Centar za dijalog – Vesatija i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu u utorak, 26. marta 2019. godine, s početkom u 14.30 sati u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu organizirali su javnu tribinu na temu „Medinska i druge povelje“. 

Centar za dijalog – Vesatija i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu u utorak, 26. marta 2019. godine, sa početkom u 14.30 sati u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu organizuju javnu tribinu na temu „Medinska i druge povelje“. 

Dani porodičnih vrijednosti su manifestacija kojom učenici i učenice Behram-begove medrese svake godine istaknu neku vrijednost, koja je tu, oko nas, dio naše radosti i bivstvovanja, a nismo je svjesni. Sadržajnim programom na 14. po redu manifestaciji, koja je održna 22.3.2019. godine u Tuzli, podsjetili su na domovinu, njenu veličinu, tradiciju i sudbinu.

Svečanim programom kojem je prisustvovao ambasador Saudijske Arabije u BiH Hani bin Abdullah Mominah  i direktor Uprave za vjerske poslove Ismail ef. Smajlović završeno je treće predramazansko takmičenje učenju Kur'ana napamet

U centru Kralj Fahdu Sarajevu danas se održava takmičenje u učenju napamet Amme džuza i tri džuza

- Kako je? - Ne može da diše. Boli je. - Može li se išta uraditi? - Dali smo joj terapiju. Izgleda da ne djeluje. Znam šta mi govori. Prokrijumčarila sam terapiju od konoplje preko četiri granična prijelaza. Ulje koje treba piti tri puta dnevno; gusta, crna, katranasta masa u sticku koja se srazmjerno veličini jednog kubnog milimetra stavlja na nepce i mali, zelenkasti, čep koji joj uguraju u čmar. Da manje boli. - Jel svjesna? - Jeste! - Samo da mi je naći Robertovo tijelo. Da znam gdje su mu kosti. Da se moja i njegova duša smire.– govori tiho glasom umirućeg. Usvojila je Roberta kad je imao četiri godine. U domu za nezbrinutu djecu nisu znali ko su Robertovi biološki roditelji. Ostavili su ga u dvorištu Kulin hadži Balije džamije. U pletenoj korpi. Brižno položen na uštavljenoj, janjećoj kožici. - Nisam mu nikad rekla da nije moj. Pitao me je. Rekla su mu djeca u školi da je dijete iz šibice. Uzela sam kutiju za šibice i pitala ga da li može dijete stati u taj mali prostor. Rekao je da ne može. Eto vidiš. Nisi iz kutije. Ti si moj sin. I jeste bio moj. Ličio je na mene. Vidiš sliku. Pjegice na lijevom obrazu. I nos nam je isti. I oči su nam iste boje. I volim ga više nego sebe. Sve sam napisala šta je imao na sebi. Bijelo rublje Galeb, proizvedeno u Hrvatskoj, gačice i potkošulju. Plavu majcu od pamuka, pisalo je adidas na njoj i imala je one tri trakice na rukavima. Teget trakice. Našivene. Moglo bi biti da je to izdržalo sve ove godine. I zeleni džemper. Rašica. Vuneni, babin, džemper. Zelena boja kao što je zelen zreo list u jesen, ove dunje pod kućom. I farmerke Levis 501. Samo je te nosio. I crne pamučne čarape. I gojzerice adidas, tamno smeđe. I jaknu. Onu vodootpornu, pernatu. Mont. Tamno zelenu. Išla mu je uz oči. To je sve imao. Sat je imao na ruci. Plastični. Tamno plavi SWATCH. I sigurno je uz sebe imao kutijicu. Kad smo bili u Toskani kupila sam nam dvije. Jedna meni i jedna za njega. Stavila sam mu u nju šest kockica Kid čokolade. S lješnjacima. Čokoladu smo dobili u humanitarnoj pomoći. Samo je šest moglo stati, a on je rekao da i sebi ostavim. Grdne rane, što mu sve ne stavih. Pokazuje mi malu kutijicu koju drži u korpi s tabletama, hirurškim rukavicama, labellom. Na par mjesta je korozirala. Mala bordo kutijica, sa srebrenim, malim, uvijenim zadebljanjem na rubu poklopca. Poklopac obrubljen bordo farbom na bjeličastoj podlozi središnjeg dijela uprizoruje grupu muškaraca u čudnim, crnim, odorama koji prave bombone od likviricije. Lica im imaju iste crte i liče jedni drugima. - Možda bi moglo biti da su sat i kutijica uz njega. Možda bi ga po tome mogli identifikovati. Kad nam dnk nije isti. Možda je živ! Možda je Robert otišao u Ameriku kao što je maštao. Možda.... Što bi ja voljela da je on u Americi. Pa, makar mi se i ne javio. Možda se oženio. I ima djecu. I djeca imaju pjegice na jednom obrazu. I vole avione kao što je on volio. Najsretnija bih bila da negdje živi. - Halucinira od droge – šapuću. Poslali su poziv iz Ureda za nestale. Skelet čiji dnk nije pronađen u bazi. NN skelet. Našli su neke od opisanih stvari u prijavnici. Teget Swatch sat. Rukav sa tri trakice našivene. Smeđe, adidas, gojzerice. Malu, limenu, kutiju. Kao da je bila bordo po rubovima. Kao da je bila slika na poklopcu. Gledam lobanju skeleta kojem nađene stvari pripadaju. Nađene su uz nj. Kao da mi se Robi smiješi svojim lijepim osmijehom. Zovem telefonom da vidim kako je. - Ne znam – govori mi njen brat. - Može li disati? - Još samo diše. Žurim da stignem. Očima zuri u plafon. Lagano diše. Primam je za ruku. - Čuješ li me? Steže mi ruku. Lagano. Kao da me vjetar pomilovao. - Znaš ona identifikacija što si dobila poziv? Lagano stisne, ponovno, moju ruku. - Nije Robi. Stvari od ovog pronađenog su očuvane. Nisu Robertove. Lagano, zatvori oči. Prestade disati.

