzor manifestacije je Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke.
Banja Luka ugostila 300 žena i djevojaka iz Sarajeva, Živinica i Doboja
U subotu, 14.oktobra 2017. godine, aktivistice Sektora za brak, porodicu i ženski aktivizam Medžlisa IZ-e Banja Luka ugostile su više od 300 žena iz Sarajeva, Živinica, Doboja i Vogošće. Izlet je osmišljen kao edukativan i rekreativan program, vid podrške povratničkim džematima, ali i kao korisna prilika za međusobno upoznavanje i druženje.
Autoritarni tip čovječuljka
Monopartijski politički sistemi prošlog vremena, jugoslovenski i sovjetski, nosili su u sebi tu parareligioznu crtu.
Sirijci o muslimanima u BiH: Jedna paralela
Prije više od četerdeset godina, dakle negdje 1975. godine u našu kuću, u Žepi u Istočnoj Bosni, došli su gosti. Među njima je bio i jedan veterinar, koji je za nas djecu izgledao čudno, jer smo prvi put uživo sreli nekog ko nije bijele puti kao mi. Bio je to jedan Arap, Sirijac. Odrasli su sjedili i razgovarali o „važnim stvarima“, a mi djeca smo onako izvirivali iz sobe  i osluškivali te „važne“ razgovore. Naravno da je u centru pažnje bio pomenuti veterinar, jer je on iz daleka došao, možda čak prvi put u našem naselju da se pojavio jedan Arap. Svi su željeli da čuju njegovo mišljenje o svemu. Moj dedo rahmetli se nije libio ni u najvećem i najozbiljnijem društvu svoje unuče uzeti u krilo i sa njim učestvovati u razgovoru i društvu, tako je i tada bilo. Pozvao je mog mlađeg brata koji je imao četiri godine, koji je inače bio njegov ljubimac. Brat je slobodno otrčao do dede, sjeo u njegovo krilo i zadovoljno posmatrao pridošle goste. U jednom trenutku, dedo je rekao mom bratu da on prouči imanske šarte, da čuje ovaj adžo iz Sirije. Kad je brat to onako dječiji lijepo i simpatično proučio i nabrojao, naš gost je zaplakao i kroz suze prozborio: “Vallahi ste pravi muslimani!“ i to je ponovio tri puta. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Četrdeset i dvije godine nakon tog događaja kojeg nisam zaboravio, predvodim u punoj džamiji džuma-namaz. Nakon namaza, selamim se sa mnogo mojih dragih džematlija. Tada mi prilazi jedan mladi čovjek kojeg ne poznajem i on naziva selam. Kaže da je iz Sirije i da želi da mi nešto kaže. Pozvao sam ga da sjednemo i da ga saslušam. Odazvao se pozivu, pa smo sjeli i počeli razgovor. Nevažno je sve što smo pričali, u odnosu na njegov zaključak. A, njegov zaključak je bio da mi nismo dobri muslimani (tačnije da smo nikakvi muslimani) i da sve pogrešno radimo i on moli Allaha, dž.š., da nas ne zadesi sudbina Halepa i njegovih stanovnika, jer se upravo u to vrijeme odigravala golgota u Halepu. Ni tu nije stao, već se ponudio da nam on daje rješenja i pomogne u približavanju Allahu, dž.š. Ako pogledamo ukupno stanje muslimana sedamdesetih godina u našoj domovini i uporedimo ga sa današnjim stanjem, doći ćemo do zaključka da su nam danas džamije punije, da smo imali jedan uzlet i napredak u razumijevanju vjere i njenom prakticiranju. Onda se logično postavlja pitanje je li naše stanje uzrok ova dva dijametralno suprotna zaključka ili je stvar u percepciji onih koji donose zaključke. Očito da se radi o ovom drugom. Ova dva slučaja svjedoče o stanju i svijesti muslimana danas u cijelom svijetu, pa i kod nas. Ovo su ustvari i dva tipa razmišljanja ljudi, jedni i u pozitivnim sitnicama traže poticaj, pohvalu i napredak, dok drugi čak i pozitivne stvari nipodaštavaju, omalovažavaju i bagatelišu, ukoliko nisu u skladu sa njihovim shvatanjem i svjetonazorom. 
"Zenička povelja Mira" uručena Kenanu Hodžiću
I ove godine 25.10.2017. u zeničkoj crkvi svetoga Ilije Proroka, Odbor za međureligijsku saradnju grada Zenice organizovao je međureligijsku manifestaciju "Duh Asiza". 
Hafiz Semir Junuzović, ponos Podrinja (FOTO)
Medžlis islamske zajednice Zvornik i džemat Vitinica organizuju svečanost u povodu uspješno završenog hifza mladog Vitiničanina Semira Junuzovića u subotu 04.11.2017. godine poslije podne namaza u džamiji u džematu Vitinica.