Animirani film pod naslovom “Bilal: A New Breed of Hero” – inspirisan životnom pričom prvog mujezzina u islamu Bilala ibn Rabbaha, rađen je u produkciji Barajoun Entertainment studija za specijalne efekte i animaciju sa sjedištem u Dubaiju. Režiju i scenario potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal. Nećemo izreći veliku mudrost kažemo li da čovječanstvo svoju historiju živi u stanju zbunjenosti i traganja ne samo za odgovorima, već i za pitanjima koja trebaju biti postavljena da bi se i odgovori mogli pronaći. Uprkos napretku što ga je čovječanstvo mukotrpno ostvarilo tokom svog postojanja, a koji je češće tehnički i tehnološki, nego što je duhovni, ta naša kolektivna zbunjenost danas je možda i najveća u historiji, jer je ona rezultat koji ćemo dobiti kada svaku individualnu zbunjenost pomnožimo sa okvirnim brojem stanovnika planete. Zaista je dovoljno samo na trenutak podići glavu i pogledati unaokolo, kroz prozor kuće ili kroz elektronske prozore TV aparata i računara, pa vidjeti da se i današnji čovjek, skupa sa današnjim društvima, muči i znoji pod teretom istih pitanja koja su mučila i njegove pretke – pred pitanjima svrhe, smisla, slobode, pravde... Značajnim plodovima ljudskog duha, djelima u kojima su nataloženi golemo iskustvo i golema mudrost, nije data moć da jednom zauvijek rastjeraju maglu u koju čovječanstvo neprekidno iznova ulazi, već je to posao kojeg u svakoj epohi neko mora iznova obavljati. Neko bi rekao da je tragično, a mi ćemo reći da je u pitanju samo odraz čovjekove nesavršene prirode, to što u današnjem svijetu, uprkos gorkom iskustvu i znanju što smo ga kao vrsta gorko platili, i dalje postoji porobljavanje čovjeka od strane drugog čovjeka. Istina, današnje je ropstvo poprimilo drugačiju fizionomiju i sakrilo se u odoru novih društvenih odnosa, no pronaći ćemo i ono drevno, prosto ropstvo, kakvom su ljudi bili podvrgavani prije mnogo i mnogo stoljeća. Ali jeste tragično kada se slučajevi držanja drugog ljudskog bića u ropskom položaju pronađu u islamskim društvima, a još je tragičnije kada ta društva nezainteresovano šute na takve slučajeve, zato što ona nemaju opravdanja, zato što ta društva nominalno i deklarativno počivaju na vjerovanju u Objavu koja ljudima daje slobodu kao njihovo najosnovnije pravo i opominje ih da je i neprirodno i nemoralno da rob drži svog roba. Kraj kolektivne zbunjenosti čovječanstva i kraj bezbrojnih primjera duhovne i etičke izgubljenosti koja poput kakve zloćudne bolesti prekriva planetu postaje jasan značaj izuzetnog i, usudimo se to reći, revolucionarnog filmskog ostvarenja – Bilal, nova vrsta junaka, animirane filmske priče o životu prvog mujezina, Bilala Ibn Rabbaha. Ova raskošna vizuelna poslastica, koja dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i čiju režiju potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal, gledaocu pripovijeda priču o Bilalu, potomku aksumske princeze Hamame, koji je rođen u ropstvu i koji do svoje slobode ne dolazi kroz zbacivanje svog gospodara i zadobijanje svog prinčevskog prava, već kroz prihvatanje Allaha dž.š. kao svog jedinog istinskog Gospodara. Zapanjujuće moderna i uvjerljiva animacija predstavlja izvrsnu podlogu za jednostavno, ali ništa manje snažno i nadahnuto ispričanu priču, kojoj čak ni sitna, s dramaturškog aspekta opravdana, odstupanja od stvarnih historijskih događaja ne oduzimaju na uvjerljivosti. Snimljen prevashodno za najmlađu publiku, film o Bilalu neće ostaviti ravnodušnim ni svoje starije gledaoce, a ujedno će ih opomenuti da se zapitaju kada su zadnji put iskreno, duboko i bez pravljenja ikakvih kompromisa, promišljali neko od temeljnih pitanja, poput vjerovanja, života, slobode... Polazeći od pretpostavke da čitaoci ovog teksta već znaju priču o Bilalovom prvo mukotrpnom, a kasnije blagorodnom i ispunjenom životu, i ne želeći da im oštetimo užitak gledanja, na kraju ćemo samo reći da je film o Bilalu pravo djelo za vrijeme što ga živimo, da u njemu posluži kao svjetionik i kao putokaz ka pravim vrijednostima, te kao opomena da i naše vrijeme obiluje idolima, koji, istina, više nisu od kamena, te ih ne treba razbijati maljevima, već mnogo snažnijim oruđima – vjerom, znanjem i čistotom duše. A ti, dragi čitaoče, ne oklijevaj, već što prije pogledaj film o Bilalu sa svojim djetetom i poslušaj djetetove komentare. Iznenadićeš se kad shvatiš da ćeš iz riječi što dolaze iz čiste djetinje duše mnogo toga naučiti ili se barem na mnogo toga podsjetiti, baš kao i iz samog filma.

Jedan moj ahbab ima običaj kazat da čovjeku prava knjiga sama padne u ruke kad mu je potrebna. Ta se njegova sitna mudrost nebrojeno puta potvrdila kao valjana u mom iskustvu, no posljednjih godina manje čitam, a knjige čuvam na niskim policama i u seharama, te mi tako teško mogu pasti u ruke. Jutros mi se, međutim, desilo nešto što je potvrdilo da prava knjiga može i na druge načine stići čovjeku u ruke. ... Zahvaljujući vlastitoj lijenosti i svojevremenoj navadi da vrijeme trošim na naizgled zanimljivije, a ustvari sramotno isprazne načine, nisam posjetio Ohrid ni kad mi je bio, što se kaže, pred nosom. Kasnije sam tugovao zbog propuštene prilike da uživam u gradu koji je šašoljio moju dječju maštu i kojeg sam iz nekog razloga često sanjao kao dijete i kao mladić. Za Ohridom sam prestao žaliti kada sam upoznao Irhama, čovjeka sa kojim sam dijelio ljubav za tu nestvarno lijepu čaršiju i koji je, za razliku od mene, tamo često bio namjernik. Dok je bio tu, jedan smo drugome liječili zablude, a najteže je teklo liječenje one koju smo dijelili i od koje smo obojica bolovali. Zablude da je moguće popraviti nešto što je na loše temelje postavljeno i što je u svojoj najdubljoj prirodi trulo i kvarno, a pogotovo samoživo. No ta nas zabluda nije mnogo mučila, jer smo znali da ćemo je se u potpunosti riješiti kada se jednom ispuni zajednički san i plan da odemo na hadždž. A u putu i da svratimo do Ohrida i tamo predahnemo. Onda je Irham otišao, ja sam opet stao tugovati, ali ovaj put ne za Ohridom, već za Ohridom u kojem neću sa Irhamom sjediti na kakvoj terasi i posmatrati akšam nad jezerom. ... Sinoć sam usnio Irhama, kako me gleda onim svojim blagim i šeretskim pogledom dok mu inače strašljiva kumra spokojno stoji na ramenu i guguče. Jutros ustanem i napravim kafu još ošamućen od tog sna, pa zavučem ruku u seharu s knjigama da nešto čitam dok se razbuđujem kafom i duhanom. Otvorim knjigu baš na onoj stranici na kojoj je zabilježeno da su ohridski Turci prije više od osamdeset godina kazivali da kumra pjeva ovu pjesmu: Gu, gu, gu, guguče! Šta jedeš? Pšenicu. Kamo meni? Pojela mačka. Gdje je mačka? Pobjegla na direk. Gdje je direk? Posjekla ga sjekira. Gdje je sjekira? Otišla je majstoru. Gdje je drvo? Sagorjelo u vatri. Gdje je vatra? Stvorio se pepeo. Gdje je pepeo? Oprao je košulju. Gdje je košulja? Obukla sam na tijelo. Gdje je tijelo? Otišlo je u zemlju. ... Kad završih čitanje, zaplakah i suzama žalosnicama, jer se podsjetih koliko mi nedostaju Irhamovi blagi i šeretski prijekori, ali i suzama radosnicama, jer je prijateljstvo s njim lijek protiv samoće, pa sve i da čovjek ostane posve sam. Pročitah onda kumrinu pjesmu još jednom, kao zavjet da više neću tugovati za Ohridom, niti ću više govoriti da nikada nisam bio tamo, jer me je sinoć Irham kao usnulog namjernika odveo u taj gradić o kojem smo snatrili da će nam jednom biti odmorište kad se na hadždž zaputimo.

Nasmijana djeca migranata pohađaju nastavu u školama Bihaća, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od prihvatnog do prihvatnog centra Kada sam 21. februara 2019. godine posjetio djecu migranata pristiglih u Bihać, najčešće iz azijskih zemalja koji približno pola godine pohađaju nastavu u dvije osnovne škole grada Bihaća, vidjelo se da silna negodovanja, protesti i strah građana da ta djeca idu u školu zajedno s njihovom nije bio opravdan. Jer i djeca migranata su djeca, sa pravom na život, slobodu, školovanje i normalno življenje. Bez obzira na sve kroz šta su prošla, na trenutne uslove koji su oskudni, ograničavajućeg karaktera, na neizvijesnost koju iščekuju sa svojim roditeljima ili jednim od njih, djeluju lijepo, razdragano, veselo, pa i temperamentno. Izraslija, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od nemila do nedraga, tj. od prihvatnog do prihvatnog centra i sve sa ciljem da se domognu odredišta u nekoj od evropskih zemalja, preživjela su traume i polagahno se privikavaju okolnostima i prilikama u kojima se nalaze. Da bi se osjećala bolje, lagodnije, uključenijom u okruženje, pa i sposobnijom za samostalno življenje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona sa međunarodnim organizacijama UNICEF, Save the Children i drugim ustrajalo je u nakani da im se omogući pohađanje nastave u školama na području grada Bihaća i Cazina. Potrebna socijalizacija  Prilagođenu nastavu u OŠ „Harmani II“ pohađa oko 30 učenika migranata različite starosne dobi i to je, za sada, moguće rješenje. Uglavnom su redovni i više su zainteresirani da borave i opušteno se ponašaju u školi nego da su u pravom nastavnom procesu s planiranim gradivom i zadaćama. S njima istovremeno rade nastavnice Erna Muslić i Armina Una Bešić, koje su osposobljene za rad sa ovom kategorijom kojoj je potrebna socijalizacija i detraumatizacija. Već su se navikli jedni na druge, prilično se upoznali i situacija je dosta povoljnija nego na početku kada je bilo teškoća na obje strane. Osim na bosanskom međusobna komunikacija se odvija i na engleskom jeziku, jer dosta djece poznaje taj jezik i to im zajednički pričinjava olakšicu. Ljubazne i susretljive nastavnice kažu da je prvih dana bilo teško, da su djeca osjećala nepovjerenje, a neka i strah, da se to promijenilo i da interes za školom postepeno raste. Istakle su da djeca lagahnim tempom uče bosanski jezik i neke lakše lekcije, a sve u svrhu pripreme za malo ozbiljniji rad kad se dođe do toga. Na pitanje da li im je teško raditi s djecom različitih posebnosti, rekle su da je to već prošlost, imajući u vidu da su se zbližili, otvorili jedni prema drugima i dobrano razumjeli. Zaključile su da bi sve bilo bolje kada djeca i njihovi roditelji ne bi iščekivali kada će im se ukazati momenat da napuste Bosnu i Hercegovinu i nađu se unutar jedne od „obećanih“ evropskih zemalja. Po riječima nastavnica cilj svakog djeteta migranta je nastaviti započeti put bez obzira na prepreke i neizvjesnost. Djeca migranata u osnovnoj školi Prekounje U Osnovnoj školi “Prekounje“ u učionici u koju me usmjerila dežurna učenica nastavi je prisustvovalo oko 20 učenika migranata, iako ih je 27 na  evidenciji. S njima su bile brižne i raspoložene nastavnice Ameldina Kečanović i Elvira Trejić. Bile su obradovane posjetom, a posebno činjenicom da će članak o njima i djeci migranata, koja pohađaju nastavu u Bihaću, biti u Islamskim informativnim novinama Preporod. Pitao sam nastavnice zašto neka djeca migranata izostaju sa nastave i dobio odgovor da se neki razbole ili zakasne, a neki s roditeljima pokušavaju prijeći u Hrvatsku da bi nastavili zacrtani put. Učenici migranti, odjeljenja kojeg sam obišao, bili su uzrasta prvih razreda i ponašali su se sasvim mirno. Sveske koje su bile pred njima sa ispisanim slovima i riječima, pa i peticama sa potpisima nastavnika,  govorile su o njihovoj pažnji i želji da nauče nešto novo, bilo iz bosanskog jezika ili nešto drugo. Nekoliko odraslijih sa 13 ili 14 godina bilo je uključeno u praćenje nastave s redovnim učenicima. Atmosfera zatečena u učionici svjedočila je da nastavnice Ameldina i Elvira znaju nametnuti radnu, ali i atmosferu u kojoj se učenici opuste i raspolože. Kako su rekle nastavnice, ima učenika koji su pitali zašto subotom i nedjeljom ne mogu dolaziti u školu, jer im je ljepše u učionicama nego u prostorijama gdje borave sa više porodica. Osnovnu školu u Brekovici nedaleko od Bihaća nisam uspio posjetiti, jer nije bilo direktorice koja je ujedno koordinatorica u projektu. Nastojeći dogovoriti posjetu saznao sam da OŠ u Brekovici pohađa 26 učenika migranata. Želeći da vidim kako su se adaptirala i uklopila djeca migranata, koja borave u prihvatnom centru Sedra, raspoređena u OŠ Ostrožac, općina Cazin, došao sam do informacije da do realizacije pohađanja nastave u ovoj školi još nije došlo iz tehničkih razloga. To će biti uskoro otklonjeno i djeca migranti će ubrzo otpočeti s nastavom i u ovoj školi.

Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Printao je romane: Baklje i suze (1987), Tao ljubavi (1996), Promijeni me (2008); knjige priča: Buketi za Adama venu (1983), Biografije bezimenih (1989), Promene koža (1990), Zakon želje (2000) i Kapiraš? (2009); knjige studija i eseja: Papirni labirinti (1994), Gledanje preko ramena (1996), Neonski pečati (2005); kao i udžbenik Pisanje kratke priče (2010). Blatnikove kratke priče prevedene su na više od trideset jezika. Prevodi njegovih knjiga izlaze kod uglednih inostranih izdavača. Piše radio drame i prevodi s engleskog (Anais Nin, Stiven King, Silvija Plat, Pol Bouls). Dobitnik je Zlatne ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991) i nagrade Prešernovog sklada (2002) i učesnik brojnih književnih festivala i programa za pisce. Dosad je objavljen na pet jezika. “Blatnik slika nadanja i nastojanja svojih junaka da očuvaju ravnotežu koja im, uprkos protivrječnosti želja, odbranu identiteta i intimnog svijeta čini uopće mogućom. Problem je protivrječan: kako usred haotične navale novih i sve konfuznijih želja, kakve iz dana u dan rađa savremeni ritam života, očuvati dom sačinjen po mjeri sopstvenih želja? Junake našeg doba stoga određuje način na koji se usljed traganja za rješenjem suočavaju s rečenom dilemom. Upravo u tom smislu, Blatnikov roman Promijeni me, inače majstorski napisan, istovremeno je i netipičan i tipičan roman današnjeg doba.” - Uroš Črnigoj, Sodobnost “U svom novom romanu Blatnik se suvereno poigrava žanrovima trivijalne literature, koristi elemente naučne fantastike, služeći se i kičem da bi oblikovao svoj narativni kosmos, potpuno apsurdan, a istovremeno sasvim blizak realnosti. Svojom suptilnom ironijom zna kako da dočara onaj osjećaj nepripadanja i višestruke ugroženosti, koji može da obuzme čovjeka usred dobro organizovanog progresa. Promijeni me je knjiga vrijedna čitanja – neobična i tjeskobna.” - Martin Sander, Deutschlandradio

Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je u zvaničnoj posjeti Beogradu 17. januara 2019. godine. Tokom protokola sastao se sa visokim dužnosnicima Republike Srbije i Republike Srpske. Potom su predsjednici Rusije i Srbije potpisali niz bilateralnih sporazuma iz sfere trgovine, ekonomije i digitalizacije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je tokom svoje posjete odlikovao srbijanskog predsjednika Vučića sa Ordеnom Alеksandra Nеvskog, odlikovanje koje su u prošlosti dobili knez Miloš i Nikola Pašić.[1] Potom je ruski predsjednik posjetio crkvu Svetog Save, mjesto gdje su Osmanlije navodno spalili kosti Svetog Save 1549. godine i zatim je u crkvi kompletirao mozaik koji je bio restauriran tako što je dodao tri posljedna komadića mozaika.   Svesrpski i ruski sastanak Tokom sastanka Vučić se zahvalio ruskom predsjedniku na ruskom vetu na Rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN po kojoj su Srbi trebali da budu proglašeni za genocidni narod. Putin je tada zaštitio istinu i pravdu i zato imamo veliku odgovornost za sve što ćemo raditi u budućnosti”.[2] Predstavnici manjeg BH entiteta, također, su prisustvovali zvaničnim sastancima Vučića i Putina kao sastavni dio srbijanske delegacije. Član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik i predsjednica RS Željka Cvijanović imali su zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom. Prema zvaničnim informacijama, razgovarali su o priključivanju Bosne i Hercegovine NATO-savezu; formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini, te o izgradnji plinovoda Turski tok (Turkstream). Po pitanju priključivanju NATO-savezu, Dodik je kazao: “Bošnjaci su rekli da će prihvatiti bilo šta ako mi usvojimo politiku da se priključimo NATO-u, ali mi, srpski dio, to ne prihvatamo. Drugim riječima, trebat će nam vremena da iskoristimo naše izborne rezultate.”[3] Po pitanju izbornih rezultata, Dodik je obavijestio ruskog predsjednika: “Uspostava svih tijela moći je završena u RS, i oni funkcionišu normalno. Ali situacija u Bosni i Hercegovini kao cjelini je i dalje na nivou tehničkog mandata. Neki ljudi nisu zadovoljni rezultatima pa je zato razlog što ovaj proces uzima vremena.”[4] Na zajedničkom ručku pored gore spomenutih, prisustvovali su i Andrija Mandić i Milan Knežević, lideri Demokratskog fronta (DF) iz Crne Gore koji su poznati po svojim proruskim stavovima i djelovanju u suprotstavljanju i protestima protiv priključivanja NATO savezu . Njima se sudi za terorizam i nasilnu promjenu vlasti u Crnoj Gori 2016. godine.[5] Medijsko izvještavanje i komentari Uoči Putinove posjete Beogradu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je izjavu za medije u kojoj je rekao da se Rusija ne može složiti sa pristupanjem BiH NATO-u, te da: “Pravila koja se promoviraju na Balkanu su dovoljno opasna i odražavaju maniju da se gurnu sve balkanske države što je prije moguće”.[6] Ruska zvanična novinska agencija na engleskom jeziku Russia today objavila je vijest pod naslovom “NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade” (NATO, crkva i bratstvo oružja: Vladimir Putin posjetio Beograd) autora Nebojše Malića, sarajevskog Srbina s adresom u SAD poznatom po negiranju Genocida u Srebrenici.[7] U ovom izvještaju se navodi da je ova: “jednodnevna posjeta posljednjem bastionu protiv NATO ambicija na Balkanu možda bila kratka po pitanju sadržaja, ali puna simbolizma.” Članak na nekoliko mjesta indirektno kritikuje Vučića navodeći da je pokušao da prizna Kosovo; da je manje popularan od Putina, te da mediji pod Vučićevom kontrolom ne koriste ćirilicu. Analitičar Dimitar Bechev objavio je članak pod naslovom “The Belgrade visit was Putin’s gift to Vučić” (Posjeta Beogradu je bila Putinov poklon Vučiću) u kojem navodi da je ruski utjecaj na Balkanu limitiran i da pored energije, Rusija nema drugog utjecaja na Balkanu, te navodi da je najbolje sredstvo djelovanje Kremlja njegov utjecaj na balkanske podanike kako bi uspostavio ravnotežu sa Zapadom. [8] Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Nikola Samardžić u izjavi za N1 je naveo: “Putin je doživeo tri ozbiljna poraza u prethodnih nekoliko dana - glasanje u makedonskom parlamentu, glasanje u grčkom parlamentu i glasanje u britanskom parlamentu - to su tri odluke koje odbacuju Putinovu ideju podele i razaranja Evropske unije i NATO pakta i zaoštravanje etničkih odnosa”[9] Ruski analitičar Nikita Bondarjev je u svom članku “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno” navodi da ova posjeta upravo predstavlja početak Vučićeve predizborne kampanje za vanredne parlamentarne izbore koje je on sam najavljivao u prethodnim sedmicama.[10] Drugi ruski analitičar Maxim Samorukov navodi da se Vučić nalazi u nezgodnoj poziciji, jer srbijansko rukovodstvo „ne zna kako da se riješi“ ruskog utjecaja, koje Beogradu ne daje mnogo „manevarskog prostora“ u pogledu pregovora sa Kosovom. Samorukov također navodi: „Moskva nema razloga da podrži ultimativno rješenje konfikta na Kosovu, jer ne bi ništa dobila iz ovog poteza, ali bi mogla izgubiti svoj utjecaj u ovom regionu.“[11]   Implikacije na Bosnu i Hercegovinu Posjeta ruskog predsjednika može se posmatrati, kako navodi Jasmin Mujanović, kao “regionalni anti-NATO” samit. Iako je o Bosni i Hercegovini, barem zvanično, bilo veoma malo govora, samo prisustvo člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorada Dodika, kao de facto, člana srbijanske delegacije, kao i njegov zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom nagovještavaju nastavak srpske antidržavne i anti-NATO politike. Indikativno je da je 2014. godine održano najmanje 5 zvaničnih sastanaka između Dodika i Putina. S tim u vezi može se očekivati agresivnije političko djelovanje RS i Srbije u sprječavanju priključivanja Bosne i Hercegovine NATO-savezu. Međutim za dublju i jasniju sliku ruske politike prema Balkanu i Bosni i Hercegovini potrebno je analizirati ruske političke analitičke izvještaje, te pomno pratiti dešavanja na političkoj sceni. Jedan takav izvještaj je “Moguća međunarodna “paketna rješenje” za balkanska pitanja” koju je objavio Ruski savjet za međunarodne odnose dan nakon Putinove posjete Beogradu.[12] S druge strane važno je, također, sagledati i rusku ulogu u Hrvatskoj, te njene implikacije na Bosnu i Hercegovinu.[13]   [1]  ZVANIČNA POSЕTA PRЕDSЕDNIKA RUSKЕ FЕDЕRACIJЕ, Zvanična webstranica Predsednika Republike Srbije, 17.1.2019, https://www.predsednik.rs/lat/pres-centar/vesti/zvanicna-poseta-predsednika-ruske-federacije [2]  “Vučić: Nikada nećemo zaboraviti ruski veto u Savjetu bezbjednosti”, N1, 17.1.2019, http://ba.n1info.com/Regija/a310153/Vucic-o-ruskom-vetu.html [3]  “Bosniaks say they will agree to anything if we adopt a policy of joining NATO, but we, the Serbian part, do not accept this. In other words, it will take us time to make use of our election results.” Vidjeti:”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694 [4]  “The establishment of all bodies of power has been completed in Republika Srpska, and they are operating normally. But the situation in Bosnia and Herzegovina as a whole remains at the level of a technical mandate. Some people there are not satisfied with their results, which is why the process is taking time.” Vidjeti: ”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694 [5]  Cristina Maza, “Russia’s Vladimir Putin Travels To The Balkans To Push Against Nato Membership, Slams U.S. Interference”, Newsweek, 16.1.2019, https://www.newsweek.com/russia-vladimir-putin-travels-balkans-push-against-nato-membership-slams-us-1294734 [6]  Lavrov: Rusija se ne može složiti s pristupanjem BiH NATO-u, Al Jazeera, 16.01.2019, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/lavrov-rusija-se-ne-moze-sloziti-s-pristupanjem-bih-nato-u [7]  NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade, Russia Today, 18.01.2019 https://www.rt.com/news/449079-putin-serbia-church-nato/ [8]  Dimitar Bechev, “The Belgrade visit was Putin’s best gift to Vučić”, 18 Jan 2019, Al Jazeera https://www.aljazeera.com/indepth/opinion/belgrade-visit-putin-gift-vucic-190117201848733.html [9]  Žaklina Tatalović, “Gosti N1: Putinova poseta ima pre svega unutrašnjopolitički značaj”, N1, 17.1.2019., http://rs.n1info.com/Vesti/a452770/Gosti-N1-Putinova-poseta-ima-pre-svega-unutrasnjopoliticki-znacaj.html [10]  Nikita Bondarjev, “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno”,Koreni.rs, http://www.koreni.rs/putinova-poseta-beogradu-ili-nije-bas-sve-tako-jednostavno/ [11]  Maxim Samorukov „Escaping the Kremlin’s Embrace: Why Serbia Has Tired of Russian Support“, The Moscow Times, 22.1.2019, https://themoscowtimes.com/articles/escaping-the-kremlins-embrace-why-serbia-has-tired-of-russian-support-64242 [12]  Russian International Affairs Council, “Possible International “Package Solution” Formats on the Balkans Issue”, 18.1.2019, http://russiancouncil.ru/en/analytics-and-comments/analytics/possible-international-package-solution-formats-on-the-balkans-issue/ [13] Theodore Karasik , „If Croatia joins the Eurozone, it would give Russia its greatest weapon in Europe“, Euronews, 22.1.2019, https://www.euronews.com/2019/01/22/if-croatia-joins-the-eurozone-it-would-give-russia-its-greatest-weapon-in-europe-view

Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosansko-hercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost.   Mediji su izvijestili da je Vlada RS 7. februara ove godine formirala dvije komisije: Komisiju za istraživanje  stradanja u Srebrenici i Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu tokom proteklog rata. U obje ove komisije imenovani su pojedinci iz različitih država, da bi se stekao dojam da je riječ o međunarodnim tijelima. Formiranje ove dvije komisije izvršeno je uprkos činjenici da su dva zvanična međunarodna tijela, formirana od strane Organizacije ujedinjenih nacija, dali svoj sud o ovim događajima. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) djelovao je od 1993. do 2017. i bavio se ratnim zločinima na ovom prostoru. On je „nepovratno promijenio reljef međunarodnog humanitarnog prava“ i utvrdio sudsku istinu o događajima u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992-1995. Međunarodni sud pravde (ICJ), kao glavni sudski organ Organizacije ujedinjenih nacija, utvrdio je karakter rata u Bosni i Hercegovini, izvršenje Genocida u Srebrenici i oko nje u ljeto 1995., te izvršenje zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina širom Bosne i Hercegovine. Njihovo formiranje znači neprihvatanje sudske istine organa Ujedinjenih nacija i pokušaj kreiranja novog narativa zaogrnutog u plašt navodnog međunarodnog karaktera tih komisija. Novi narativ je ustvari pokušaj revizije utvrđenih činjenica. Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid se mogu utvrđivati na razne načine. Najteži način dokazivanja, ujedno i najpouzdaniji, jeste sudska istina. Ona se zasniva na pravilima dokazivanja, strogim procedurama, pretpostavki nevinosti optuženog i drugim elementima materijalnog i procesnog prava. Zbog te strogosti sudska istina nekada znači minimalističko utvrđivanje istine. Zato je, naprimjer, utvrđeno izvršenje Genocida protiv Bošnjaka samo na ograničenom lokalitetu (u Srebrenice i oko nje) i u ograničeno vrijeme (ljeto 1995. godine). Drugi način dokazivanja izvršenog genocida je putem naučnog istraživanja. To se odnosi, naročito na genocide izvršene prije Drugog svjetskog rata. Tada nije bilo sudova koji bi utvrdili sudsku istinu već je moguća jedino naučna istina koja se zasniva na pravilima naučne metodologije. Sudovi mogu da se izjašnjavaju o tome da li je ta metodologija strogo i odgovorno slijeđena. Naučna istina može da ide dalje od sudske istine. Zato, naprimjer, neki stručnjaci za genocid, kao što je Samantha Power, kada govore o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini 1992-1995, godine koriste termin „Bosanski genocid“. Svaki genocid prati njegovo negiranje od počinilaca ili njihovih simpatizera, te se negiranje smatra posljednjom fazom u izvršenju genocida. Jedan od suptilnih načina negiranja genocida jeste njegova relativizacija, te revizionizam historije genocida. Revizionisti dovode u pitanje  činjenice (broj žrtava), odgovornost (“sve strane su krive”), razvijaju nove paradigme („dvostruki genocid“) i tako dalje. Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosanskohercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost. Razmotrimo jednu analogiju. Tokom 1945. i 1946. godine u Nurembergu (Njemačka) održana su suđenja nacističkim vođama. Njima je sudio Međunarodni vojni tribunal formiran na osnovu Londonskog sporazuma od 8. augusta 1945. Sporazum su sklopile SAD, Velika Britanija, SSSR i Francuska. Ovaj sporazum je kasnije prihvatilo još 19 država. Presude ovog tribunala izrečene su 1. oktobra 1946. godine. Ako bismo gledali izvor autoriteta ovog tribunala (inicijalni sporazum pet država pobjednica, kome pristupa još 19 država) i uporedili ga sa autoritetom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde našli bi da su ova dva posljednja mnogo autoritativnija tijela. Međutim, nikome nije naumpalo da nakon presuda u Nurembergu formira komisije koje bi ispitivale ono o čemu je utvrđena sudska istina. Nacisti su bili poraženi, i idejno i vojno, a njemački narod se pripremao za teško suočavanje s istinom i zločinima počinjenim u njegovo ime. Ako se nema snage za suočavanje s istinom onda se formiraju komisije. U našem javnom diskursu posljednjih petnaest godina govori se intenzivno o evropskim standardima. Kažnjavanje negiranja utvrđenog genocida jeste evropski standard.

Danas u posljepodnevnim satima na Međunarodni aerodrom Sarajevu stigle su predstavnice udruženja žrtava genocida u BiH. Za naš program Predsjednica udruženje Majke enklava Žepa i Srebrenica Munira Subašić je u javljanju sa aerodroma za radio BIR rekla da nakon jučerašnjeg slavlja već danas ih čekaju nove borbe.

Nastavljajući pozitivnu praksu promocije i podrške akciji prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra u Studentskom centru Islamske zajednice u Sarajevu u organizaciji Ureda za zeklat održana je radionica za studente o ovoj važnoj temi. Cilj radionice jeste informisanje ali i otvaranje komunikacije sa mladim ljudima kazao je rukovodilac ureda za zekat Vehid ef. Arnaut.

 Danas je inauguralnim govorom direktorice za zapadni Balkan pri Generalnoj direkciji za proširenje EU Genoveve Ruiz Calavera otvoren projekat „Moje mjesto u Evropi: izgradnja i promocija dijaloga o EU integraciji“. Projekt će trajati narednih pet mjeseci i bit će realiziran u šest medresa u BiH, a najbolji učesnici na predavanjima i radionicama će imati priliku da posjete EU u Briselu.„Čvrsto smo uvjereni da svaki pojedinac, a posebno vjerski lideri, imaju veoma važnu ulogu u promociji kulture dijaloga, razumijevanja i međusobnog poštivanja. Stoga smatramo da Islamska zajednica u BiH predstavlja važan faktor u EU integracijama Bosne i Hercegovine kroz promoviranje forme islama sukladne evropskoj tradiciji, forme islama koja je zasnovana na sistemu koegzistencije, a to je za nas veoma važna vrijednost jer je Evropska unija bazirana na jedinstvu koje poštuje različitost. Svi ste vi Evropljani, a naša dužnost je da vas pripremimo da postanete dio ove moram reći divne porodice koja se zove Evropska Unija čiji članovi su odlučili da se drže zajedno i u dobrim i u teškim vremenima“, proučila je direktorica Genoveva Ruiz Calavera. Pomenuti projekat realizira Uprava za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ u BiH uz podršku Evropske unije. Obzirom da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini smatra da je integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju jedan od glavnih temelja za promicanje mira i prosperiteta među narodima i kulturama u regiji, projekat je usmjeren ka povećanju informisanosti mlade populacije kada je riječ o integraciji Bosne i Hercegovine u EU ali i njenoj važnosti kao i benefitima koje ona sa sobom donosi za naše društvo u cjelini. Ciljna grupa su prvenstveno učenici medresa sa kojima će se kroz različite aktivnosti raditi na upoznavanju sa Evropskom unijom i njenim temeljnim principima, ali i pokazati kompatibilnosti između islamskih i vrijednosti koji se promoviraju u EU. „Bosanski muslimani su Evropljani i oni Evropi ne pripadaju samo geografski, nego duhom, historijom, kulturom, umjetnošću i vrijednostima koje dijele sa drugim evropskim narodima. Kroz ovaj projekat naši mladi će naučiti da su, za razliku od ratova, mnogo duži periodi kada su različiti narodi živjeli u interakciji koja ih je obogaćivala“, istaknuo je između ostalog na otvaranju ovog društveno veoma značajnog direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Razim Čolić. Današnjem otvorenju prisustvovali su reisu-l-ulema Husein ef, Kavazović, šef Delegacije EU i njen specijalni predstavnik za BiH ambasador Lars-Gunnar Wigemark, te direktori, profesori i učenici medresa.  (MINA)

Sarajevo, 20. mart 2019. (MINA) – Danas je u organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice održano predramazansko savjetovanje za imame. Savjetovanju je prisustvovao i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović te muftije, predsjednici mešihata, glavni imami, dekani i direktori odgojno-obrazovnih institucija Islamske zajednice.